Ujutro smo već bili odmorni, naspavani a neki od nas spremni za okretanje novih stotina kilometara na kilometarsatu. Na cesti nedaleko od nas ljudi su hitali na posao. Dok nisam razmaknuo zavjese jedva da sam imao osjećaj gdje se nalazim. Vrijeme dok je K skockala Tarmu proveo sam tražeći neki zgodno pozicionirani CS. Ima ih u Francuskoj dosta a ja sam sve gradove kroz koje ćemo proći i kroz koje bi mogli proći imao na jednom podužem i preglednom spisku. Mjesto gdje smo se nalazili nosi njemačko ime: Wittersdorf. Iznenadio sam se kad sam sjeo na mjesto vozača i kad sam pogledao lijevo od sebe. Zid kuće je bio prekrasno oslikan. Vojnik na konju i žena, predivno. a nalazi se na tako sporednom mjestu.
Brzo smo stekli osjećaj ogromnih prostranstava. Činilo se kao da je ovdje sve veće nego doma. Ravni cestovni pravci duži, brda a time uzbrdice i nizbrdice viša, polja veća. Sve obrađeno ili pod pašnjacima. Posvuda se mogu vidjeti dijelovi šume usred tih ogromnih obrađenih prostranstava, stoje tamo poput otoka u zelenom oceanu. Nije čudo vidjeti veliki prostor ali nisam navikao da se taj veliki prostor ponavlja stotinama kilometara presijecan samo malim mjestima.
E ta mala mjesta nisam baš volio, točnije nisam volio prolaske kroz njih. Obavezno usporenje na 50km/h je u redu ali na 30km/h mi se činilo previše. Ono što me izluđivalo su prepreke za usporavanje prometa. Ležeći policajci i glupi otoci posred ceste radi kojih sam volanom kampera bio prisiljen baratati kao s kormilom broda. Malo ima mjesta kroz koja smo prošli a da nemaju toga. Ili je bilo skakanja gore dole, ili ljuljanja lijevo desno. Ništa strašno, ali nakon 500-tog puta postane malo zamorno. Vive la France!
Izgleda da cijela zemlja funkcionira preko kružnih tokova za što smatram da je odlično. Sigurnija i brža križanja. Jest da sam se vrtio poput zvrka i stalno nišanio nekakve izlaze ali sve je to ok. Barem kad bi kod nas u toj mjeri bili izgrađeni kružni tokovi, vjerujem da bi se puno nesreća izbjeglo.
Ovako duge ravne pravce u dužini i po kojeg kilometra stvarno nisam očekivao. Ispada da je vožnja običnim magistralnim cestama sasvim u redu. Ograničenje je 90km/h šta je za nas dovoljno i može se tom brzinom voziti skoro cijelo vrijeme. Ne sjećam se da sam igdje vidio uzaludna usporenja kakva se mogu vidjeti kod nas. Sa 80 na 60 pa i na 40. Ovi samo jasno plavo bijelim znakovima označe oštre zavoje i gotovo. Za šta isto mislim da je jako dobar princip regulacije prometa. Ja sam odlučujem gdje ću početi usporavati prije ulaska u oštar zavoj a ne neki Fransoa koji je postavio znak 500 metara prije đira.
Odjednom smo se našli na jednoj vrlo širokoj autocesti. Čuo sam jednom negdje da su francuske autoceste prva liga i čini se da to stoji. Podloga je neke čudne blijedo ljubičaste boje ali izgleda šira od autocesta po kojima sam do tada vozio. Nikakve naplate nije bilo, promet jako rijedak. čak ju ni mapa Francuske koju je GPS koristio nije imala ucrtanu!? Mah, putokazi su pokazivali da idem u pravom smjeru i ja sam samo dalje vozio. GPS bi se tu i tamo ulovio za neku manju cesticu preko koje bi prešli. Čak smo se zapitali da nema Francuska neke vinjete umjesto klasične naplate a da mi to ne znamo?
