Ujutro sam doznao da su neki iz ekipe sinoć izašli malo van. Ne znam odakle im uopće energije za to. I da sam izašao s njima, završio bi u nesvjesti sa nosom u čaši. Uz malo sreće, možda čak i u svojoj. Nije tu bilo problema sa pospancima, fino smo se skupili pored našeg vozila uredno parkiranog preko dva parkirna mjesta i krenuli prema obali jezera. Nije dolazilo u obzir krenuti doma bez da barem sat ili dva provedemo u gradu.

GPS je opet bio izvan upotrebe, ponovo nam je smartphone pokazivao kamo trebamo ići. Morali smo natočiti gorivo ali usput će se već naći neka benzinska. Našla se… ali smo produžili dalje, razlog nepoznat. Parking nedeljom je besplatan a parkiralište je bilo punije nego sam očekivao. Razlog tome je Venecijanski karneval u Annecyu. Održava se zadnjih 16 godina, vjerojatno radi toga što za Annecy kažu da je alpska Venecija. Od tih silnih Venecija, mislim pritom na Veneciju istoka, Veneciju sjevera, Veneciju ovu i Veneciju onu, dobijem masivni proljev. Stvarno. Koje god selo ima bar malo vode odmah ga krste Venecijom. Onaj tko je Annecy usporedio s Venecijom vjerojatno Veneciju nije nikad ni vidio. Čak ni na slikama. Ok, Annecy je ugodan grad sa predivnom starom jezgrom, ali to što kroz njega protječu dva kanala u križ, ne daje mu ni izdaleka izgled Venecije. Čak ni osjećaj. Venecija je Venecija, i bez obzira voljeli ju ili mrzili, ni jedan drugi grad se ne da usporediti s njom. Pa čak ni ova alpska Venecija kako ga neki pametnjakovići zovu.

To uspoređivanje je nekome nedavno dalo ideju da se krene s novom tradicijom, tako da sada dva, tri dana godišnje gradom hodaju maškare. Venecijanske naravno. Često stanu na nekim mjestima kako bi ih ljudi slikali. Ne govore ništa, ni sa kim. Samo se povremeno prikažu na ulicama, trgovima i stepeništima. Iako mi venecijanski korijeni ovog novog običaja tjeraju oči na kolutanje, priznajem da je rezultat na kraju bio jako dobar. Prvu maškaru, žensku, vidio sam gore na brdu ispred crkve. Ženska je došla, sjela na veliku čistinu i pozirala dugo, dugo. Čim sam nabio oko na fotoaparat vidio sam samo nju. U trenutku sam katapultiran u neko drugo vrijeme, u trenutku me obuzelo neko drugo raspoloženje. Nije da sam bio neraspoložen, nisam uopće, ali ovo je bilo nešto posebno. Pomicala se lagano, gracioznim pokretima. Čovjek bi poželio sjesti ispred nje i promatrati ju kao sliku. Tokom šetnje viđao sam još maškara, ali ni jedna se nije mogla mjeriti s ovom.

Gradom sam lutao sam i to mi je najviše odgovaralo. Niti me itko čekao dok iskilim po koju sliku nečega što na kraju ispadne skroz nezanimljivo, niti sam ja ikoga čekao ili jurio za nekim. Znao sam da nećemo napraviti ni stotinjak metara zajedno pa smo dogovorili mjesto i vrijeme sastanka. Nekako sam se najduže držao u blizini Mr. Reda ali ni to nije dugo potrajalo. Svatko je našao neki drugi detalj koji ga je naveo na vlastiti smjer kretanja. Znao sam koliko vremena imam ali nisam znao što mogu očekivati. Improvizirao sam, uspješno.

