Sigurno gutajući mračne kilometre stigli smo pred Genevu, prešli napuštenu granicu i krenuli prema obali jezera. Sva sreća da sam čisto iz predostrožnosti još kod kuće skinuo na smartphonu google mapu područja gdje smo krenuli. Tako da sam nekako mogao pratiti gdje se nalazimo i gdje trebamo skrenuti… već kad se GPS ne koristi iz nekog razloga. Mislim da je bilo oko 2 iza ponoći. Nekako mi je izgledalo da smo stigli ranije nego prošli put. Parkirali smo negdje na divljaka da bi se uskoro prebacili na mjesto gdje se može legalno stati. Nitko ne želi švicarsku kaznu za parking. I dok je nas petoro počelo padati u nesvjest, vozač Mr. Black je iskočio na ulicu i krenuo u život. Nakon cijelog dana rada, vožnje od nekoliko stotina kilometara… on ode po kafićima. A pred nama je još cijeli dan sajma!? Morati ću i ja početi doručkovati Duracell baterije.

Za to vrijeme, mi kombi spavači smo između raznih pokušaja spavanja mogli svjedočiti divljanju mladih genevskih junaca nad prometnim znakovima i kontejnerima, a i čestim policijskim patrolama koje su očito nešto tražile u kvartu. Bogota? Ili ipak Geneva? Plan je bio ujutro prošetati malo po gradu pa onda na sajam. Međutim, u jednom od kafića naš je vozač dobio savjet da je bolje da što prije odemo gore na parking jer će poslije u prometu biti masakr. Bio je to dobar i razuman savjet i dobro da ga je Mr. Black poslušao. Ipak, bilo mi je pomalo žao Mr.Reda, njemu je ovo prvi put u Genevi a suprotno prvotnom planu mogao ju vidjeti samo kroz poluzamagljeni prozor kombija u pokretu. Eh, morati će to iskoristiti kao ispriku za još jedan dolazak.

Pažljivo sam na zaslonu mobitela pratio gdje se nalazimo i gdje se krećemo. Pravac je bio ispravan pa me malo iznenadilo pitanje vozača ”ima li itko pojma gdje se nalazimo”. Mislio sam do tada da slijedi neke putokaze ili bar dimne signale i da zna pravac. Nije, bila je to puka sreća. Dovukli smo se do zatvorene garaže za koju smo bili malo previsoki, a neku korisnu informaciju nismo doznali ni od nekog uniformiranog tipa. Nisam skužio da li on ne zna engleski ili vozač, uglavnom, iz nekog razloga ljudi se nisu razumjeli. Zauzeli smo dva parkirna mjesta ispod obližnjeg vijadukta. Mrtvi ladni. Mr.Black je napokon kapitulirao, ostao je spavati u kombiju s namjerom da kasnije uđe na sajam.

Mi, ostali hodočasnici, krenuli smo tražiti put do ulaza. Prvo smo se popeli po beskonačnim metalnim stepenicma da bi tek na vrhu vidjeli da su vrata zaključana. Drugi put je vodio oko aerodromske zgrade, sve do ulaza u sajam. Taj mali marš oko aerodromske zgrade je dobro poslužio za zagrijavanje, kao da nas ne čeka cjelodnevni maraton oko štandova. Uspavanom vozaču smo kupili ulaznicu za sajam a dogovor je bio da će ga Mr.Brown dočekati na ulazu i predati mu ulaznicu onda kada bude bio spreman za ulazak. Već će se on javiti.

Razdvajanje grupe na sastavne djelove uslijedilo je tek koji minut nakon što smo zakoračili u hale prepune snova. Odmah na početku su mukte djelili nekakve torbe prvim posjetiteljima. Svi su ih zgrabili osim mene. Ne bi ju bio uzeo ni u ludilu jer bi ju onda morao vući za sobom cijeli dan. A budući da bi imao tu torbu pri ruci prije ili poslije bi u nju ubacio neki prospekt koji nikad poslije ne bi pogledao. Pa onda još jedan, pa još jedan, pa još dva… i onda bi opet sve to vukao po sajmu. Neka, hvala, jebo torbu, to su đavolja posla. Znao sam dobro što me čeka i htio sam biti što rasterećeniji. Ludovanje s fotoaparatom je sasvim dovoljno.

