Iako sam dan ranije dosta odvozio i nakon toga odspavao samo nekih 6 sati, osjećao sam se potpuno odmorno. Ih, šta putnički adrenalin radi, tjera umor k’o što češnjak u zadahu tjera komade. Kao i obično ja sam taj koji prvi skoči na noge pa odmah zatim iskoči vani. Nije taj Tonnerre tako loš, iza nas na brdu izdiže se jedna crkvetina ali mi ionako nemamo vremena za razgledavanje. Hitali smo dalje, to the east, to the east…

Nastavili smo dalje po lokalnim cestama a sve one predivne ravne ceste bile su već daleko iza nas. U jednom blagom zavoju na vrhu uzbrdice stajala je lisica. Valjda tek tako da me upozori da još uvijek postoji mogućnost da mi se neka divlja životinja zabije među farove. Hitro je pobjegla u šumu. Negdje odmah iza Boudreville GPS nas je skrenuo na jednu užu sporednu cestu. Mislio sam da je to neka kraća prečica… ali ispala je malo duža prečica. Cesta je imala cijelim putem crtu po sredini, crtu tanku kao da su ju malo jačom kredom iscrtali. Svaki pravac je bio toliko uzak da je kamper na knap stao između crte i ruba ceste. Crtu sam redovito gazio, ne znam ni kome je uopće palo na pamet tamo ju povući. To je grbavi, prilično neudobni cestuljak koji govori:
– Kad porastem biti ću autocesta!
Kao i obično nemamo ništa protiv lokalnih cesta, pa čak ni uskih ali ova bubregorazbijajuća površina nije dozvoljavala neku normalnu vožnju. Sve živo se treslo i nisam imao pojma dokle će. To tandrkanje je potrajalo sve skupa preko 30km. Ostali smo bez kruha i vode a u selima Dancevoir i Aubepierre sur Aube kroz koja smo prolazili nismo vidjeli nikakvu trgovinu. Bar ne otvorenu. K je malo prigovarala jer nisam malo pobliže krenuo lunjati po selima. Šta ću, pa ionako imaju jednu glavnu ulicu. Ako nema ničega u njoj sigurno neće biti ničega ni u obližnjim poljima… možda. Nedugo zatim stigli smo u nešto veći Arc en Barrois gdje sam potražio centar. Htio ne htio, morao sam. Bojao sam se da mi K ne oduzme život na osobito okrutan način. Želja za kruhom i vodom zna ponekad biti jaki pokretač. Ako se Arc en Barrois ne nalazi u ruralandiji onda ne znam koje se mjesto nalazi. Kirbaj i kotlovina, dobro došla pripizdina… Ima dobri stari Kekin uvijek spremne stihove za svako priliku. Još da sam to imao na CD-u odvalio bi ga posred ove nedođije pa neka se žderači croasana i francuskih kruhova čude.

Stao sam točno u majušnom centru. Jutro, selo se tek budi. Uzeo sam Tarmu i prošetao do obližnja dva dućana kako bi kupio sve ono šta nam treba. Onako, lagano u duhu doba dana i mjesta. Arc en Barrois je jedno od onih mjesta gdje će putnik stati samo slučajno, teško da će se netko ovdje uputiti zato da bi nešto posebno vidio. Ali baš zato i je zanimljiv iako je totalno nezanimljiv, zato jer je to autentično malo francusko selo. Odmah do centra ima dvorac. Da, čak i ovdje ga ima mada uopće ne budi želju da ga se razgleda. Ništa posebno. U centru trga je mali spomenik nekome sa nešto cvijeća. I to je to. Nije baš da sam imao kamo ići i nešto posebno za raditi. Na miru smo pojeli, istuširali se i spremili za daljnje stotine kilometara.

Nešto dalje u idućem gradu našli smo jedan Lidl trgovački centar. Parking zatvoren visinskom rampom. Samo za aute. Dobro lumeni, a gdje bi čovjek trebao po vama parkirati kamper? Parkirao sam ispred ulaza u skladište pa neka mi još netko nešto kaže. Baš bi volio.

Na periferiji Vesoula stao sam radi CS-a. Zadnjeg pravog dok sam još u Francuskoj. CS je na parkingu pored malog jezera Vaivre. Parking je jako prostran a žetoni se mogu kupiti u obližnjem autokampu. Dok sam ja tramakao sa vodom žene su otišle na obalu jezera. Bilo je nešto ljudi koji su se sunčali dok su se klinci brčkali u vodi. Da, peti mjesec je i to na kontinentu ali je zato vrijeme jako toplo a plitka jezera se brzo zagrijavaju. Tako da smo Tarmu mirne duše pustili da se kao i druga djeca brčka u vodi nakon skakanja po igralištu. Kamper sam stavio u hlad i malo ubio oko. Nešto malo kasnije, prije polaska vidio sam auto parkiran na CS-u, upravo na mjestu gdje se iz kampera ispušta otpadna voda. A nije da ženska nije imala gdje parkirati. Parking je toliko velik i prazan da bi i pilot bilo kojeg helikoptera vrlo lako našao mjesto za slijetanje. I to ne mora biti čak ni potpuno trijezan pilot. Ali nekome je mozak očito samo bezlična masa za balans glave.