Vjerojatno zahvaljujući tim venecijanskim danima, ulice starog grada bile su jedna velika tržnica. Sirevi, salame, kolači, masline, vina…. ma nema čega nije bilo po štandovima. Puno prodavača, još više ljudi. Od cijelog tog praznika za oči, doma sam odnio tri sira ali mislim da tamo nije bilo čega ne bi volio probati. Mislim da bi u tim uvjetima mogao tjedne provesti žvačući po ulicama. I lokalci su kupovali sve i svašta. Jedan takav par je kupujući zapeo upravo ispred mene. Pa bi oni salamu ovu pa bi salamu onu, pa bi sir onakav, pa bi sir ovakav, pa bi ovoga, pa bi onoga… a ja bi im tako rado udjelio po jednu trisku svakome, imao sam ih upravo dvije na akciji. Trpio sam i šutio škripajući zubima jer je baš taj dućan u kojem su oni orgijali sa svojom ”nikad kraja” kupovinom jedini imao nešto što sam želio odnijeti svojoj kćeri kao poklon. Na račun svoje sive face prodavačica mi je čak i dala popust od 1 euro. Poklonjenom konju se ne gleda u zube, ma koliko malen on bio.

Voda iz jezera otječe Annecyem kroz nekoliko kanala, između starih kuća i ispod starih mostova. Oduševljavalo me to kako jedan nama potpuno nepoznati grad može biti ovako ugodan za posjetu. Bio je pravo malo otkriće s obzirom da nikad ranije, pa čak ni kada sam tamo bukirao sobe, nisam pogledao čega tamo ima zanimljivog. Tek sam večer ranije u hotelu pogledao onako nabrzinu mapu centra grada. Žao mi je da nisam imao još malo vremena za šetnju, ovaj grad stvarno zaslužuje malo sporije i ugodnije razgledavanje. Šetnica i park pored jezera su kao stvoreni da se sati potroše u laganom obilasku i izležavanju na travi. Dio toga je tek Mr. Red uspio vidjeti. Nije mi baš jasno kako je sve stigao, čovjek kao da je imao motor u guzici i krila iza ušiju. Ostali su zapeli negdje u centru. Ja negdje između ova dva ekstrema. Dan je bio stvoren za šetnju, ma što stvoren, savršen. No, mi smo morali dalje, dugačak put je bio pred nama.

Rezervoar je bio skroz prazan, hitno smo trebali tankati. Prva benzinska koju vidimo, naša je. Predložio sam da najbližu potražimo preko POI u GPS-u pa da budemo sigurni… ostao sam neshvaćen. Ok, bio bi ja potražio i našao… ali iz nekog razloga krenuli smo bez da je itko imao priliku išta potražiti ili podesiti. Hm, da… podešena je bila konačna destinacija tako da smo po prvi put koristili pravu navigaciju. Moguće da je napokon horoskop bio naklonjen za takvu rabotu.

Svi smo pogledima češljali teren tokom izlaska iz grada u potrazi za ičime što bar malo liči na prodavaonicu goriva. Sada je bilo apsolutno nebitno da li će to biti klasična benzinska ili ona automatizirana sa jeftinijim gorivom. Ionako me dan ranije vozač nije nimalo doživljavao kad sam pričao kako bi trebali ciljati ove druge. Na kraju – uspjeh! Vidjeli smo je i veselo graknuli. Nije bila odmah uz cestu nego je trebalo nekim kraćim putem doći do nje. Ali naravno, iz nekog razloga nismo do nje nikada stigli. Nastavili smo ravno… na užas nas putnika. Krenuli smo na autocestu sa nekoliko litara goriva. S autonomijom koja je slična kornjačinoj. Pa što bilo da bilo. Već sam nas vidio kako negdje na zaustavnoj traci nemoćno lelečemo, tada smo odjednom ugledali znak da je prva sljedeća benzinska udaljena tek koji kilometar od nas. Hvala Isusu, Alahu i Krišni, bili smo spašeni. Ako to nije sreća, ne znam što jest.

Ja naivčina razmišljao sam o tome kako bi bilo lijepo vratiti se putem koji ide pored jezera pa preko jednog prijevoja na autocestu. Kako smo krenuli direkt na autocestu bez imalo razgovora o nekoj alternativi, sve je ostalo samo na razmišljanju. Nije bilo prilike za ikakve prijedloge. Šteta, dan je bio idealan za to.

