Dočepati se Kine a ne vidjeti Kineski zid dođe isto kao izaći nevin iz bordela. Badaling je mjesto gdje velika većina turista ide pogledati to svjetsko čudo, nalazi se nešto više od pola sata vožnje od Pekinga. Osim Badalinga postoje još druga mjesta gdje se zid može pogledati ali su ta mjesta nešto udaljenija. Na jednom od foruma vidio sam preporuke upravo za ta druga mjesta, jedno od njih je Simatai. Po slikama i opisu stvarno izgleda privlačno ali ono šta me najviše privuklo je ”vrlo malo turista”. Malo turista? Vrlo malo turista? Postoji li u Kini uopće takvo mjesto? Taman, radi toga sam si unaprijed jedan cijeli dan odvojio samo da bi došao do Simatai i natrag. Točnije planirao sam otići u Jinshanling pa onda po zidu preći nekih 10km pješice do Simatai ali tada sam još raspolagao normalnim i zdravim nožnim prstima. Na toj trasi na nekoliko mjesta zid je urušen pa je potrebno nešto pentranja. U ovom stanju nisam si mogao dozvoliti ni 10km hodanja po ravnoj površini a kamoli da se još negdje penjem. Bit ću sretan i samo šetnjom po okolici Simataia, samo ako je stvarno tako kao šta pišu neki prethodni putnici.

Autobus za Miyun kreće s Dongzimen autobusne stanice, ova je za razliku od jučerašnje puno bliže i pored nje prolazi linija podzemne. Vremena je bilo malo, a kako sam trebao malo pješačiti do linije koja bi me tamo direktno odvela, jednom na ulici ipak sam odlučio uzeti taksi i uštediti na vremenu. Mogao sam otići i na obližnju stanicu podzemne ali opet bi dosta vremena izgubio presjedajući s linije na liniju.

Na aveniji gdje sam izašao iz taksija ugledao sam dosta autobusnih stajališta s obje strane ceste. Bilo je dosta natpisa… na kineskom, a nego kako. Bilo je tu i istaknutih brojeva ali nigdje nisam vidio br.980 u koji sam trebao uskočiti. Vrijeme je prolazilo a ja sam lutao. Nije mi preostalo ništa drugo nego učiniti ono čega sam se u toj zemlji užasavao: upitati nekoga za smjer. Koliko god se ja trudio izgovoriti ”Miyun” na ispravan način ovi me nisu razumjeli sve dok im to isto ne bi pokazao napisano u vodiču. Tada bi oni rekli ”aha, Miyun!” i skopčali šta mi treba. Zajebana je ta igra s izgovorom.

Huh, nakon nekoliko upita napokon su me lansirali u pravom smjeru – hangar unutar obližnje zgradurine. Do tada ga nisam ni primijetio, a kako sam i mogao pored sve te mase ljudi? Jedva da sam zakoračio unutra već me presrela uniformirana žena i pitala kamo idem. ”Simatai, Miyun”, rekao sam i ova me krenula voditi. Iako mrzim kad me netko nekamo počne samoinicijativno voditi nisam se previše bunio jer sam već bio sav lud od potrage za nevidljivim autobusom. Pored toga ova je bila uniformirana tako da sam pomislio kako joj je posao pomagati turistima da se snađu u ovoj čudnoj zemlji. Usput mi je objasnila da nema buseva za Simatai nego samo do Miyun. Ok, znam to ženo, samo ti meni pokaži taj nesretni br.980. I evo ga… tu je, u principu bilo je jednostavno – trebalo se samo zavući u najdalji i najdublji mračni kutak autobusne garaže. Bar je meni to tako izgledalo. Bus je bio pun sredovječnih Kineskinja, a svoje sjedalo je zauzela i uniformirana žena koja mi je pokazala put. Čisto sumnjam da joj je posao da me prati do kraja vožnje, pretpostavio sam da će mi upravo ona pokušati organizirati prijevoz od Miyuna do Simatai. Vidjet ćemo da li ću joj dozvoliti.

Krenuli smo vrlo brzo, vožnja po autocesti potrajala je nekih sat i po. Bus je satelitski praćen tako da se morao držati ograničenja, nema jurcanja za njega. Pored toga vozač se ne koristi retrovizorima nego malim monitorom na koji je spojena kamera sa stražnjeg djela busa. Opla, vozim se u busu načičkanom raznim modernim ”igračkama”… poput malog djeteta i ja sam poželio kameru i monitor na svom autu kod kuće.