U pravcu Basela opet smo se vozili po onoj fantomskoj praznoj autocesti koju moj GPS ne pozna. Tih zadnjih 200km Francuske ipak smo se digli na autocestu kako bi dobili na vremenu. Na francusko švicarskoj granici uobičajene uniformirane njuške. Stoje, pričaju i ponekad nekoga zaustave. Ali vjerujem da je to rijetko.

Ponovno smo jurili zavojitim tunelima ispod Basela. Samo šta me sada u oči nije bola lampica rezerve nego mi je uši drapalo tarmino ”meni se kaka”. A mati mila, gdje baš sada? Nema teorije da ovdje igdje stanem pa čak ni na sekundu. Vozio sam i vozio tražeći gdje bi mogao stati ali stajališta nije bilo na vidiku. Jednom van tunela skrenuo sam na prvi izlaz na koji sam naišao. Malo dalje bila je autobusna stanica lokalnog javnog prijevoza. Stao sam. Obznanio sam ženama da sam stao i da izvole obaviti ono zašto sam stao. Samo, dok sam ja luđački tražio način da negdje stanem mala je zaboravila na svoju potrebu pa te potrebe sada nije više bilo. Dakle izašao sam s autoceste za ništa, morao sam se u toj gužvi okrenuti pomoću neke magije a fucking Merlin je svugdje samo ne tamo gdje ga čovjek treba. Stisnuo sam zube, izredao nekih 500 psovki i, nekako se okrenuo i uronio u gužvu čekajući da se opet uključim na autobahn. A ove dvije se iza zajebavaju, ne sekiraju se ni najmanje. Došlo mi je da objavim štrajk, da stanem gdje god, izađem i pustim ih nek’ se same iskoprcaju od tamo. Silne psovke nisu raščistile gužvu niti olakšale okretanje, ali je meni nekako bilo lakše. Nešto kao kad čovjek skine 5 brojeva uže cipele nakon šta je cijeli dan hodao u njima.

Približavali smo se Luzernu. Tankanja u Švicarskoj neće biti jer sam vodio računa da kamper natočim do čepa još u Francuskoj na mjestu gdje je cijena najniža. Švicarske autoceste nakon francuskih su ”johe meni”. Uže i zavojitije. I sa glupim povremenim ograničenjima na 80 km/h po ravnicama sa i do četiri trake. Brže od vozila su i patke kad s pačićima krenu u šetnju oko bare. Svejedno, nije baš da se svi slijepo drže ograničenja ovdje u Švicarskoj. Možda na lokalnima ali ovdje na autocestama ne. To je mit. Ne divljaju i uglavnom su kulturni vozači ali jako puno njih vozi preko limita. Lako je to primijetiti kad voziš baš na granici dozvoljenog.

Luzern mi se svidio skoro pa od prve. Ta dosadna švicarska uređenost, da me netko doveo ovdje zatvorenih očiju znao bi odmah gdje sam. Luzern je za kampere neprijateljski teritorij. Noćenja nema nigdje a parkiranje je moguće samo na Lidu, dijelu grada uz jezero gdje je i kupalište. A i taj parking na plaćanje je kurvinski napravljen, dva stupića ograničavaju širinu vozila tako da sam se opet bio debela deva koja se provlači kroz ušicu igle. K je ovaj put malo aisistirala za svaki slučaj. Nek’ i žena nešto radi umjesto šta cijeli dan krumpiri po kamperu.

Tarma je još spavala, znao sam šta bi se moglo dogoditi ako ju idemo naglo buditi. K nije gorjela od želje da malo pobliže vidi grad, radije je ostala sa Tarmom u kamperu jer je odmah preko puta parkinga odlično uređeno kupalište sa strava dobrim igraćim spravama za klince. Plaća se ali i vrijedi. Šteta samo šta je K morala platiti punu dnevnu tarifu za samo sat ili dva.

Nisam imao ništa protiv, ovako ću biti mnogo brži. Hitro sam odskakutao do glavne ceste i uz pomoć dvoje tinejdžera kupio kartu za gradski bus na automatu. 2,20 Sfr nije baš mala cifra za dva do tri km vožnje ali znao sam gdje se nalazim.