Nedeljom poslijepodne autoceste su osjetno rasterećene. Nigdje gužvi, nigdje čekanja. Samo gas. Gas po gas i stigli smo negdje nadomak Milana na naplatnu kućicu. Iz nekog razloga Mr. Black je od nebrojenih naplatnih kućica odabrao onu na kojoj se plaća isključivo karticama. Problem je bio jedino u tome što on to nije skužio pa je u otvor za kartice gurao novačnicu. Nije išlo. Okreni ju ovako, okreni ju onako ali novčanica u otvor ne ulazi. Mr.Brown koji je sjedio do njega iskočio je vani i krenuo mu u pomoć, ali bez rezultata. Još uvijek smo stajali na istom mjestu. Mr.Black je stisnuo na automatu dugme za pomoć. S druge strane javio se jako nervozan glas koji je na talijanskom procijedio:
– Ubacite karticu!
Ali ne znaju svi talijanski pa je guranje novčanice nastavljeno. Nije išlo pa je ovaj opet pozvonio. Rezultat:
– Ubacite karticuuu!! – sada je već opako pizdio glas na talijanskom s druge strane. Nije ni pokušao išta drugo reći. Nije ni pokušao saslušati, vidjeti da li ima posla sa strancima, da li ga ljudi uopće razumiju, ma ništa. Samo je peglao svoje i zaboli ga za sve ostalo. Tek tu smo se trgnuli i mi sa zadnje klupe i konačno shvatili šta se događa. Do tada smo bili nešto slično kuferima. Ispalo je da sam samo ja imao karticu, ostali su raspolagali samo kešom. Dok sam izvukao karticu i dok je došla do vozača, Talijan s druge strane parlafona već je totalno izgubio kontrolu nad sobom:
– Ubaaaaciteeee kaaaarticuuuu!!! – vrištao je sada već potpuno izvan sebe. Mislim da su ga čuli i na Siciliji. Gušio sam se od smijeha. Koliko me bilo sram radi te glupe situacije toliko mi je sve to skupa bilo urnebesno smiješno. Cestarina je plaćena i ta prokleta rampa se napokon podigla. Mislim da bi četvrti put tip sa parlafona došao osobno sa sačmaricom.

Dan se polako gasio a mi smo se borili sa bukom iz zvučnika. Više puta smo zamolili šoleta da stiša Sevku i slične artiste što bi on naravno i napravio. Ali, kao i uvijek iz nekog razloga, glas bi se uskoro opet podigao do razine kad ne bi više razgovjetno čuo čovjeka do sebe. Vremenom sam se navikao na buku, nešto kao magarac na batine. Nismo više molili da se muzika stiša, ionako je sve bilo uzalud.

Jedva sam dočekao odmor. Jest da je trebalo proći Veronu za stati ali vrijedilo je. Nakon što smo po običaju zauzeli barem dva parkirna mjesta razmili smo se po ugostiteljskom objektu tražeći išta šta se može pojesti. Sirovo, kuhano, živo, mrtvo, organsko, anorgansko. Apsolutno svejedno, samo da se trpa u prazan želudac. Vozač nam nije ni jeo ni pio. Cijeli dan. Ne znam zašto, ustvari pretpostavljam ali ne mogu znati sa sigurnošću. Bojao sam se samo da ne kolabira.

Kako smo se bližili kućama tako je sve jače stiskao gas. U jednom trenutku se ispred mene i do tada poprilično iskulirani Mr.Red vezao. Odnio je vrag šalu, više nismo prebrzo vozili. Prenisko smo letjeli. Nisam mogao dočekati da stignemo doma. Očekivao sam da vozač napravi nekakav obračun pa da se raskusuramo. Trebalo je zbrojiti troškove i podijeliti ih na šest jedankih djelova. Iz nekog razloga kao da je to izbjegavao. Sve je ostalo na ”ćemo se već čuti”. Nakon nekoliko dana ja sam napravio obračun, zaokružio na veću cifru i odnio novac Mr. Brownu koji ga je trebao proslijediti dalje. Tako su napravili i ostali. Nisam nikada kasnije doznao kakav je to ustvario dogovor bio i zašto su neke stvari ispale onako kako jesu. Mogu samo nagađati. Jedno je sigurno, ovakva pilana mi nije potrebna. Ponekad je bolje ići sam ili bar u užem poznatom društvu.