Miyun me iznenadio, očekivao sam nekakav mali i polupusti gradić. Šipak, s ulaza u grad odmah sam vidio da je to ipak malo veći grad čije nebo paraju vrhovi nebodera. Na jednoj aveniji bus je stao i uniformirana mi je rekla da je to mjesto gdje moram sići za Simatai. Našao sam se pred nekoliko muškaraca i njihovih privatnih automobila. Uniformirana je isto sišla a bus je otišao. Dakle tu smo, njoj je cilj bio da me dovede do ove ekipe. Ok, nalazim se u Miyunu, da vidimo prvo šta ovi dečki nude, ako mi ne odgovara lako ih odjebem i odem dalje do autobusne.

260Y. To je bila cifra koju je Kinez dobroćudnog izgleda zatražio sa vožnju do zida i natrag uz koji sat čekanja. 140Y. To je bila cifra koju sam ja ponudio za to isto. Kinez se malo češkao po glavi, računao s pogledom uprtim u rijetke oblake, škiljio iako mu je sunce tuklo u potiljak i na kraju prstom na svom dlanu ispisao 185Y. Našli smo se na 160Y. Meni je odgovaralo, mogao sam sjesti u auto i istog trena krenuti bez da se dalje zajebavam s drugim prijevozom. Uniformirana je ipak bila od pomoći, šta god je ušićarila zaslužila je.

Vozio sam se u autu kineske proizvodnje, marku nisam zapamtio kao šta općenito nisam uspijevao zapamtiti nijedan kineski naziv za bilo šta. Sredovječni muškarac je pušio i vozio. Balon na jednoj od guma činio je vožnju lagano drmusajućom. Stao je pored manjih polja lavande i sa smiješkom pokazao u nazubljeno brdo ispred nas. Kineski zid. U svom punom sjaju. Prizor je prejak, zid je izgrađen na samim kamenim vrhovima, ovako iz podnožja djeluje nestvarno.

Simatai je maleno mjestašce sa nekoliko kuća i velikim ulaskom na zid. Parking, restorani, trgovine – sve je napravljeno da primi veći broj turista. Pustoš, na parkingu je bilo svega nekoliko vozila a na šalteru za prodaju ulaznica nije bilo baš nikoga. Vozač mi je ponudio da mi na svoje ime kupi jeftiniju ulaznicu. Prvo šta sam pomislio je da je to neka fora kako da izvuče neki ekstra novac od mene. Ne, čovjek mi je samo želio napraviti uslugu. Onako, nije morao ali omogućio mi je da uđem za 28Y a da sam samostalno išao kupovati platio bi više.

Do zida sam krenuo žičarom koju sam platio dodatnih 50Y. Tako se bar nazivaju majušne otkrivene gondole za dvije osobe. Tiha vožnja traje dobrih 20-ak minuta a za cijelo to vrijeme mogao sam na prste jedne ruke izbrojati ljude koji su pored mene klizili u kontra smjeru. Tišinu je remetio jedino zvuk kotrljanja kotača po kablu. Od silaska s puste žičare trebalo je još savladati strmi uspon do samog zida. Tu sam ih napokon susreo, prodavači suvenira. Jedna baba me uporno pratila dobar komad puta. Ma daj baba, jedva se vučem šepajući, zadihan sam k’o pas na +50° i još si me ti našla maltretirati… Unatoč brutalnom ignoriranju s moje strane baba se junački držala, čovjeku dođe da je nogom gurne niz planinu koliko je bila dosadna. U trenutku kad je odustala od progona razmišljao sam si hoću li to učini lijevom ili desnom. Srce mi je zbog napornog penjanja tuklo k’o ludo i zadnje šta mi je u tom trenutku trebalo bio je naporni prodavač bilo čega.

Stajao sam na Kineskom zidu a ostalih turista skoro da nije bilo. Bilo je perioda kad sam bio potpuno sam. Zid, brdoviti krajolik i ja. Iz daljine su se povremeno čuli glasovi prodavača suvenira na zidu. Bilo ih je svega nekoliko i gledali su svoja posla bez da me i jednom riječju zagnjave. Točno je, Simatai je barem taj dan bio mjesto gdje se Kineski zid u miru može razgledati bez ikakve gužve. Ma kakva gužva, tek tu i tamo bi na nekoga naletio. Krajolik je prekrasan, gledao sam kako zid vijuga u daljini prema Jinshanlingu i koliko mi je bilo žao da do tamo ne mogu prehodati toliko sam bio oduševljen šta sam uopće imao priliku biti na tom mjestu. U drugom smjeru zid se penje preko stjenovitih vrhova i uskoro se sužava. E tu je kraj staze za posjetitelje, dalje je valjda previše opasno iako mi tako nije izgledalo. Šta god, na kraju je stajao čuvar koji bi s 200Y trebao kazniti svakoga tko pomisli da zabrana kraja puta za njega ne vrijedi. Šteta, da bar njega nema bar bi pogledao dokle se zidom može proći. Ovako sam tamo morao stati.