Tokom godina sam se načitao o hvalospjevima o ovom gradu. Mogu samo reći da su hvalospjevi potpuno opravdani, Luzern je doista predivan. Dio grada oko rijeke je mrak. Svaka fasada vuče objektiv fotoaparata na svoju stranu. Taman kad bi se odlučio za jedan pravac kretanja smjesta bi mi pažnju odvuklo nešto drugo pa bi pravac momentalno promijenio. Dojmio me se drveni natkriveni most Kapellbrucke koji je u originalu izgrađen još tamo u davnom 14. stoljeću, kasnije spaljen i renoviran. Taj most kao i svi drugi rasteže se s jedne na drugu obalu rijeke Reuss koja prazni jezero Vierwaldstattersee.

Nisam imao puno vremena na raspolaganju pa se nisam vukao ulicama onako kako bi to najradije napravio. Prešao sam opet s druge strane rijeke i dozvolio si da se na kratko izgubim po raznim trgovima naišavši i ovdje na mnoge zgrade oslikanih fasada. Ista fora kao u Stein am Rheinu samo u većim dimenzijama. Tj. zgrade nisu veće ali je veća površina grada gdje se mogu vidjeti. Ovdje ovo, ovdje ono… pa sad ti budi karakter i drži se zamišljenog povratnog pravca. Stekao sam dojam da je grad pun kineskih i indijskih turista. Vidi se tko danas ima para.

Natrag na Lido sam se opet vratio gradskim busem koji je u skladu sa cijenom karte zacijelo sastavljen od zlatnih poluga. Volio bi prošetati ali vrijeme nije imalo razumijevanja. Na kraju sam čak greškom izašao stanicu ranije pa sam bio prisiljen prošetati bar malo. Kako su cure još uvijek bile na onom turbo igralištu ja sam se pobrao spavati u kamper. Dobro mi je došlo jer sam taj dan namjeravao dovući se do negdje oko Milana, opet kako bi što manje kilometara imali drugog dana kad bi trebali vratiti kamper.

Tek poslije sam doznao da smo bili parkirani odmah do prometnog muzeja, nešto što bi svakako bio pogledao da sam imao prilike. Lako ga je prepoznati, ispred njega se nalazi ogroman okrugli kopač za bušenje tunela a dobar dio vanjske fasade je prekriven tisućama različitih automobilskih felgi.

Luzern je na mene ostavio identičan dojam kao i Zurich i Geneva koje sam vidio ranijih godina. Nešto kao da mi grad govori:
– Ajd’, ajd’, pogledaj šta trebaš pogledati i nestani… ovo je za velike dečke.
Sve izgleda tako… hm, svemirski? Sve uredno, lijepo i vrlo skupo. Sam pogled na cijene po restoranima, cijene smještaja, cijene raznih stvari u izlozima ponekad izazivaju blagu vrtoglavicu. Daleko od toga da su ti gradovi nedostupni radi toga, ali uvijek imam taj prokleti osjećaj da se takvo mjesto može potpuno doživjeti tek s vrećom novca. I ranije sam bio okružen visokim cijenama i bio sam isto tako na malo glamuroznijim mjestima ali ovaj glupi osjećaj da sam tu slučajno zalutao imam samo tu, u većim švicarskim gradovima. Tom osjećaju jako pridonose i sve one bjesne pile koje prolaze pored mene a koja mi je apsolutno nemoguće ne primijetiti. Aston Martin, Bentley, Ferarri. Kako ostati hladan kad svako toliko nešto od tih čudesa iskoči na cestu? Možda sam sličan osjećaj imao samo u Monte Carlu ali prošlo je već dugo vremena od kako sam bio tamo. Bez obzira na to i dalje ću koristiti svaku priliku da posjetim Švicarsku. Bez obzira na to kako odvratno savršena i skupa bila.

Nismo se odmah vratili na autocestu, htjeli smo se provozati lokalnom cestom oko jezera. Periferija i izvangradska naselja izgledaju kao i centar grada. Isto mi govore:
– Ajd’, ajd’, produži dalje i ovo je samo za velike dečke.
Vožnja oko jezera je kao vožnja kroz lijepu razglednicu. Da sam stao svaki put kad sam poželio okinuti fotku još bi bio tamo. Jezero je prepuno raznih brodica, kad bi sve u istom trenu isplovile mislim da ne bi bilo mjesta na jezeru ni za jednu malu plutaču, nastao bi gori krkljanac nego na pariškoj autocesti.

Sve oko jezera miriše na turizam. Stao sam na jednom odmorištu radi slikanja. Na padini odmah ispod čovjek drži alpake, južnoameričke beštije koje podsjećaju na ljame. Hah, Alpe i alpake, koja neobična kombinacija. Kao da se egipatske piramide stave posred pijeska oko Bretanje za vrijeme oseke. Sasvim dobro bi se uklapale ali bi bilo naravno skroz neobično.

