Imao sam velike planove za jutarnji obilazak koje sam sve redom otkazao radi umora. Trebalo mi je bar jedno jutro bez ranog ustajanja. Do poslijepodnevnog polaska busa za Xi’an bilo je još dosta vremena. Prevrtio sam na brzinu programe na tv-u i nastavio spavati. Imao sam na raspolaganju bezbrojne programe, sve od reda kineske. Tu i tamo se uspjelo naći nešto zanimljivo bez obzira na nepoznavanje jezika tako da je tv čak bila od neke koristi. Ma u principu soba i hotel su bili u redu ali malo prebučni. Cjevovod u kupaonici ispušta povremeno čudne jake zvukove a čistačice na hodniku treskaju vratima kao da žele srušiti zgradu.

Odjavio sam se iz hotela i ostavio ruksak na recepciji. Do jučerašnjeg restorana krenuo sam udaljenijom kružnom linijom br.2 i tako malo prošetao kroz hutong, tradicionalni dio grada kojim još uvijek ne vladaju neboderi. Malo sam se preračunao pa je ispalo da je udaljenost koju sam htio proći pješke veća nego sam mislio.

Ručati sam otišao u isti restoran gdje sam bio prethodni dan samo šta sam sada uletio u gužvu. Mnogobrojne konobarice su ovaj put bile raspoređene po cijelom restoranu. Naručio sam si jelo s piletinom uvjeren kako s piletinom sigurno ne mogu pogriješiti. O kako sam se zajebao. Piletina je bila nasjeckana na male komadiće, problem je bio da je nasjeckana skupa s kostima. Da, Kinezi ne vade kosti nego ih sijeku skupa s mesom i tako poslužuju!? I tko će to sad jesti? Više sam pljuckao kosti nego šta sam jeo kao čovjek. Ako ništa drugo, bar mi štapići više nisu predstavljali veći problem. Suvereno sam vladao njima sav ponosan kako mi napokon leže u ruci točno onako kako bi trebali ležati.

Nisam baš bio siguran na koji način trebam jesti sve ono šta mi je bilo servirano, oko mene je bilo sve puno Kineza koji nisu obraćali ni najmanju pažnju na mene. Ipak nekako sam jeo.

Wangfujing je namijenjen ponajviše turistima. Sve je krcano znatiželjnicima a nekoliko manjih uličica koje čine taj mali kvart je doslovce načičkano radnjama. Tu se mogu naći skoro pa sve vrste hrane, treba samo odabrati. Na puno mjesta može se naći hrana kakve se zapadnjaci zgražaju – kukci. Na štapićima su poput ražnjića bili nabodeni škorpioni, skakavci, crvi, morski konjici i još dosta drugih majušnih živih bića. Na nekim mjestima su se škorpioni nabodeni na štapiće još nervozno gibali. Prije nego sam došao ovdje bio sam čvrsto odlučio da ću probati jednu od ovih ”delicija”, međutim sad kad sam ih imao pred nosom nije me ni najmanje bila volja. Ogledao sam se malo oko sebe i nisam vidio gotovo nikoga da to jede a takvih ”ražnjića” je bilo po svuda. Zaključio sam da prodaja baš ne ide glatko i kako ta čudesa podosta odstoje na suncu prije nego se prodaju. Eh, ok da kušam kukca ali da bar bude svjež. Ništa, produžio sam dalje. Našao sam si dobar razlog zašto ne probati škorpione. Tek kasnije sam doznao za kvart gdje se može pojesti takva hrana i gdje Kinezi to normalno jedu ali tada sam već bio kod kuće.

Negdje na trgu prišla mi je mlada Kineskinja i započela spiku spominjući kako bi mogli na piće. Aha, evo još jedne žedne ptičice. Na pitanje odakle sam totalno sam ju zbunio kad sam joj odgovorio da sam iz Kine. Guska nije to shvatila kao zajebanciju nego si je još išla razmišljati. Na žalost ubrzo je shvatila da je nanišanila krivog stranca i otišla svojim putem. Nisam napravio ni sto metara kad evo ti druge:
– Hello, kako si? Da li bi… bla, bla, ser, trić, trać, truć… – počela je uobičajena pričica.
– Aha, može… a onda ćeš me lijepo odvesti na jedno jako skupo mjesto, potrošit ćemo šta više toga a na kraju ćeš od mene očekivati da podmirim cijeli račun? – odvratio sam.
– Ok, bye bye… – okrenula se hitro na petama i nestala u gužvi. Šta je najbolje ove dvije nisu čak ni bile zgodne, točnije ne bi se za njima na ulici ni okrenuo. Svejedno siguran sam da svako toliko uspiju iz nekoga izvući deblju lovu. Po Wangfujinu sam se smucao još neko vrijeme, bilo je prepuno ljudi.

Vožnja podzemnom me zbog jedne stvari podsjećala na porniće. Ne bi čovjek rekao koliko ugodan može biti snimljeni ženski glas s razglasa u vagonima. Taj isti glas je najavljivao iduće stanice seksi glasom punim malih kratkih uzdaha. Bar sam ga ja na takav način čuo, jednom kad sam na to obratio pažnju nisam si to više mogao izbiti uz glave. Prestrašno, u pekinškom metrou čovjek riskira da se napali na glas koji najavljuje stanice… ubit ću se. Palo mi je na pamet da snimim glas ali htio sam izbjeći ovisnost slušanja zvučne snimke. Bolje da odem iz tog grada prije nego se totalno poremetim.