 

 

Nisam mogao a da ne primijetim jedan drveni znak koji zabranjuje upotrebu mobitela na tom mjestu za vrijeme trajanje oluje!? Ne znam čemu služi jer tko bi normalan stajao tamo za vrijeme nevremena? Sa ili bez mobitela, tog nesretnika bi grom spržio i ovako i onako… osim ako prije ne bi bio otpuhan s vrha poput odbačene najlon vrećice.

Zid nije kontinuirana građevina kako većina ljudi misli, niti je svugdje isti. Građen je tokom dugog vremenskog razdoblja i u biti sastoji se od mnogo kraćih zidova koji se dosta razlikuju jedan od drugoga. Hodajući njime nisam mogao a ne pomisliti kako vjerojatno hodam po većem broju kostura, jer u vrijeme kad je građen radnike su maltretirali dok ne bi ispustili dušu. Leševe bi jednostavno ugradili u zid, to im je valjda bilo najjednostavnije. Zid stare Kineze svejedno nije spasio od provale mongolskih naroda. Sjećam se kako sam negdje čitao o najvećoj pogrešci koju su napravili tokom izgradnje: na jednom mjestu su doveli topove i fiksno ih ugradili u građevinu tako da su uvijek mogli pucati samo na jedno mjesto. Kad su napadači to vidjeli jednostavno su zaobilazili gađano mjesto i jurišali na zid. Kojem li je idiotu takva obrambena taktika pala na pamet?

Silazak mi je izgledao dulji od dolaska. Dole u trgovinama pokušao sam razmijeniti veću novčanicu kako bi imao dovoljno siće da platim vozača. Nisu mi htjeli zamijeniti ništa, čak su me i na šalteru odjebali. Kao, nemaju… seronje. Dobro, vozač se na kraju ipak snašao s kusurom. Vozeći se prema Miyunu isto nisam primijetio ni jedan jedini bus baš kao šta ga nisam primijetio ni u dolasku. Izgleda da je stvarno najbolje uzeti privatni auto jer ako javni prijevoz postoji očito je dosta rijedak. U Miyunu me vozač ostavio na autobusnom kolodvoru odakle sam vrlo brzo krenuo za Peking.

Periferija Pekinga, bar s ove strane grada, počinje naglo. Odmah do voćnjaka i polja izdižu se ogromne zgradurine. Mnoge su još u izgradnji. Znao sam da je odmah na izlazu iz autobusne stanica podzemne. Ne znam kako ali nikako nisam uspijevao naći ulaz u kružnu liniju br.2 koja mi je trebala, nije problem u natpisima ili neuočljivosti nego ju jednostavno nisam vidio. Ali zato sam vidio ulaz u liniju br.13 pa sam mudro zaključio ”bolje išta nego ništa”. Tim odabirom zapečatio sam si narednih sat vremena koje ću provesti po gradskim vlakovima. Br.13 vozi polukružno ali daleko kroz periferiju, izašao sam na krajnjoj stanici na suprotnoj zapadnoj strani centra. Ovdje treba voditi računa da je centar Pekinga jaako veliko područje. Tu se napokon nastavlja na br.2 ali mamicu im njihovu, ovdje se trebalo dosta nahodati svakojakim prolazima i hodnicima da bi se promijenila linija. Nesumnjivo sam na izlasku s autobusnog kolodvora trebao malo bolje potražiti željenu liniju podzemne.

