Beijing, Helsinki, London, 10.10.2008.

Ustajanje kao i svako drugo. Pakiranje kao i svako drugo. Čak je i napuštanje hotela bilo kao i svako drugo. Vožnja kombinacijom metroa i aerodromskog vlaka također nije bila ništa posebno. Ali povratak do Londona, e to je već bio pravi mali karneval.

Kao svaki dobro raspoloženi turist zadovoljan provedenim godišnjim odmorom stigao sam na aerodrom dobro raspoložen i opušten. Nema žurbe, nema jurnjave, nema stresa ni panike. Na vrijeme sam krenuo, pobrao sve stvari iz sobe i eto me tu. Pred check-in šalterima čekajući da se riješim velikog ruksaka. Kad je to bilo obavljeno imao sam vremena na pretek kako bi malo razgledao taj predivan aerodrom. Ljubazno osoblje, fontana, trgovinice, sve to čini jedan ugodan ambijent. Preostalo mi je još samo da čekam svoj let i da se ukrcam. Osjećaji su kao i obično bili pomiješani, sretan šta se vraćam doma i tužan šta napuštam Kinu. Prsti na nozi su još malo boljuckali pa sam za put obuo cipele s kojima sam skakutao po Huashanu. Teške su, imaju nevidljivu metalnu kapicu na prstima ali su zato dovoljno krute da mi se stopalo ne napreže nepotrebno. Problem je stvarala ta metalna kapica koja je pištala kroz metal detektor. Spomenuo sam kineskim policajcima da imam metal u cipeli, mislim da nisu razumjeli riječi od onoga šta sam im rekao. Svejedno su me uputili da s cipelama na nogama krenem kroz detektor a kad je očekivano zapištao onda su me još dodatno pretraživali s ručnim detektorom. Cipele sam tada isto trebao skinuti, naravno. Rekao ili ne rekao za metalni dio, isto me došlo.

Uvalio sam se bezbrižno u čekaonicu. Sjedio sam tako i čekao zavaljen u stolicu. Uskoro je dorulao i MD11 koji je taman stigao iz Helsinkija, još samo da skockaju avion i da ga natankaju pa možemo krenuti natrag. Vrijeme je prolazilo ali ništa se nije događalo. Nitko nije pozivao zakašnjele putnike, nitko se nije smucao oko izlaza. Gore kod nas je sve bilo mirno ali je zato dole oko aviona bio pravi disko. Prvo sam primijetio komešanje i poveći broj ljudi ispod aviona. Uskoro je stiglo jedno veće vatrogasno vozilo s rotirkama i parkiralo se odmah do desnog krila ispod kojeg je bilo najviše muvinga. Eh sad… otkud sad ti vatrogasci? I šta oni sad hoće? Naivno sam gledao ostale avione ima li još koji od njih crveni kamion s plavim rotirkama pored sebe. Tko zna, možda je to kod njih uobičajena praksa? Ma nije. Nešto je krenulo nizbrdo. Uskoro se pojavio još jedan vatrogasni kamion i parkirao se pored drugog krila. Oho, ovo je već zanimljivo. Za to vrijeme hrpa ljudi je trčkarala ispod aviona i nešto prtljala na platformi ispod krila na mjestu gdje se treba prikopčati cijev za ukrcaj goriva.

Gorivo se u avione krca direktno preko priključaka koji se nalaze u pisti kod svakog mjesta gdje se avioni parkiraju. Dovede se pokretna pumpa koja se prikopča na avion i na priključak u asfaltu, i tankovi se pune gorivom. Jednostavno. Ali samo kad sve funkcionira šta sada nije bio slučaj. Kad sam na pisti ugledao i pilota kako čavrlja s mehaničarima znao sam da nema teorije da se krene na vrijeme.

Nije da mi se žurilo doma ali let će neminovno kasniti a vrijeme između ovog leta i idućeg leta iz Helsinkija se sve više skraćivalo. Do trenutka kad sam bio svjestan da definitivno propuštam drugi let. Čovjek na šalteru je rekao da će mi oni naći soluciju kako da me prevezu do Londona, to sam vrlo dobro znao ali htio sam to čuti i od njih. U London sam prema planu trebao stići oko 17.00 po lokalnom vremenu, baciti još đir po centru i laganini krenuti na Stansted. Ovako je taj plan padao u vodu, gubio sam drugi let, gubio sam već plaćeni prijevoz na Stansted (svega 2 GBP) i postavljalo se pitanje kad ću uopće stići u London i da li ću naći prijevoz na Stansted ako stignem u neko gluho doba noći. Dan kasnije imao sam let za Pulu u 08.00 kojeg nisam smio propustiti.