Nakon jednog stajanja uz cestu uspio sam za volan uvaliti i skeptičnu K. Do tada je govorila da ona to ne zna voziti iako je odličan šofer. Natjerao sam je da se uvjeri da vožnja ovog čuda nije baš takav bauk i da je volan neće ugristi za čelo. Jedino sam se malo stiskao kad je prolazila kroz kružne tokove jer sam sa suvozačko sjedala imao dojam da prolazimo blizu svega i da ćemo zakačiti čak i niske oblake a kamoli ne i ivičnjak. Nije ta vožnja dugo trajala, Tarma je nešto počela gnjaviti pa je ova to iskoristila i opet zamijenila pozicije. Lukavo, lukavo.. ali nema veze. Ja sam vozio, kad bi stali ona bi nešto skuhala. Ja sretan, ona sretna, svi sretni.
Prvi CS koji nam je bio više-manje usput našao sam u Chaumontu. Nije trebalo previše skrenuti s pravca, tek koji kilometar. To je jedan pristojan makadamski parking na obali rijeke sa svim uslugama koje kamper može trebati. Voda, struja, ispust sive vode i pražnjenje wc kazete. Bilo je tamo već nekoliko kampera. Jedini problem je bio da je podne prošlo a ekipa otvara šalter tek u 16.00. Eh da, a ja sam u to vrijeme planirao biti miljama daleko.
Ništa, nema smisla plakati. Psovati ima, ali plakati baš i ne. Autocestom smo došli do po ničem posebnom Vendeuvre sur Barse. Jedno malo i pusto mjesto. Onako pod sivim nebom ostavljalo je depresivan dojam. Puste ulice, zatvorene radnje. GPS koordinate od glavnog parkirališta nisu baš bile savršeno točne ali s obzirom da je to jedini pravi parking u mjestu lako sam ga našao. CS je ovdje onakav kakvog se najčešće može naći. Oko metra visoki stupić sa vodom, strujom, rupom za pražnjenje kazete i slavinom za ispiranje kazete. Odmah pored toga je šaht sa potrebnim nagibima okolnog terena za ispuštanje vode. Jedini problem je šta radi na žetone koje nisam imao. Malo sam se raspitao i vrlo brzo doznao da ih prodaju u nedalekom hotelu. 3 eura je žeton, s njime mogu natočiti ili 100 litara vode (šta je obično kapacitet prosječnog kampera) ili koristiti struju od 220V na 55 minuta. Ispalo je da pitka voda ide i bez žetona, dakle mukte. Vive la France! Žeton u džep, cijev u kamper i puni miško. Cijevni priključak save već ranije bio kupio negdje oko Vesoula tako da sam napokon točio vodu bez cirkusarija. Jedino je trebalo uvijek iznova šamarati ventil vode koji se programirano zatvara svakih 10 sekundi. Dobro. dok je mukte nek’ mu bude. Lako je šamaram.
Još smo tamo malo stali kako bi K napravila ručak a Tarma starim kruhom nahranila patke u obližnjoj rijeci. Prošetali smo malo po mjestu nadajući se da bi mogli vidjeti nešto zanimljivije. Imaju jedan dvorac sa polupanim prozorima. Ispred je ogroman zeleni travnjak na kojem ni tratinčice ne rastu. Ništa ne povlači slučajnog posjetitelja da ostane ali puno toga ga goni da nastavi put.
Do Pariza smo nastavili autocestom, nema smisla tu se taljigati po lokalnima i gubiti sate. Vrijeme se već popravilo, iako i magla zna imati svojih čari. Kao npr. kad su mi to isto jutro iz magle počele izranjati ogromne vjetroelektrane. Bio je to fantastičan prizor, kao sa nekog drugog svijeta. Poput divova koji se tromo pojavljuju jedan za drugim. Grizao sam si prste šta nemam priliku negdje stati i bar pokušati fotkati to na primjeren način. Sada na stotinjak kilometara od Pariza sa lijeve strane mogao sam se diviti TGV vlakovima u punoj brzini. Prolazili su istim pravcem kao da stojim na mjestu. a išao sam do nekih 120 km/h.