U vagonu je pored mene stajalo nekoliko školaraca, jednoj od curica je nekakav dokument ispao iz džepa. Nije primijetila pa sam ju upozorio. Malecka se sagnula, podigla dokument i fuck off… Ne da se nije zahvalila, nije se čak ni okrenula prema meni. Tako te doma uče, ha? Da sam znao gledao bi svoja posla a ona neka se poslije snalazi. Na posljednjoj stanici vidio sam mladog Kineza kojemu je posao da pomaže strancima da se snađu. Baš to mi je trebalo jer mi je trebala informacija u vezi linija podzemne. Dečko nije znao ni beknuti engleski… srećom da tamo stoji radi pomoći strancima!? Ne samo to, nego se vrlo hitro maknuo od mene kako se ne bi morao zajebavati s mojim pitanjem. Točno sam vidio kako se mladi magarac nastojao izgubiti među ostalim ljudima potpuno me ignorirajući. Garant ima sestru koja po vagonima sije dokumente. Iza njega je stajala velika mapa pa se bar mogao potruditi shvatiti šta mi treba jer ionako drugog posla nema. Ma kakvi.

Sa br.2 prebacio sam se uskoro na zapad-istok liniju br.1 koja vozi južno od centra i izašao na Wangfujing. Kvart blizu Tiananmena namijenjen turistima. Mjesto sa suvenirnicama i malim restorančićima. Međutim do njih ovaj put nisam ni stigao jer sam prije izlaska na površinu prolazio velikim podzemnim prostorom sa restoranima i fast foodovima. Stao sam pored restorana koji je otmjeno mirisao i čisto iz radoznalosti bacio pogled na cijene. Očekivao sam velike cifre ali cijena večera je bila nešto kao i kod nas. Bah… bio sam gladan pa sam odlučio isprobati to mjesto. Sve je bilo na nivou, uredno čisto, prostrano i otmjeno, koliko otmjen može biti restoran u trgovačkom centru.

Konobarica je bilo posvuda, sve su imale kosu upetljanu u pundžu a uniforma im se razlikovala ovisno o njihovom rangu. Dobio sam ubrzo menu i uvjerio se da cijene za naše pojmove, pogotovo za takvo mjesto nisu visoke, u prosjeku nekih desetak eura za ručak. Menu je bio sa slikama tako da sam točno mogao vidjeti kako bi odabrano jelo trebalo izgledati. Večera je ispala stvarno dobra, sitno nasjeckana mješavina mesa, povrća i nekog meni nepoznatog voća. Upotreba štapića je išla bolje od prethodnog dana ali još sam bio daleko od normalnog korištenja. Uskoro se pojavio konobar sa zapadnjačkim jedaćim priborom. Na njegovo čuđenje, odbio sam ga i rekao da mi ne treba. Pa savladat ću ja te proklete štapiće pa taman i njih morao pojesti. Sjetio sam se Seinfeldove zajebancije na temu jedaćih štapića: u jednom skeču pitao se zašto se Kinezi prave da vilica ne postoji jer, kaže, nikad nije vidio Kineze da po vrtu kopaju s dva velika bilijarska štapa nego s lopatom. Dakle, sistem im je jako dobro poznat, ha ha. Eh da, dobar stari Seinfeld je legenda ali sad sam se morao opet boriti s hranom. Povremeno bi ulovio dobar ritam pa sam sve više baratao štapićima k’o čovjek. Čak sam naručio duplu porciju. Konobarice su letjele oko mene s osmjehom od uha do uha, bio sam tamo u neko gluho vrijeme između glavnih obroka tako da je bilo svega nekoliko gostiju i kad god bi mahnuo netko bi spremno dotrčao.

Obilazak pravog Wangfujina sam ostavio za neki drugi dan, bio sam sit i pun dojmova od jednodnevnog izleta tako da sam odlučio prije povratka u hotel prošetati malo okolnim avenijama i makar okinuti koju noćnu fotku.

Uslijedio je jedan vrlo zanimljiv događaj koji je započeo mojim izlaskom na ulicu. Lijevo od izlaza stajale su tri mlade Kineskinje. Čim su me ugledale zaustavile su me i iznenađujuće solidnim engleskim započele spiku sa mnom. Ništa napadno, ništa agresivno, ništa nisu prodavale a pored toga izgledale su poput svih ostalih cura. Ništa neobično. Prvo šta mi je palo na pamet je da iz mene žele izmusti neku lovu ili da su kurve ali zar bi onda bile u tercetu? Nije mi to imalo smisla. Opljačkati me nisu mogle, a niti su me mogle namamiti u neku pustu mračnu uličicu jer gdje god bi krenuli sve je bilo puno ljudi. Upitale su me kamo idem i ako mi neće smetati da idu sa mnom. Pristao sam, malo društva će mi dobro doći pa ćemo vidjeti kamo to sve ide. A krenulo je na sasvim suprotnu stranu od one na koju je trebalo. Hodajući ulicom su me zašprehale i kao, onako, predložile da odemo negdje na piće. Pritom mi je jedna od njih pridala više pažnje, ove dvije su išle korak ispred nas i manje su se uključivale u razgovor. To sam si tumačio njihovim vjerojatnim slabijim poznavanjem engleskog. I tako sam ja vrlo brzo noćne fotke bacio u drugi plan.