Ukrcaj u Finnairov avion je započeo ali sa tri sata kašnjenja, 10.40 kad smo trebali poletjeti bilo je već odavno iza mene. Podijelili su nam vodu, ispričali se nekoliko puta i još jednom rekli da za sve putnike u tranzitu traže riješenja kako da ih prevezu do finalnog odredišta. Jebi ga, šta sad. Tri sata kašnjenja su uvijek manje od npr. 10 sati kašnjenja. Treba biti pozitivan sa tim stvarima, osim ako već nije došlo do nervnog sloma.

 

 

Let preko snijegom pokrivenih planina Altaia negdje oko mongolsko-ruske granice je poseban. Buljio sam u ogromno planinsko područje bez da igdje vidim ikakav trag neke cestice ili naselja. Neko vrijeme su dosadne kineske babetine skakutale oko sjedala kako bi gledale kroz prozor. Te su se premještale sa mjesta na mjesto, pa su malo sjedile na naslonima, pa su se opet nešto koprcale. Svojim ponašanjem su jednostavno zvale da ih netko prebije. Sve do trenutka kad je jedna od njih ulovila moj pogled pun prezira. Tada su se nekako smirile. Nemam pojma gdje su se poslije prebacile ali sjedala do mene su kasnije bila uglavnom prazna. Moguće da ih je netko napokon izbacio van…

U Helsinkiju na iskrcaju još uvijek nisam imao pojma na koji način me ova ekipa misli prehititi do Londona. Znao sam samo da sam opet u dobroj staroj Europi i da trebam naštimati sat na novu vremensku zonu. Iz aviona otišao sam ravno na ”transfer desk” šalter. ”Da gospodine, vi letite u London preko Stockholma”, rekao je četverooki tip s druge strane šaltera. Kakav mrtvi Stockholm?? A dobro, idemo tako. Drugog izbora ionako nemam. Jedino je trebalo pričekati još koji sat do 19.30 a letovi Helsinki-Stockholm i Stockholm-London su bili tijesni. Neka prvi minimalno kasni – gubim drugi. Direktnih letova za London iz Helsinkija je bilo još u toku dana ali su valjda svi bili puni.

Pored radosne vijesti dobio sam i bon za večeru u iznosu od 17 eura. Super, napokon decentna klopa. ”Šta mogu dobiti za ovaj bon?” upitao sam zgođušnu plavušu s druge strane šanka. Moram priznati da mi je njen odgovor ”šta god poželiš” zazvučao onako kako ne bi trebao zvučati. Da… hm, svašta bi ja tu mogao poželjeti… ali da se ipak ograničim na večeru jer mi je nešto govorilo da je ona upravo na hranu i mislila. Dakle mogao sam birati ali mašta je bila na odmoru, uzeo sam pizzu. U svoju obranu imam za reći da je bila bogata i šta je najbitnije jako dobra. Imaju tamo jedan dobar sistem, dali su mi nekakav biper i sjeo sam za stol. Kad je narudžba bila gotova biper se oglasio, otišao sam na šalter po pizzu i vratio biper. Kakvi konobari, kakva gnjavaža?

Na metal detektoru su mi polumetalne cipele opet pištale. Ovima nisam spomenuo ništa, a šta ću im ja ići objašnjavati kad me ionako neće poslušati. Neka se uvjere sami. Finci su me nakon pištanja samo pregledali ručno i pustili me bez da su uopće posumnjali da detektor pišti radi cipela.

Let za Stockholm je kasnio, već kad sam se počeo miriti sa činjenicom da ću izgubiti još jedan let za London pozvali su nas na ukrcaj. U zadnji trenutak. Tada sam već bio dosta umoran od raznih čekanja i tramakanja. Krenuo sam rano ujutro iz Pekinga a sad je već bio mrak iako sam se nalazio nekoliko vremenskih zona zapadnije. Ovaj let je bio dosta kratak, pogotovo u odnosu na prethodni. Arlanda aerodrom, to je sve šta ću od Švedske vidjeti ovaj put. Izašao sam iz aviona ravno u zgradu, ponovo naštimao sat na novu vremensku zonu, skrenuo desno i nakon 50-ak metara stao na šalteru za kontrolu putovnica. Odmah iza njega je čekaonica za let Stockholm-London. Avioni koje sam koristio skoro da su parkirani jedan do drugoga, odlično… napokon da nema puno pješačenja. Ovdje je sve bilo brzo i kratko.