Naplata autoceste prestaje na otprilike nekih 50-ak km prije centra. Dakle prsten u promjeru oko 100 km je besplatan za vožnju što se tiče autocesta. Ali, heh, ali! Tu počinje ono pravo. Malo po malo, kilometar po kilometar, vozilo za vozilom i promet postaje sve gušći.
Vozio sam se kilometrima pored gužve biblijskih razmjera u suprotnoj traci. Mogao sam se samo nadati da i nas ne čeka nešto slično malo bliže gradu. Polako se povećao broj traka a povećale su se i svakojake brze ceste koje idu paralelno s autocestom. O ogromnom broju vozila na svim trakama da i ne govorim. Sve je bilo u redu dok se ne stoji i dok se vozi pristojnom brzinom. Čim bi sve kolone jako usporile ili stale, rojevi razularenih bajkera bi postali vrlo primjetni. Da, razulareni. to šta su naizgled pristojno odjeveni je samo kamuflaža, vožnja ih odaje. Normalno, mi stojimo a oni i dalje briju. tj. lete među usporenim ili zaustavljenim vozilima. To se uvijek događa između dvije krajnje lijeve kolone. Kako sam često poput napola zgažene bube gmizao u srednjoj traci, znojio sam se gledajući ih u retrovizoru kako nalijeću velikom brzinom prolazeći na dlaku od mog širokog kampera. Samo sam čekao da ga netko od njih odere. Na kraju nisam imao više živaca to gledati pa sam se počeo prebacivati u krajnju desnu traku čak i ako mi je uskoro predstojalo sortiranje na lijevu stranu autoceste. Tamo sam bar bio daleko od ovih luđaka. Pogotovo su ludi motoristi sa onim ogromnim kuferima s obje strane, piče kroz kolone kao da voze biciklu a ne motor s tim okačenim čudesima. Ali zato su isto tako puno mobilniji i brži od automobilista.
Gmižući tako u koloni uspio sam vidjeti i Eiffelov toranj udaljen sad već samo nekoliko kilometara. U jednom trenutku Tarma izjavi: – Meni se piški. O Bože. Zar baš sada? Znali smo da nećemo tako brzo doći do nekog izlaza niti sam imao gdje stati. Kako smo bili u stani-kreni statusu nije bilo druge nego da ju K uzme i odvede do wc-a. Ili to ili će biti frke. U jednom trenutku dok sam se lagano pomicao naprijed, jedan od motorista mi je niotkuda s desne strane iskočio ispred nosa na lijevu stranu. Prikočio sam da ga ne udarim. Kamper je lagano trznuo, taman u onom trenutku kad je K podigla Tarmu. Obje su tresnule na pod, srećom sve je prošlo uz malo plača ali bez ikakvih ozljeda. Bio bi tukao glavom o volan od bijesa. Ni prije ni poslije tog trenutka nisam imao takav bliski susret s nekim vozilom.
Kasnije se promet nešto ubrzao, taman toliko da u sveopćoj gužvi izgubim na trenutak koncentraciju i promašim skretanje. Bio sam u srednjoj traci kad sam skužio da me GPS upućuje da izađem s lijeve strane. Fuck! U tom trenutku bi naglo skretanje u lijevo preko druge trake izazvalo masovan sudar. I radi brzine, i radi vozila oko mene i radi činjenice da se taj izlaz nalazi na jednom desnom zavoju s lijeve strane. Ništa, nastavi tovare voziti dalje dok ti GPS automatski ne nađe novu rutu… koju je tovar opet sjebao. Jer je opet fulao izlaz. Vive la France! Vive la France!! I vive la France!!! Potrajalo je još neko vrijeme dok sam sišao na pravi put, bauljajući po nekim perifernim naseljima i psujući na sva glas….aaargh!!