Dojam sajma naravno nije bio onako jak kao prvi put. Poznati prostori, poznati osjećaji, poznate procedure. Uvijek je gušt naći se tamo ali dojam ipak slabi. To je neminovno. Orjentirao sam se, očekivano, uglavnom na bolide. Skupe i rijetke bolide. Skoro cijelo vrijeme sa mnom je bio Mr.White. Nismo se međusobno gubili, interesi su nam slični a i on je puno bolje od mene upoznat sa raznim informacijama iz svijeta automobilizma. Dečko me naučio nekim stvarima, to se mora priznati.

Za ručak smo ovaj puta bili pametniji, pojeli smo nešto sa štandova brze prehrane smještenih na otvorenom prostoru na kraju hale s alatima. Bolji i pametniji izbor od pasjih špageta od prošlog puta. Tako, da se ne bi pomislilo da nismo ništa vremenom naučili.

Osim ubičajenih pila tipa Mansory, Aston Martin, McLaren i ostale, na ovakvim sajmovima se mogu vidjeti pravi rariteti koji ljubiteljima automobilizma nešto znače. U živo. Bila je tu Alfa Romeo RL koja je nekoć davno prva ponijela znak quadrifoglio verde (četverolisna djetelina), oznaka sportskih modela te marke. Prva Honda koja je sudjelovala na F1, djeluje tako sićušno u odnosu na današnje bolide. Bio je tu i pobjednik prve utrke 24h Le Mans kao i pobjednici nekih kasnijih sezona. Neopisiv je osjećaj sve te ikone vidjeti u živo. Godinama ih gledaš na TV-u (iako rijetko), vidiš im slike u novinama… a onda, u jednom trenutku sve ti je to pred nosom. Bukvalno. I to ne jedan ili dva primjerka, cijelo društvo. Jedan do drugoga, pobjednici utrka 24h Le Mans. Još i danas mi je žao da nisam imao vremena pogledati muzej u Le Mansu kada sam prije dvije godine prolazio, recimo u blizini. Sada je to na nekin način kompenzirano.

Slike izloženih automobila.

Sati su letjeli, bolovi u nogama jačali, mozak je upijao milijarde detalja. Ovaj put osim detalja automobila mogli smo upijati i detalje pojedinih wamp hostesa. Hostese koje ravnopravno mogu stajati uz bolide koje predstavljaju. Takvih je bilo nekoliko ali uvijek daleko više nego za prvog posjeta. Izbili su mi razloge da širim priče kako su hostese na genevskom sajmu sasvim prosječne i kako oni pravi komadi odlepršaju odmah nakon ona prva dana rezervirana za novinare.

Mr. Blacka nisam vidio do navečer. Kasnije sam doznao da si je iz nekog razloga ulaznicu kupio sam (iako smo mu je mi već ujutro kupili), na sajam ušao tek tamo negdje oko 11.30 i nakon sat, sat i po izašao van. Kaže da je vidio sve šta ga je zanimalo. U Genevi sat i po? Ok, a meni je i dan malo. Nisam razumio tada a ni sada, zašto bi netko potezao skroz do tamo da bi pogledao nešto što se da vidjeti kod lokalnog dilera automobila i tako malo vremena proveo unutra? Ostatak vremena je, kaže, proveo šetajući po okolici. Nisam uspio vidjeti u čemu se skriva ljepota okolnih stambenih blokova i aerodroma. Možda će mi to poći za rukom neki drugi put, mora da mi je nešto promaklo… valjda zato jer nemam iskustva sa putovanjima, tko će ga znat’?

Dok smo se okupili i izašli sa sajma već je pao mrak. Noćenje po prihvatljivoj cijeni uspio sam naći tek u Annecyu u Francuskoj. Ima nekih 50km do njega ali dobra stvar je što se nalazi usput za doma. Uz GPS i po autocesti od granice do hotela brzo smo trebali stići. Do granice je ipak autocestu trebalo izbjeći jer je blesavo plaćati godišnju švicarsku vinjetu za 2 km autoceste. Iz nekog razloga GPS nije na kraju podešen da izbjegava autoceste, pa smo izlazak iz grada izveli onako muški, na teži način. Volio bi da sam barem jednom imao priliku sam pogledati taj nesretni GPS i podesiti ga kako treba… ali nisam. Iz nekog razloga, jelte.

Ovako, navodio sam nas buljeći u zaslon smartphona zahvaljujući nebesima što postoji nešto po imenu ”google maps”. Nije bilo lako, ajde sa jednostavnim križanjima, ali sa onim zaguljenima bilo je problema pa ne bi na vrijeme skrenuli. Problem se zove kašnjenje GPS signala što je normalno i što kod klasične prave navigacije ne predstavlja problem. Eeee, ali kod buljenja u plavu točku koja se sporo pomiče po gustoj sivoj mapi i prilikom dolaska na neko glupo križanje, dolazi do psovanja. Uza nekoliko grešaka još sam bio i dobar navigator s obzirom na okolnosti. Sveopća gužva dodatno je otežavala i odugovlačila cijeli pothvat, nisam mogao dočekati da se iskobeljamo na francusku autocestu i da se napokon počnemo voziti kao ljudi. Trebali smo napokon uz pravu navigaciju krenuti u pravom smjeru, iako ne i na pravu adresu rezerviranog hotela.

