Poučen iskustvom stresne i neizvjesne jurnjave na let iz Xi’ana ovaj put sam na aerodrom krenuo ohoho ranije tako da sam ustao već u 06.40. Kad sam izašao na ulicu ono gluho doba jutra taman je nekako završavalo. Taksistu sam predao papirić na kojem je pisalo da me treba prebaciti do mjesta odakle polazi aerodromski bus. Ali faca me samoinicijativno prebacio na jedan nedaleki trg odakle nije kretao ni jedan autobus nego ostali taksisti. Kad sam shvatio šta se događa krenula mi je para na uši. On i njegovi kolege su me uporno upućivali na jednog drugog taksistu s kojim mi nije padalo na pamet ići na aerodrom jer nisam želio platiti najmanje tri puta veću cifru od onoga šta bi me koštao bus. A vremena za čekanje busa sam imao.

Međutim ovaj drugi taksist me iznenadio cijenom od 10Y bez taksimetra šta je bilo u rangu busa. Jedina caka je bila da sam taksi na aerodrom morao dijeliti još s nekim. E ako je tako onda može, sad sam čak bio zadovoljan da me onaj prvi taksist samoinicijativno doveo ovamo. Jebeš bus ako je taksi po ovoj cijeni. Ostali putnici su se našli u roku od nekoliko minuta, ehej, pa ipak je ovo Kina a tu ljudi ima k’o salate.

U 08.00 sam već bio na šalteru za check-in, nevjerojatnih sat i po ranije nego je čekiranje uopće počelo. Heh, let je bio tek u 11.00. I ja idem iz krajnosti u krajnost ali bar sam izbjegao nervozu oko pronalaženja pravog šaltera u šumi kineskih znakova bez ijednog natpisa na engleskom. Vrijeme je nekako prolazilo. Ovaj aerodrom je isto prilično velik kao i onaj i Xi’anu. Aerodromi mnogih glavnih gradova se mogu sakriti pred njima.

Za vrijeme ukrcaja do aviona sam došetao vrlo ležerno, nisam znao gdje ću s toliko vremena. U avionu sam jednu Kineskinju maknuo sa svojeg mjesta. Znam ja da je lijepo sjediti do prozora zato uvijek i tražim da mi daju to mjesto. Znala je i ona zato se dosta nevoljko maknula na svoje sjedalo, drugi put neka se sjeti kod čekiranja i neka dođe dovoljno rano… npr. čak i prije nego čekiranje počne.

Let je bio pristojan, osoblje Hainan Airlines i više nego ljubazno. Samo su potvrdili moj dobar dojam koji sam stekao na prethodnom letu. U Pekingu smo sletjeli na stariji terminal koji sada nakon izgradnje novog služi isključivo za domaći promet. Znao sam, tj. bio sam uvjeren da i s tog terminala vozi vlak ali ga nikako nisam uspijevao pronaći. Nisam uspijevao naći čak ni jedan jedini putokaz, znak ili išta šta bi me moglo uputiti na vlak. Preostao mi je autobus. Osoblje koje radi s putnicima kod ukrcaja u buseve ne govori engleski. Ne znam zašto nisam iznenađen. U malom prostoru ljudi su poslagani u nekoliko redova, svako toliko ispred nekog reda stane neki autobus koji vozi u nekom smjeru, ali kamo? Sa strane je jedna tabela na kojoj piše raspored ali kako se snaći u tome? Kao anđeo s neba izgledala mi je mlada Kineskinja koja me ničim izazvana na engleskom upitala treba li mi pomoć? Još pitaš? Stara moja samo nebo te poslalo.

Zahvaljujući njoj bio sam siguran da sam sjeo na pravi autobus. Vožnja do centra nije bila komforna kao s vlakom ali ipak sam stigao. Izašao sam ranije na Dongzimen jer je bus išao sve do južnog dijela grada. Ovaj put sam odgovarajuću stanicu metroa našao bez problema, štoviše, nije mi bilo jasno kako je onaj put s povratka iz Simatai nisam uspio vidjeti?

Otišao sam u isti hotel u kojem sam boravio prvi put, ovaj put sam barem točno znao kamo treba ići i šta mogu očekivati. Nije mi se jedino svidjelo šta moram izrigati 200Y na ime depozita za ključ. Taj novac mi se prilikom odjave vraća ali gdje ću ga potrošiti kad ću tada nakon recepcije ići ravno na aerodrom? Ah, vidjet ćemo.