Do zadnjeg trenutka sam namjeravao od hotela gdje sam parkirao ruksak do autobusne ići kombinacijom metroa i taksija. Međutim jednom na ulici s ruksakom na leđima, šepavom nogom i taksijem pod nosem – uletio sam odmah u taksi. Ma šta ću se sad maltretirati s jednom pa drugom linijom, pa onda još tražiti taksi… ovako je puno jednostavnije. Vožnja je potrajala dobre 43 minute i koštala je nevelikih 42Y.

Na autobusnom kolodvoru skupina ljudi je na velikom ekranu pratila vijesti o prvom Kinezu kojeg su lansirali u svemir. O tome sam stalno gledao priloge na kineskim vijestima. Ulaz na kolodvor je kao ulaz na stanicu podzemne, skeniranje prtljage je obavezno. Bez toga nema ulaska. Kad se približilo vrijeme polaska autobusa uslijedio je ukrcaj. Sistem je sličan kao na aerodromu, na peron je moguće kročiti jedino pred polazak busa i uz predočenje karte. Nema tu muvanja oko autobusa bezveze.

A autobus me stvarno iznenadio, to je jedan od onih u koji se uđe i legne. Spavaći bus, umjesto sjedala ima krevete. Prostor iza šofera je kao u svakom drugom busu ali odmah iza njega uzdužno su postavljena tri reda kreveta u dvije razine. Prvi red uz lijevu stranu, drugi red po sredini i treći uz desnu stranu busa. Prva razina gotovo na podu, druga razina gore na katu. Uzglavlje je uzdignuto pod određenim kutem i u njemu se nalazi mali prostor za cipele. Među krevetima putnik može hodati isključivo bos, pod je od laminata a cipele se obuvaju i izuvaju kod šofera. Ležajevi naravno nisu vrhunac udobnosti ali u noćnim vožnjama je uvijek bolje odležati nego odsjediti. Svaki krevet ima svoj jastuk i svoju dekicu da se putnik može pokriti a svuda po busu su postavljeni manji monitori. Bio sam oduševljen, ova noćna vožnja neće biti tako naporna kao šta sam mislio.

U startu sam se zajebo kad sam išao pitati šofera da mi pokaže mjesto jer na karti nije pisala riječ na engleskom. Malo je njuškao da bi me na kraju frknuo u srednji red i donji ležaj odmah na početku busa. Da sam znao da mogu leći bilo gdje odabrao bi si bolje mjesto. Ako ništa drugo bar sam imao monitor pred nosom, pa šta god prikazivali tokom vožnje. U busu je uglavnom bila mlađa ekipa, imao sam dojam da su to sve neki školarci. Ne znam, kao da samo ozbiljni ljudi ne putuju busevima? Umjesto u 17.45 krenuli smo u 18.10, ništa strašno ali zato iritirajuće.

Moram priznati da je bilo dosta neobično voziti se u ležećem položaju. Monitor se upalio, pokrio sam se dekom i zaboravio na svijet oko sebe. Prikazivali su humoristične predstave i skečeve, budući da su malo govorili a više se glupirali, poznavanje jezika stvarno nije bilo potrebno da bi se čovjek dobro zabavio gledajući emisiju.

Nedugo nakon polaska, na ulasku u autocestu stali smo da bi šoferi nešto prekrcavali iz jednog vozila u bus. Nikad kraja i nikako da nastavimo vožnju. Negdje oko 23.00 stali smo… negdje… uglavnom stali smo uz jedan veći restoran radi večere. Šofer mi je jasno dao do znanja da ćemo se tu malo više zadržati i da mogu mirno večerati. Na ulazu u restoran nalazi se izlog sa plastičnim replikama jela koje nude tako da nema zajebancije s menijima i objašnjavanjima. Konobar se stvorio pored mene, uperio sam prstom u jedan od tanjura s plastičnim jelom i naručio. Nadao sam se samo da ću dobiti pravo jelo… dobio sam ga, samo šta nije izgledalo kao replika u izlogu. Čak bi i slijepac primijetio da u posluženom ima dosta manje mesa. Ah… Mislim da u radijusu od 100km nitko nije znao nijedan drugi jezik osim kineskog.

Nitko od silnih konobara i konobarica nije razumio čak ni ”yes” i ”no”, komunikacija je išla isključivo mahanjem rukama. Konobar mi je nešto rekao na kineskom… mislim, ne znam koji klinac mi se obraća na kineskom kad je jasno da ga ne razumijem? Ne znam, valjda je uvjeren da će se dogoditi čudo i da ću obasjan neobičnom nebeskom svjetlošću iznenada početi citirati jedan od proglasa komunističke partije Kine? I to na kineskom. Dobro, on je uz smiješak svoje rekao… valjda nešto duhovito, ostali su se nasmijali, ja sam ih gledao kao mlađahni junac. Nebitno šta ću jednog dana umrijeti bez da znam šta mi je rekao ali dečko je u tom trenutku u očima kosookih kolegica bio frajer. Možda sam mu nešto na svom jeziku trebao odgovoriti pa da se i ja smijem skupa s njima. Ipak sam se okrenuo večeri.

Tokom pauze skoknuo sam do wc-a i ekspresno dobio poriv da nekoga ispljuskam. Ekipa ide srati i uopće ne zatvara vrata!? A vrata su tamo, postavljena i u funkciji ali oni svejedno vrata ne zatvaraju. Lijepo čučnu i krenu s istovarom mrtvi hladni. Ludog li naroda… Valjda su svi redom egzibicionisti, ili samo doma nemaju vrata pa ne znaju kako se upotrebljavaju? Nije baš bio neki prizor ali morao sam nastaviti živjeti s tim slikama pred očima. Uskoro smo nastavili put kišom okupanom autocestom dok sam ja polako ali sigurno dobivao bitku s nesanicom.