Skoro sam zaplakao od sreće kad sam iz cijelog tog prometnog ringišpila izronio ispod Eiffelovog tornja. Sada je samo trebalo parkirati. Učinilo mi se da sam vidio znak koji upućuje na parking za kampere… je kita, poslije sam vidio da je to samo nadopuna znaka za parkiranje koji kamperima dozvoljava zaustavljanje ali ne i duže parkiranje. No, došao sam tako do parkirališta za autobuse koje je odmah ispod podnožja tornja. Pomislio sam da bi tu mogao parkirati na kratko ali sam se htio uvjeriti kod pravih ljudi – policajca.
Ostavim ja tako kamper i svoje dvije indijanke u njemu i krenem u potragu za policijom. Našao sam ih i upitao. Eh, tip mi trabunja da koliko on zna kamperima je u Parizu pristup zabranjen!? Ma nemoj. Ako nije zabranjen pristup glupanima u uniformi ne vidim razloga zašto bi pristup bio zabranjen malim, nevinim kamperima? Ali da ipak pitam parišku policiju jer oni su neka druga policija i oni uopće nisu iz Pariza. I tako odem ja do pariške policije. Stariji mršavi policajac kamenog lica mi lijepo kaže da ne smijem parkirati na mjestu za autobuse nego samo na onim drugim mjestima i da je sada navečer parkiranje besplatno.
– Aha, dakle tamo gdje su automobili smijem parkirati? – upitao sam.
– Šta automobili? – protupita on.
– Tamo gdje se automobili parkiraju tamo smijem parkirati?
– Šta automobili? – opet će on smrtno ozbiljne face.
– Mersi – uzvratio sam i otišao svojim putem. Kao da sam razgovarao s automatom koji je programiran samo za određena pitanja dok na ostala odlazi u tilt.
Šta drugo nego pogledati kamo se mogu ugurati a da nije tri dana jahanja bolesne kornjače do ovdje. Po okolnim ulicama nije bilo ni teoretske šanse, čak i auto bi bilo teško tu ostaviti. Međutim priliku sam vidio na obližnjem prostranom trgu Parc du Champ de Mars. Još sam doma na Google Earthu vidio da tu ima mjesta. I nešto je bilo ali premalo da bi kamper ugurao. Tri puta sam napravio isti đir i gubio vrijeme. Od parkinga ni traga ni glasa. Sve to skupa počelo je bivati već smiješno, toliko puta sam prošao istim ulicama da sam već mogao početi pozdravljati tamošnje stanovnike.
U jednom trenutku mi je bilo svega dosta. Vratio sam se na prethodno mjesto za autobuse samo 80 metara od noge tornja i ostavio kamper tamo. Pa neka pišu kaznu. Ma neka pišu i tri kazne, zaboli me. Da, baš tri. Lako ja njih pošaljem u tri pi… khm… jelte. Ja ću tu parkirati i ne mičem se. Kamper mi ne mogu dignuti i odnijeti… osim ako nemaju nekog monstruozno velikog pauka. Ne mogu do sudnjeg dana kružiti pariškim ulicama da bi samo možda sat vremena mogao prošetati. I nisam.
Red za odlazak na toranj je bio očekivano stravično dug tako da nismo ni razmatrali da odemo gore. Biti će to za jedan drugi put kad ćemo doći u Pariz na nekoliko dana avionom ili eventualno autom. Zadržali smo se u ranije spomenutom parku, šetali i uživali. Travnjak je bio pun pretežno mladih ljudi koju su tamo jednostavno legli ili sjeli i lagano kulirali. Bio sam gotovo siguran da ću naći čestitku na šoferšajbi. Međutim nisam, policija je prolazila pored kampera ignorirajući ga. Valjda zato jer je već bilo nekih 21.00 prošlo pa nije smetao ni jednom autobusu. Kad sam vidio da se ispred i iza mene parkiraju i drugi sa nekakvim kombijima odlučio sam još malo produžiti šetnju.
Zanimljivo kako je ovdje još u 22.00 bilo donekle svjetlo a potpuno bi se zamračilo tek oko 22.30. Valjda radi toga jer oni ipak nešto kasnije stignu do mraka a nalaze se u istoj vremenskoj zoni, još uz to su i malčice sjevernije iako ne vjerujem da je ta sjevernost glavni uzrok dužeg dana.
