Do danas se nisam još udostojao malo bolje prošetati gradom u kojem sam prespavao nekoliko noći tako da sam današnji dan ostavio upravo za to. Sutradan ionako letim natrag za Peking i više neće biti prilike. Napokon sam mogao malo duže odspavati i odmoriti. Nogama je dobro došao odmor.

Nakon dobrog doručka krenuo sam ravno u banku jer sam već bio kratak s yuanima. Poslovnica ICBC banke je bila odmah do tibetanskog kvarta gdje je bio moj hostel tako da je ona pala kao logičan izbor kao mjesto gdje bi mogao promijeniti novac. Ušao sam, malo sam pričekao i došao na red. Dao sam im US$ novčanice i pričekao još malo. Dvoje, troje, petero… šestero službenika je s druge strane šaltera počelo vrlo žustro diskutirati. Na trenutke mi je izgledalo da su na rubu svađe. Mahali su raznim papirima, nadvikivali se a ja sam još uvijek čekao. I čekao i čekao. Nakon nekog vremena službenik me pozvao i priopćio mi je da su neke od mojih novčanica neprihvatljive. Nisam ga baš odmah razumio šta trabunja jer kad sam u svojoj banci podizao US$ strogo sam vodio računa da su novčanice novijeg datuma, neoštećene i nepošarane. Tako da budem maksimalno siguran da mi ih neki kreten kojim slučajem ne odbije. Priznajem da sam ih podcijenio jer su moroni ipak našli razloga da mi neke novčanice odbiju. Kako su bile presavijene po sredini su se neizbježno pojavili svijetli tragovi upravo od presavijanja. I to je bilo dovoljno da mi odbiju novčanice zato jer im je onaj njihov glupi detektor falsifikata javljao da novčanica nije ispravna. Para mi je išla na uši. Rekli su da im je žao i da pokušam sporne novčanice promijeniti u Bank of China jer tamo navodno imaju puno bolji detektor. Nije bilo druge nego tamo pred šalterom izvlačiti ostale novčanice i gledati koja im odgovara jer me nije baš bilo volja gubiti vrijeme tražeći drugu banku i to sve s neizvjesnim ishodom. Ova valja, ova ne valja, ova valja… i yada, yada, yada, nekako sam promijenio 160$. Dovoljno. U trenutku kad sam izašao iz banke tlak mi je bio negdje na stratosferskim visinama. Škrgutao sam zubima a glavom su mi kolale agresivne misli. Sve se to vratilo u normalu čim sam odmakao malo niže niz ulicu.

S druge strane ceste nalazi se jedan od mnogobrojnih klasičnih kineskih parkova. Jezerca, klupice, mali paviljoni i ljudi koji prakticiraju tradicionalni Tai Chi. Sve skupa djeluje tako smirujuće kao da su pretrpane ulice miljama daleko a ne samo s druge strane zida. Malo dalje treštala je plesna muzika iz prijenosnog radija. Mnogobrojni, mahom stariji parovi densaju sve u šesnaest. Zbilja, zakoračio sam u jedan potpuno drugi smireni svijet. U drugi dio parka se moglo ući samo s plaćenom ulaznicom tako da sam od toga odustao. Ima još dosta stvari za vidjeti ovdje.

 

 

Nedaleko izlaza iz parka nalazi se Jumla, klasična turistička ulica, kutak u gradu gdje se turist pristojno može opskrbiti suvenirima i pojesti nešto fino. U sklopu toga nalazi se i jedan poveći ribnjak s ovećim šaranima. Plutali su uz površinu čekajući da im netko dobaci nešto hrane. Ako uzmem u obzir njihovu veličinu onda ljudi ovdje nisu škrti prema tim ribama. Čine se tako veliki kao da bi dijete pojeli ako slučajno upadne u ribnjak.

Ono šta me najviše oduševilo je brza hrana. Ima toliko raznovrsne klope da čovjek ne zna gdje prije naručiti. Probao sam jednu vrstu ražnjića za 5Y komad i oduševio se. Ovisno od štanda do štanda meso je različitog porijekla i različite veličine, isto tako negdje te ražnjiće umaču u crvenu tekućinu jakog mirisa a negdje su valjda umočeni već ranije pa ih samo uvaljaju u dodatne začine i zagriju. Rezultat su ražnjići crvene boje izrazito pikantnog okusa. Meni je to bilo nešto odlično. Više puta sam na raznim štandovima naručivao po komad ili dva i jeo sa strane na cesti pazeći da se ne ukapam s crvenim ”otrovom” u kojeg je meso ranije bilo umočeno.