Moja greška je bila da na vrijeme nisam skontao da se hotel službeno nalazi u Epagny, u principu nekom malom mjestašcu koje je praktički dio Annecya. To sam vidio tek dosta kasnije, ali bez obzira na to GPS-u se da podesiti cilj i direktnim označavanjem na mapi, a na mapi sam točno znao gdje trebamo ići. Iz nekog razloga nisam imao priliku to učiniti.

Napokon smo se dočepali Francuske, još samo korak ili dva i mogli smo napokon slijediti upute one prave navigacije koja nas je vodila na autocestu. Vidio sam svjetlo na kraju navigacijskog tunela, potočić usred pustinje, tračak poštenja na brdovitom Balkanu. Trebalo je samo proći taj kružni tok, trebalo je samo izaći na izlazu koji je mala brbljava kutija indicirala. Nismo, iz nekog razloga izašli smo na krivi izlaz koji je jedna super sporedna cestica na kojoj smo se morali okrenuti. Tko je kriv za to? Glupi GPS naravno, i neka je završio na podu pogođen šakom vlasnika. Neka je. I ja bi svojega tako opalio da me navodio na ispravni izlaz a da sam ja izašao na krivi. I ne samo to, potrgao bi mu sve mape koje ovaj ima u sebi. I ispljuskao bi ga po zaslonu, iščupao dugme i vratio ga na tvorničke postavke.

GPS je ostao na podu, u suzama. Nastavili smo bez njega. Opet. Ionako se autocesta može naći skoro pa zatvorenih očiju a kamoli bez GPS-a. Nečemu valjda služe svi oni silni putokazi s karakterističnom oznakom auotceste. Ali, opet iz nekog razloga, nismo išli autocestom nego običnom cestom. Umjesto brze vožnje dobili smo još taljiganja po cesti. A mi umorni, puna kapa svega. Jedva smo čekali završiti sa svime. Svijetlo na kraju tunela se ugasilo, potočić presušio, poštenje iščeznulo. Vožnja do Annecya činila se kao vječnost. Jednom tamo opet sam morao buljiti u zaslon smartphona i navoditi nas do hotela. Našli smo ga otprve, najviše zahvaljujući tome da se radi o preglednom kvartu, tj. većim kućama sa velikim okućnicama.

Korpulentna mlada plavuša za recepcijom nije znala engleski. Nisam ni očekivao, nije bilo ni bitno. Rezervaciju je znala pročitati, ključ je znala uručiti i pare je znala uzeti. Šta’š više? Specifičnost hotela podužeg imena Premiere Classe Annecy Nord – Epagny, je ta da istu cifru naplaćuje za jedno, dvo i trokrevetne sobe. Poučen prošlim iskustvom kad sam apartman djelio s Mr. Brown, Mr.White i Mr.Green, kad me je upravo Mr. Green cijelu noć hrkanjem nemilice maltretirao, ovaj put sam odlučio uzeti sobu samo za sebe. Pa kol’ko košta da košta. Sve samo da odspavam kako treba, bez da cijelu noć škrgućem zubima planirajući ubojstvo hrkača do sebe. Jer ovaj puta bi plan mogao provesti u djelo. Kako sam prilično kasno dobio potvrdu o konačnom broju ljudi koji je trebao ići i kako ti ljudi uopće namjeravaju djeliti sobu, trokrevetnih soba za rezervaciju više nije bilo. Još jedan je morao u jedokrevetnu radi toga… i radi toga jer ja nisam htio djeliti sobu ni sa kime. Soba je prilično malena, bez ormara jer ormar ne stane. Ali za se istuširati i propisno se odmoriti u vrlo tihom hotelu bila je sasvim u redu. Nisu ni moji suputnici drugi dan imali nikakvih primjedbi na smještaj. Tu smo svi isti izgleda, samo da se prespava za što manje para. Ah, kakva noć… mir i tišina. Nema hrkanja, nema buke prometa.

_________________________________________________________________________

ulaznica na Auto Show – 16 CHF
soba u hotelu Premiere Classe Annecy Nord-Epagny – 45 euro