Kad smo napokon krenuli prema izlazu K mi kaže:
– A šta nećeš otići do Arc de Triomphe kako si rekao?
Mda… na to sam bio potpuno zaboravio. U Pariz je glupo ići kamperom ali bar kad smo tu vidjeti ćemo Eiffelov toranj i napraviti dva đira, po majci svih rotora. I to kamperom. Pa neka se ljudi čude šta se ta budala vrti na istom mjestu. Ako je mogao Truman mogu i ja. Sada sam jedva čekao iskobeljati se na neko mirnije mjesto. Samo… kad ću opet imati prilike voziti po Parizu? I to kamper? Teško, zato sam i stao na prostrani Place de la Concorde i podesio GPS da me vodi na Arc.
Vozili smo kroz zakrečnu Champs Elysees. Tisuće crvenih svjetala je bilo ispred nas, tisuće žutih u suprotnoj traci, no promet je polako tekao. S obje strane ulice vrište nazivi luksuznih trgovina. Nisam nikad ni sanjao da ću prvi put po ovoj ulici proći nekakvim kamperom. Stigao sam do Arca i uvalio se u kružni promet. Traka nema. I bolje, šta će mi? Jedan đir. Dva đira. Vive la France! Sada sam se mogao izvući s ovog vrtuljka, sada sam doktorirao na rotorima i mogu svima soliti pamet kako se po njima vozi. GPS nas je dalje vodio uz obale Seine.
U jednom trenutku vidio sam znak ograničenja visine vozila na 2 i nešto metra i izlaz na traku koja vodi oko tunela. Nisam reagirao na vrijeme i prošao sam ravno. Tuneli kojima sam vozio su stvarno jako niski, instinktivno sam saginjao glavu kako ne bi nešto opalio čelom. Kad sam izronio na svjetlo mjesečine prolazio sam ispod više mostova isto sa ograničenjem visine držeći se malo više sredine ceste jer su mi lukovi ispod kojih smo se vozili na krajevima djelovali preniski. Tek sam nekoliko dana kasnije skupio hrabrosti pogledati u dokumentima visinu vozila. 2,90 metara, sasvim sigurno više od znaka ograničenja. Dobro sam prošao. Da sam vozio vrstu kampera koja iznad vozača još ima prostor za spavanje mislim da bi negdje nešto zakačio.
Namjeravao sam prespavati na prostoru jednog CS-a u neposrednoj blizini Disneylanda. No, kad smo došli tamo ispalo je da je to jedan zatvoreni prostor. Danju je vjerojatno otvoreno ali sada je tamo bila teška pustoš. Onako u očaju probao sam potražiti neko drugo mjesto ali tamo usred ničega nije nam padalo na pamet prespavati. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim na prvu benzinsku postaju na autoputu.
Na samom ulazu je znak koji kamperima i kamp prikolicama brani parking. Ma da ne bi još dalje tražio. Stao sam iza parkiranih šlepera da me ne vide ovi sa benzinske, navukao zavjese i baš nas briga. Više nismo bili na parkingu među šleperima nego na nekom mirnom i dalekom mjestu. Kamper je zakon, gdje god se nađeš imaš svoju malu kućicu. Već tada smo ga obožavali.
_________________________________________________________________________
žeton Eurorelais – 3 euro
kruh – 1,45 euro
navojni nastavak (od 2 kom.) za gumenu cijev vode – 6,75 euro
autocesta Chaumont-Vendeuvre sur Barse – 5,40 euro
autocesta Vendeuvre sur Barse-Paris – 18,30 euro
48°07’06,02” S 5°09’14,56” I – Chaumont, CS
48°14’14,27” S 4°27’59,33” I – Vendeuvre sur Barse, parking i CS
48°14’12,07” S 4°27’53,87” I – Vendeuvre sur Barse, žetoni CS
48°51’31,14” S 2°17’47,50” I – Paris, parking
48°49’48,69” S 2°44’46,44” I – Paris, benzinska noćenje