U centru grada nalazi se statua Mao Ce Tunga pa sam odlučio da bi i to bilo dobro vidjeti. Ipak doći u Kinu a ne vidjeti bar jednu Maovu statuu bilo bi neoprostivo. Do tamo sam došao pješke, prelazeći preko širokih pješačkih prijelaza i orijentirajući se tako da sam po običaju ljudima na ulici pokazivao ime svog cilja napisanog u LP-u na kineskom. Biciklista ima bezbroj čak i danas kad se u odnosu na nedavnu prošlost broj automobila povećao. Primijetio sam da je velika većina automobila veličine Passata crne boje. Jako rijetko sam ih viđao bijele, crvene ili neke druge boje. Ništa, ako je veće auto mora biti tamno. Pored toga ima ih puno koji imaju sva stakla zatamnjena pa čak i prednja bočna. Kod nas zatamnjenje prednjih bočnih stakala nije zakonski dozvoljeno a tko god je probao voziti auto s time zna i zašto. Vidljivost u bilo kojim vremenskim uvjetima a da nije jako sunčani dan je dosta ograničena i po mom mišljenju dobro da je to zabranjeno. Imao sam priliku kraće vrijeme voziti tako ”sređen” auto pa znam iz iskustva sve rizike takve vožnje. Slabija vidljivost i refleksija unutrašnjosti u staklu umjesto slobodnog pogleda na retrovizor mogu vrlo lako vozača učiniti akterom prometne nesreće. Ovdje u Kini čini se da je to dozvoljeno, ipak se ovdje na sigurnost gleda sasvim drugačijim očima nego doma. Jedino šta sam na svima primijetio da se dio stakla neposredno uz vanjski retrovizor ne zatamnjuje, vjerojatno da se izbjegne gore spomenuta refleksija i da se omogući nesmetan pogled bar na retrovizor.

Svugdje po centru mogu se vidjeti na prvi pogled beskrajna parkirališta bicikala i skutera. Pitam se na koji način vlasnici uopće nađu svoje malo prometalo… ili ga ne nađu nego uzmu bilo koje jer ga sutra ionako vraćaju? Baš kao Mujo kad je došao po dijete u vrtić i na pitanje ”koje je vaše?” odgovara ”ma daj bolan šta god, ionako ga sutra vraćam”.

U samom centru je veliki prostrani trg na rubu kojega je oveće gradilište metroa. Navodno stanovnici ovog grada nisu baš optimistični kad se radi o datumu njegovog puštanja u promet. Da je metro nužno potreban ovom gradu uvjerio sam se prethodnih dana kad sam svjedočio abnormalnim krkljancima.

I eto je, na suprotnoj strani parka čuvena Maova statua. U principu ništa posebno. Kip k’o kip, ali barem sam i to vidio. Pravi kineski komunisti zasigurno ničice padaju na koljena kad se ovdje nađu. Prilikom prvog dolaska u grad bio sam vidio da vodoskoci na trgu rade. Kako su sada mirovali stvarno nisam imao šta više tamo tražiti tako da sam napustio druga Maoa i krenuo dalje. Pravac Wuhushi hram. I to pješke kao pravi marinac. Nisam baš bio siguran u pravilan smjer kretanja tako da sam par puta morao pitati ljude, tek tako da ne zalutam bezveze.

Ženska koju sam zaustavio nije imala pojma ni o čemu, nešto je rekla na kineskom i nestala. Taman dok sam se na širokom pločniku ogledavao i tražio iduću žrtvu pritrčao je jedan mlađi Kinez i nevjerojatno, ali na engleskom me upitao da li mi je potrebna pomoć. Ma naravno miki da mi treba pomoć. Vidio je da nešto tražim pa je jednostavno htio pomoći. Čovjek me lijepo usmjerio a ja sam nastavio dalje u pravcu hrama razmišljajući o tome kako Kinezi ponekad znaju biti divni ljudi. Dvije cure koje sam nešto kasnije sreo su tu misao samo pojačale. One su engleski samo natucale ali zato su se kretale u istom smjeru i pozvale me da ih slijedim. Usput su me pitale da li govorim kineski… na moju žalost mogao sam dati samo niječni odgovor. Šteta, a cure bi se baš bile družile. Pokazale su mi čak i koja linija busa vozi do tamo iako sam odlučio do cilja stići pješke.

Bilo je dalje nego sam si zamišljao. Putem sam se borio i sa semaforima sa odbrojavanjem unatrag. Taman kad bi pao na nulu opet je nešto odbrojavao ali nije se još moglo prijeći preko. Nisam baš skontao logiku ali kako su drugi prelazili cestu tako sam i ja. Tik uz Wuhushi hram nalazi se još jedan kvart namijenjen turistima sa pripadajućim suvenirnicama i restoranima. Suveniri su u pravilu ovdje bili nešto skuplji nego u blizini tibetanskog kvarta. Ali zato je i ovdje bilo preukusnih crvenih ražnjića kojima jednostavno nisam mogao odoliti.

