Dugo vremena je prošlo dok sam konačno realizirao ovo putovanje. Dali neodgodive obaveze ili bijednik koji ti ne dozvoljava korištenje godišnjeg odmora, ali uvijek bi se našao razlog zbog kojeg bi morao odustati. Ipak svo to čekanje se i te kako isplatilo. Danas (lipanj. 2008) još uvijek mogu reći da je to bilo najbolje putovanje do sada.

Tada nisam bio ni svjestan, kao vjerujem ni većina turista, da je Bolivija bomba koja može eksplodirati u svakom trenutku. Čuo sam od pojedinih turista kako je pet mjeseci prije mog dolaska La Paz bio u potpunoj blokadi od strane campesinosa (seljaci iz provincije) i kako je stanje bilo dosta ozbiljno. Međutim to su bile priče iz prošlosti koje sam više doživljavao kao kuriozitet. Na putu iz La Paza do jezera Titicace, nedaleko La Paza autobus je morao naglo usporiti da bi zaobišao velike kamene blokove koji su bili posred ceste. Vjerojatno je to bio neuspjeli ponovni pokušaj blokade glavnog grada. Naime na toj glavnoj prometnici kamioni puni vojske su bili česti i sigurno su imali dobar razlog za tako često patroliranje. Dan ranije dok sam bio u Tiahuanacu slušao sam rafalnu paljbu iz okolice, lokalci su rekli da vojska u blizini ima manevre u šta ne sumnjam.

Mjesec dana nakon mog povratka (20.09.2003.) u La Pazu je nastao pakao. Sukobili su se prosvjednici, vojska i policija – svi protiv svih. Konačni broj poginulih nakon jednomjesečnog cirkusa: 80-ak nesretnika. Najgori dan je bio 12.10.2003. Tada je pobijeno najmanje 26 osoba kad je vojska krenula u proboj blokade u El Altu da bi do La Paza dopremili cisterne s gorivom. S nevjericom sam gledao na tv-u kako se La Paz pretvorio u ratnu zonu. Međutim dok smo mi ostali bili daleko i na sigurnom, Jorge je zaglavio u svom onom kaosu. Ostao je neko vrijeme kod prijatelja u širem centru grada gdje je i dočekao nerede. Iz grada se izvukao pukom srećom ukrcavši se u gluho doba noći u vojni kamion s kojim se dočepao aerodroma u El Altu. Uspio je avionom doći do pograničnog aerodroma i kidnuti u Argentinu. Nedugo nakon toga vojska je bila prislijena zatvoriti glavni aerodrom. Pričao je kako je umirao od straha vozeći se u vojnom kamionu znajući da je vojno vozilo idealna meta. Druga mogućnost je bila ostati tamo gdje je bio dok se stanje iz dana u dan drastično pogoršavalo. Nestajalo je hrane i energenata. Nakon 19.10. situacija se smirila.

Argentina – istina, malo sam vidio od ove zemlje, točnije sjever kojim sam samo prošao i njen glavni grad. Dok mi je pampa izgledala poprilično dosadnjikava, predio sa planinama i kaktusima izgleda jako zanimljivo. U Buenos Aires sam otišao posve slučajno, najjeftinija avionska karta koju sam tada uspio naći bila je upravo za taj grad. Glavni grad me nikad nije posebno privlačio, ali jednom kad sam ga vidio shvatio sam da sam bio u velikoj zabludi: grad je nevjerojatan. Vrijedi svake sekunde koju sam tamo proveo. Ne djeluje egzotično, ali grad jednostavno ima dušu.

Bolivija – teško mi je opisati ovu zemlju bez upotrebe superlativa. Ok, slažem se, nije baš najsigurnije mjesto gdje netko može provesti godišnji odmor ali definitivno spada među najuzbudljivije i najljepše. Kriminal je realnost iako je po južno američkim standardima ovo relativno sigurna zemlja. Po mom mišljenju najveća realna opasnost je suludi promet, tu ljudi ginu k’o pilići. Dok se na opasnost od kriminala donekle i može utjecati samim svojim ponašanjem i kretanjem, na opasnost od divljačkog prometa se ne može. Putovati se mora i nikad ne znaš koja budala upravlja busom. Druga alternativa su avioni ali i oni su cirkus za sebe. A i šteta je preletjeti tu prekrasnu zemlju. Bolivija je za mene ”broj 1”. Zemlja gdje sam se odlično proveo i vidio nevjerojatno lijepe krajolike (Uyuni tour). Mogu reći i da je dobro društvo na koje sam naletio dodatno pojačalo pozitivan dojam. La Paz je ludi grad koji jednostavno treba vidjeti dok je prelijepa Isla del Sol sa svojom mirnoćom čista suprotnost svemu ostalom.

U obje zemlje treba stvarno pripaziti na kriminal i nikako ga ne treba podcijeniti. Smucanje po siromašnim kvartovima i periferiji gdje stranci ne zalaze je igranje s vatrom. Ono na što treba isto pripaziti je lažna policija, srećom osobno se nisam susreo s njima ali upozorenja su dosta česta. Nikad ne ulaziti u nekakve taksije kojim vas navodni ploicajac želi prevesti u stanicu radi navodne provjere: policija se ne koristi taksijima! Hrana je solidna, u Argentini će zakleti mesožderi doći na svoje dok bi vegetarijanci mogli imati dosta problema. Za lokalne ljude ne mogu reći ništa, moje poznavanje španjolskom je preprimitivno da bi vodio imalo suvislu konverzaciju s nekim. Njihovo znanje engleskog je još gore. Moj odgovor na pitanje ”otići ili ne” glasi: za one koji imaju mogućnosti – obavezno!