Ovaj put sam htio vidjeti famoznu kvadratastu zgradu televizije s velikom kvadratastom rupom u sredini. Građevina vrlo zanimljivog izgleda koja je za vrijeme mog boravka u Pekingu još uvijek bila u izgradnji. Nekoliko mjeseci kasnije svijet je obišla vijest da je ta ista zgrada dosta oštećena u požaru. Našao sam se u poslovnom i malo elitnijem dijelu grada. Na jednom od nadgledanih parkinga blještao se čak i jedan Ferrari.

Do ovdje sam došao metroom a tako sam se i vratio do centra. Pješačenje na ovu udaljenost bilo bi suludo. Do Wangfujina sam došao bez presjedanja. Tek ovaj put sam zašao još malo dublje u sve te uličice i otkrio hrpu malenih dućana sa suvenirima. Stvarno ima svega i svačega, sitnica koju sam u Chengduu u uzgajalištu Pandi platio 50Y misleći da to radi specifičnih slikarija neću naći nigdje, ovdje sam našao za 10Y. Ne samo da sam našao identične suvenire nego je bilo još desetine raznih varijacija. Ma izbora koliko hoćeš. Ono šta je bilo stvarno drugačije bilo je ponašanje trgovaca. Stravično dosadni. Ok, po napasnosti nisu ni do koljena arapskim trgovcima ali u odnosu na svoje kolege u drugim dijelovima zemlje ovi su kao oni mali dosadni zujavi komarci. Nikako da čovjeka puste na miru.

 

 

Na večeru sam otišao u podzemlje, u jedan od nekoliko fast food restorana. Hrana je neloša a cijena dosta niska. Kako god, izašao sam vani sit i zadovoljan. Jedino sam se tokom večere osjećao malo usamljeno. Ne znam da li radi ambijenta, da li radi ljudi oko mene koji su svi bili s nekim ili jednostavno radi toga jer je kraj putovanja već bio opasno blizu. Raspoloženje sam si vrlo brzo popravio sa onim pikantnim crvenim ražnjićima koje sam našao nedaleko od glavnog trga. Mmmm, ubio bi se od njih. Tjerao sam sam sebe da se napokon maknem od uličnog trgovca i napokon pronađem očito dobro čuvano mjesto gdje se mogu kupiti razglednice.

Našao sam ga u obližnjoj pošti ali u uredu niže u podrumu. Dobro, jedan dio misterije je riješen, idem dole. Dole je malo veći prostor sa više šaltera a iza svakoga po jedna starija nezainteresirana službenica. Naletio sam na jedan gdje sam napokon ugledao razglednice, ali… ne mogu se kupiti po komadu nego samo u kompletu od 10,12 ili više komada. Dakle ako želim kupiti razglednicu s Kineskim zidom moram kupiti cijeli komplet razglednica s Kineskim zidom. Glupe li ponude. A ponuda razglednica nije bila baš nešto zbog čega bi bilo normalno pasti u nesvijest. Nekako je službenica skužila da pitam ako ima još nešto osim ovih koje mi je ponudila, odgovor je bio niječan. A dobro, šta je tu je, kupio sam par komada i prije odlaska se malo okrenuo oko sebe.

Službenica s drugog šaltera mi je napravila mot da priđem. I ona je imala razglednice ali izbor je bio daleko veći i šarolikiji od ove druge. I sad ja tamo stojim – gledam nju, gledam ovu drugu, gledam razglednice u mojoj ruci i druge ispred mene na stolu. Pogledom tražim ikakvo oružje da ih obje ozlijedim ali ga ne pronalazim. Ovo bi trebala biti pošta i one bi trebale raditi za istu firmu. Zašto se razglednice prodaju na više šaltera? Zašto mi ova prva nije rekla da ih ima i na drugim šalterima? Zašto me ova druga nije pozvala već kad je vidjela šta tražim? Zašto nisam prvo prošetao po svim šalterima? Nisam znao bi li prije kolutao očima ili se radovao jer sam našao malo bolju robu. Najbolje bi bilo kad bi kao kameleon sa svakim okom upravljao neovisno o onom drugom tako da jednim kolutam a drugim veselo razgledavam ponuđeno.

A ništa, kupio sam još razglednica tako da sam ih sada imao daleko više nego su mi bile uopće potrebne. Koštale su tek šaku yuana tako da nije tu bilo ne znam kakvog bacanja novaca. Na putu do hotela opskrbio sam se kolačima i keksima, tek tako da mi ne bi slučajno prifalilo.

Vrata wc-a u sobi su bila užasna. Poput stare nadrkane i škriputave babe ispuštala su iritantni cviljavi zvuk svaki prokleti put kad sam baratao s njima. Za taj problemčić lijeka nije bilo.