Bio sam skeptičan s ovim odlaskom u bar i jasno sam rekao da nemam nikakvu namjeru sam podmiravati nikakve račune. Nema problema, čak su i same rekle da račun plaćamo svi skupa. Svaka je imala zapadnjačko ime i to mi se činilo malo blesavo. Ipak sam ih pitao kako zvuči njihovo pravo ime na kineskom, kad su ih izgovarale djelovalo mi je kao da se niz ulicu kotrljaju limeni lončići… jebote pa tko bi to zapamtio? Kako su im ono zapadnjačka imena? Ovoj kojoj mi je pridavala više pažnje pravo ime sam i zapamtio, ne radi toga jer je uvjerljivo bila najzgodnija nego radi jednostavnosti – Fafa. Ok, zvuči smiješno ali ako se cura tako zove…

I tako, uletjeli mi u jedan obližnji manji kafić i zauzeli si jednu privatnu prostoriju. Zanimljivo, dok doma ljudi više vole biti u jednom velikom čoporu gdje svatko svakog vidi ovdje se ekipa preferira zabiti u privatne prostorije. Bar su mi koke takvu priču servirale. Nije mi smetalo ni najmanje, moram priznati da su bile dobro i zabavno društvo i dobro sam se nasmijao s njima. Pritom mi je jedna stvar opako zvonila na alarm: Fafa me je sve više obasipala komplimentima svako toliko bacajući nekakvu bombu kako nema dečka i kako voli ovakve ili onakve muškarce. E tu mi nešto definitivno nije klapalo… znam da su Kineskinjama zapadnjaci zanimljivi zbog određenih razloga (jedan od njih je novac) ali ovo mi je pomalo bilo čudno. Cura je dosta privlačna i siguran sam da njoj nije potrebno muškarce navlačiti na sebe pa čak ni zapadnjake. Normalno da je ugodno kad te komad salijeće ali treba imati i malo zdravog razuma.

Uskoro je došla konobarica i donijela cjenik kojeg je prvo meni pokazala. Cijene su bile stvarno visoke, čak više nego sam navikao doma ali već kad se trošak dijeli na četiri jednaka dijela prihvatio sam. Stvarno mi je bilo neugodno reći da mi to izgleda preskupo jer ako nije skupo mojim novim poznanicama šta ću ja sada glumiti socijalu? Doma ionako na tu cifru tokom večernjeg izlaska ne bi ni trepnuo. Odredio sam si da neću potrošiti više od 200Y na ovaj izlazak.

Prvo smo dobili čaj, pa su ove naručile bademe a na kraju zdjelu raznog voća. Svaki put su me pitale da li mi odgovara i svaki put mi je bio predočen cjenik. Sve ok, sve transparentno, bez muljaže a sa svojom četvrtinom bio sam još uvijek u limitima troška kojeg sam si odredio. Vrijeme je prolazilo, čaj se ispio, bademi se pokljucali i voće se pojelo. Čak su mi koke čistile voće!? Fafa je malo pomalo počela pričati kako bi mogli otići u nekakav disco, kako bi si mogli naručiti vino ili whiskey… Sve to pomiješano sa komplimentima i jasnim znakovima kako je ona ”luda, voli zabavu i provod” mi je već jako zvonilo na alarm. Sve prijedloge sam redom odbijao, i disco i drugi kafić i vino i whiskey. Odbio sam više puta, već su mi lagano punile jaja s time.

Skontale su da od mene neće biti ništa pa su zatražile račun. Zanimljivo, konobarica je račun donijela meni, nije ga stavila na stol. Alarm je sad tulio k’o blesav. Cifra je bila 700Y, 380 za čaj 120 za bademe i 200 za voće. Ok, cijene su debelo visoke ali znao sam kakve će biti. Zavukao sam ruku u džep s namjerom da izvučem novac, pogledao sam svoje novopečene poznanice – sjedile su skrštenih ruku mrtve hladne. Nijedna nije pokazala ni najmanju želju da plati dio računa. Khm… cure, alo… pa ne mislite valjda da sam toliko bedast da sam platim 700Y?? Da, one su tako mislile. Pogledao sam ih, zatražio od konobarice da mi izračuna četvrtinu i izvukao svojih 175Y na stol. Za stolom tišina.
– Pa rekao si da nas ti častiš? – kaže srednje zgodna.
– Nisam, vi ste mene zvale – odgovorio sam hladno.
– Ali mi smo studentice, mi nemamo para, moraš nas novčano poduprijeti! – umiljato kaže Fafa.
– Ne, ne moram ja ništ – uzvratio sam s još jednim hladnim tušem i nastavio mirno sjediti.