Ukrcaj u British Airwaysov let za London je uslijedio vrlo brzo. U međuvremenu su me preko razglasa pozvali da se javim na šalter. Prtljaga – prvo šta mi je palo na pamet. Sigurno je radi preklapanja letova ne stignu prebaciti ili su je nekamo zagubili. O mogućnosti da mi nešto ne valja s kartom nisam htio ni pomišljati. Da, bila je riječ o prtljagi. Nadao sam se da su ju zagubili, tako ju ne bi morao vući po Londonu nego bi mi ruksak lijepo isporučili na aerodromu koji je najbliži mom mjestu stanovanja. Ne, na kraju je bilo sasvim suprotno. Ruksak je bio tamo i označili su ga posebnom oznakom radi kratkog intervala između letova kako ga ne bi izgubili. Zvali su me da provjere da li imam samo jedan komad prtljage ili trebaju potražiti još koji, na vezi su imali čovjeka pored aviona. Eh, nisam vjerovao da ću ikad poželjeti da mi privremeno zagube ruksak, he he. Krenuli smo na vrijeme u 20.40.

Sve do pred slijetanje na Heathrow miran avion je pred samim ciljem naglo i neugodno poskočio. Odmah se oglasio pilot umirujući putnike, valjda smo se našli preblizu drugog aviona s kojim su nam se putanje sjekle tako da smo uletjeli u turbulencije koje je on prouzročio. To su poveće razdaljine, nema ni govora ni o kakvim mogućim sudarima u zraku jedino šta turbulencije prouzročene tom relativnom blizinom znaju biti neugodne.

Kad sam zakoračio na tlo aerodroma 22.00 je već dobrahno prošlo. Ponovo sam namjestio sat na novu vremensku zonu… ja stvarno više nisam znao u kojoj vremenskoj zoni se nalazim i u kom gradu. Bilo mi je već dosta svega. Na aerodromu sam se kod odgovarajućih službi pokušao raspitati za alternativni prijevoz od centra do Stansteda jer sam ionako popušio ranije plaćen Easyjetov bus a uz to sam još bio i umoran kao dva psa. Na prvom šalteru koji je namijenjen informiranju novopristiglih putnika im se očito nije dalo zajebavati sa tamo nekim strancem koji postavlja pitanja koja odskaču od uobičajenih ”u kom smjeru je podzemna?” ili ”gdje se čeka taksi?”. Bio sam jedini tamo, sve je već bilo pusto ali oni su me radije proslijedili na nekakve druge informacije. Tamo slična priča, tj. nisu mi znali reći vozni red ičega šta ide na Stansted. Žena na tom drugom šalteru je govorila izrazitim britanskim akcentom tako da sam se muški trudio razumjeti šta mi sve govori. Vidio sam na kraju da gubim vrijeme s njima i krenuo sam. Šta bude bit’ će, snaći ću se već nekako. Nisam ni slutio kako me vesela noć čeka…

Vožnja podzemnom do centra je bila jednostavna. Duga ali jednostavna. Na periferijskim stanicama su se malo čudne njuške ukrcavale u poluprazne vagone. U početku sam ih malo oprezno odmjeravao ali sam ubrzo zaboravio na njih. Bila je to samo ekipa imigranata koja odlazi vikendom u noćne izlaske. Kad sam se iskrcao na Victoriji krenuo sam prema šalterima podzemne kako bi vratio Oyster karticu samo šta su me tamo dočekali sa predivnom informacijom – Oyster mogu vratiti tek ujutro nakon 07.00 kad se otvara poseban šalter za to. A da… sto! E jebiga sad, bit će za drugi put. Imao sam malo problema sa pronalaskom početne stanice Easyjetovog minibusa. Kad sam s njima došao bio sam se iskrcao na predzadnjoj stanici Baker Street tako da nisam znao točno mjesto zadnje stanice (tj. prve ako se kreće u smjeru Stansteda). Nakon malo raspitivanja našao sam je. Problem je bio šta se opasno bližila ponoć, rezervirano mjesto više nisam imao i nisam imao pojma kad kreće zadnji minibus niti da li će biti kojeg slobodnog mjesta. Preostalo mi je samo da spustim ruksak i čekam, čekam i čekam…

Promatrao sam ekipu oko sebe, sve te nabrijane usijane glave koje su se na ulici spremne pokačiti radi ničega. Tako je jedan budalaš dobacio tipu u kravati i odijelu da je tatin sin. Inkravatirani je bio u pratnji cure i sigurno nije mogao dozvoliti da ga netko zajebava na taj način. Ubrzo sam čuo nekoliko uplašenih ”I’m sorry” – tatin sin je krenuo s namjerom da umlati zajebanta usred ulice ali budalaš je ekspresno kidnuo.