Vožnja je bila ugodna sve do trenutka dok nismo sustigli ”poseban prijevoz”, kamion ovećih gabarita koji se pod pratnjom sporo kretao cestom. A cesta uska i zavojita, nema šanse ga preteći, čak i autom je to teško izvedivo. Nije preostalo ništa drugo nego se taljigati za njime, i tako skroz do krajnje južne strane jezera gdje smo se vratili na autocestu.

Prošli smo i kroz St.Gotthard tunel, svakih 250 m nalazi se izlaz u slučaju opasnosti koji vodi u paralelni tunel za spašavanje. Traži se od vozača da održavaju minimalnih 150 m razmaka. Sa svojih 16,4 km je treći cestovni tunel po dužini na svijetu. Kroz onaj najduži L?rdal u Norveškoj sam prošao prije nekoliko godinica… 24,5 km tunela trebalo je proći maksimalnom dozvoljenom brzinom od 70 km/h. Drugi po redu kineski još nisam imao prilike vidjeti… ali jednog dana ću i to. St. Gotthard je izgrađen odavno ali je još uvijek samo dvotračni. Razlog tomu nije novac nego politika. Ljudi koji se zauzimaju za očuvanje alpske prirode napravili su cijeli cirkus oko toga, kao, ne žele tranzit kroz svoju zemlju jer to jako zagađuje. Svaka čast ekologiji ali nemam pojma šta su s ovime postigli osim da su povećali nesigurnost prolaska kroz tunel i povećali zastoje koji ne izostaju u uvjetima pojačanog prometa. Svi oni koji iz nekog razloga moraju proći ovom autocestom, proći će bez obzira na broj tunelskih cijevi. Nitko normalan neće radi toga skrenuti negdje preko Francuske ili Austrije. Samo šta će to napraviti nažalost na teži i sporiji način. Za nas lako, mi smo prošli bez problema jer je promet bio rijedak.

Približavajući se Italiji počela je kiša. Sada neka pada. Pa može opet onaj divljački pljusak, svoje lijepo vrijeme smo maksimalno iskoristili. Kad smo prešli granicu već je bio mrak. Odlučio sam ići skroz autocestom oko Milana umjesto da koristim prečicu lokalnim cestama prema Bergamu. Kiša je i bolje mi je ostati na autocesti navečer a uz to u ovo doba ne vjerujem da će oko Milana biti nekih krkljanaca. Tako je i bilo, promet je bio sasvim ok. Ljudi koji naplaćuju manje paušalne iznose cestarina na ovom području su posebna kategorija. Sive, depresivne i otužne face, ne pozdrave, ne odvrate pozdrav. Uzmu novac, vrate ostatak. Daju račun. Sve automatski, poput robota. Bez ijedne riječi. S jedne strane ih razumijem, nije baš neki posao zbog kojeg bi trebalo cvrkutati na radnom mjestu… ali na nekim drugim mjestima ti ljudi barem znaju pozdraviti. Isto mehanički ali bar imam osjećaj da je s druge strane živa osoba.

Milano smo bili prošli čime sam osigurao da se sutra ujutro ne uglavim u nekoj giga gužvi. Stao sam na prvoj benzinskoj nakon šta sam uzeo ceduljicu. Tu ima i CS koji će mi trebati ujutro kad wc i tuš iskoristimo do kraja. Samo…. jednini problem je šta nema mjesta za stati. To je veliki prostor ali sve je zauzeto šleperima. Nije bilo mjesta ni za auto a kamoli za kamper. Jednostavno nema. Ništa, više sreće drugi put. Krenuo sam dalje do iduće i tamo našao mjesto. I to je bilo sve puno ali sam kamper ostavio popreko po mjestima za aute. Zauzeo sam neka 4 mjesta ali nisam se sekirao. Noću ionako nema neke navale na ta mala parking mjesta. Ne znam zašto ali promet sa autoceste se čuo jače nego onaj put blizu Pariza, možda se ovdje vozi brže?

_________________________________________________________________________

žeton za 100 lit vode, Vesoul – 2,50 euro
kruh – 1,10 euro
diesel na automatiziranoj benzinskoj – 1,36 euro/lit
autocesta Belfort-Saint Louis (blizu Basela) – 4,90 euro
parking Luzern, Lido – 1 CHF/h
autobusna karta do 4 stanice, Luzern – 2,20 CHF
ulaznica za kupalište i igralište, Luzern- 5,50 CHF
autocesta paušalno, Milano (sjeverna strana) – 2,10 euro
autocesta paušalno, Milano (istočna strana) – 1,60 euro

47°37’46,10” S 6°07’36,25” I – Vesoul, parking +CS
47°37’49,47” S 6°07’42,55” I – Vesoul, žetoni za CS
47°03’03,36” S 8°20’16,12” I – Luzern, parking
45°34’24,20” S 9°23’36,45” I – Milano, parking + CS na AC
45°37’53,44” S 9°35’57,33” I – Milano, parking na AC