Fafa je počela tobože prekopavati novčanik, ove dvije su sjedile. Nakon kraćeg vremena svaka je teškom mukom iščupala po 100Y. Još im je falilo novca.
– Znaš, kineski dečki uvijek curama plaćaju piće… – opet Fafa.
Ja nisam kineski dečko – presjekao sam je u pola rečenice. Faca mi je već bila smrtno ozbiljna, koze su me htjele prejebati za račun ali nisam se dao. Ma nije mi padalo na pamet da platim išta više od svog djela.
-…ali… ti si gentleman i… – Fafa opet nastavi.
– Nisam ja nikakav gentleman. – opet sam ju presjekao na pola rečenice. Sjedio sam i odmjeravao ih pogledom punim prijezira, jednu po jednu.
– Kako vam nije neugodno, navučete stranca ovamo, nabijete račun i očekujete da on sve sam plati? Kakve ste vi face? – na ova moja pitanja odgovora nije bilo. Samo se ona treća, najmanje zgodna pravdala kako ona nije to željela i kako si inače uvijek sve sama plaća. Odlično maco, sad imaš priliku da sama platiš svoj dio.

Konobarica je već nervozno cupkala, cure su izvadile još poneki yuan a Fafa je izvadila još nešto para sa srcedrapajućim komentarom ”…ovo mi je lova za taksi…” Šta, ovo bi me kao trebalo omekšati? Baš me našla. Sjedio sam sa svojom ”poker face” i gledao kako one to misle riješiti. Fafa je napokon rekla kako će ostatak ona podmiriti karticama, srednje zgodna je rezignirano dodala kako mogu slobodno otići. Da, sad kad vidi da ne dam više ni kinte mogu otići. Ustao sam, pokupio se i otišao. Manje zgodna je razočarano upitala zašto ne želim više s njima ići dalje!? Nego, mala… jel ti to sad mene povlačiš za onu stvar ili si samo bedasta? Nisam se niti udostojao odgovoriti.

Na izlazu iz kafića sjedili su neki drugi stranci s Kinezima. Pitao sam se da li su i oni na ”obradi”? Ništa, krenuo sam obaviti ono šta sam bio naumio – noćne fotke. Ma nisam napravio ni dvjesto metara kad su mi opet prišle dvije cure samo šta su ove bila puno gluplje od ovih prethodnih. Jedna mi je prišla i sa blentavim smiješkom rekla ” I’m hungry.” Ajd’, ajd’ mala… bježi prije nego te zveknem po ušima. Nastavio sam za svojim noćnim fotkama.

Izgleda da je to ovdje razrađeni biznis: cure se prikače za single zapadnjaka i pokušaju ga odvući negdje na piće ili ručak. Visoke cijene na kraju ostave njemu da ih podmiri. Nisam baš siguran da li one time dobiju samo besplatan skupi provod ili dobiju neku proviziju od cifre na koju navuku naivčinu. U mom slučaju siguran sam da je Fafa, (ili kako god joj je pravo ime) bila glavna. Vidjelo se da ona vodi glavnu riječ a ove druge dvije su bile kao učenice ili pratnja. Lakovjernik pun novca će s takvima ekspresno isprazniti novčanik. Čak i ovo šta sam ja platio je previše ali neka. Ništa strašno. Trošio sam veće cifre i na gluplje stvari. Zašto su uopće mislile da će me s nekoliko komplimenata natjerati na veći trošak? Za tih 700Y da sam htio mogao sam si naručiti dvije kurve, reći im da usred posla citiraju Shakespearea, i neko to čine na danskom.

Napokon sam uslikao nešto uz pomoć tronošca i vratio se u hotel. Za pristup internetu morao sam koristiti internet u hotelu i to po 10Y na sat. Još sam si malčice i hlače uspio rasparati na čavliću koji je virio iz stolice. Svjetlo je bilo skroz prigušeno, jedva sam vidio tastaturu po kojoj sam kucao. Ništa, drugog izbora ionako nisam imao.