Ulaz u Wuhushi hram je bio pomalo komičan, vidio sam ulaz ali nisam vidio gdje se kupuju ulaznice. Činilo se da sam slijep. Strelica je pokazivala lijevo od ulaza, ekipa na ulazu mi je pokazivala u istom smjeru. Prošao sam uzduž zida i osim prokletog zida nisam vidio ništa. Gledao sam gore, dole, lijevo i desno ali opet ništa. Malo sam se odmaknuo od zida, pogledao malo bolje da bi tek onda pred sobom ugledao majušni prozorčić, više je ličio na nekakav otvor ventilacije nego na prozor. Pa jebote, manjeg nisu mogli napraviti, nije ni čudo da ga nisam od prve vidio. Nije pomoglo ni to šta je to jedini prozorčić na cijelom zidu.

Napokon sam mogao ući. Dio prostora unutar zida namijenjen je parku. Ništa naročito, samo običan park ali se vidi da je omiljen među penzionerima koji tamo u ćakulama krate dane. Ostatak hrama se sastoji od raznih manjih zgrada, statua i mjesta za molitve. Uglavnom lijepo ali ništa posebno. Na izlazu sam ulovio taksi do idućeg hrama koji se nalazi na sasvim drugom, zapadnom kraju grada. Dosta je bilo pješačenja, nije mi padalo na pamet napraviti ni koraka više nego je to bilo nužno potrebno. Ovdje je sam hram bio puno ljepši dok je zelenilo u okolini bilo na daleko nižem nivou. Nisam se baš previše zadržavao.

Na putu do ovamo pozornost mi je privukao izlog sa zmijama, izgledao je kao neki restoran. Vraćao sam se pješke istim putem ali nikako da stignem do tog izloga. Bilo mi je teško procijeniti udaljenost. Nakon nekog vremena odustao sam od daljnje potrage. Prolazeći preko jednog mosta vidio sam kako se na svakom kraju mosta nalaze malene otvorene kupole s klupicama za odmor. Lijepo rješenje ali nije me baš bilo volja zaustavljati se tamo. Jedan od siromaha sa starom haljom do gležnja je valjda bio čučnuo da se posere. Glupan je to htio napraviti upravo tamo u toj maloj kupoli a zahvaljujući haljama to je mogao besramno činiti u javnosti bez da se vidi zbog čega on točno čuči. Samo šta se idiot malo preračunao pa si je usput doslovno zasrao unutarnji dio halja. U trenutku kad sam prolazio pokušavao si je očistiti uneređenu odjeću. Nevjerojatno na kakve sve prizore čovjek ne naleti, najgore šta se to može vidjeti usred dana na jednoj od važnijih ulica gdje prolazi hrpa ljudi. Ovoga to nije previše zanimalo, samo nebo zna zašto je to odlučio učiniti upravo tamo iako su u blizini dosta skrovitija mjesta.

Došlo je vrijeme za povratak u svoj kvart, taksist koji me odveo pokušao se napraviti pametan. Umjesto ostatka od 1Y vraćao mi je 1 Jiao odnosto novčanicu vrijednosti 0,1Y. Na njoj isto piše vrijednost 1 ali ne piše ”yuan”. Na tu foru sigurno padne tu i tamo koji turist, zato ju je ovaj pokušao primijeniti na meni. Vratio sam mu natrag novčanicu i zatražio pravu. Dao ju je bez riječi. Magarac. Prije povratka u hostel još jednom sam otišao u Jumlu kako bi čalabrcnuo još koji crveni ražnjić i kupio još nekoliko suvenira.

Tokom dana napokon sam odvojio nešto vremena kako bi izbliza pogledao kuću u obliku broda smještenu na samoj obali rijeke. Sve ove dane sam više puta prolazio pored nje ali nikako da stanem i izbliza ju pogledam.

U hostelu nije bilo interneta, veza im je pala tako da sam vrijeme koje sam ostavio za odmor bio prisiljen provesti pred kineskim tv programima. Šetnja po tibetanskoj ulici je bila pomalo razočaravajuća. Ne znam ni sam šta sam očekivao ali jedino tibetansko čega tamo ima na bacanje su trgovine. Da su barem zanimljive bilo bi dobro ali sve do jedne prodaju samo robu namijenjenu vjernicima. Vidi se iz aviona da sve vrvi Tibetancima, razlika između njih i Kineza je očita. Međutim to je bilo to, tibetanske trgovine i tibetanske face. Pao je mrak, opskrbio sam se sitnicama u lokalnoj samoposluzi i krenuo na spavanje. Umor me već svladavao a sutradan sam konačno odlazio iz grada.