Dan ranije dogovorili smo se da ćemo se danas ujutro naći na autobusnoj stanici kako bi otišli na jednodnevni izlet u Leshan, grad sa najvećim kipom Bude na svijetu. Kad sam krenuo već je po cestama bilo dosta prometa. Taksist koji me vozio bio je pravi majstor za vrludanje po zakrčenim ulicama. Provlačio se kroz rupe u prometu kroz koje ne bi rekao da se skuter može provući, mijenjao trake, krivudao po križanjima, ubacivao se tamo gdje se po svoj logici ne bi uspio ugurati. Ma uglavnom tip je izvodio čuda. U do te mjere zagušenom prometu gdje normalan vozač sjedi u autu i čekića, moj taksist se polako ali sigurno probijao prema cilju. Bio sam impresioniran, stvarno. Kad smo napokon stali pred autobusnom stanicom odahnuo je na sav glas.

Cure su stigle malo poslije mene i čim smo ušli u prostor sa šalterima istog trena smo bili primijećeni sa strane zaposlenika. Momentalno su nas uputili na pravi šalter čak i prije nego smo se uspjeli ogledati oko sebe. Ekspresno su nam prodali karte i odveli do busa. Samo šta to nije bio bus, bio je to veliki i komotni minivan. Heh, pred nama je bilo udobnije putovanje nego sam si mogao zamisliti.

Sat i nešto kasnije bili smo u Leshanu, iskrcali su nas na jednom trgu s druge strane rijeke izvan centra gdje nas je preuzeo drugi vozač i malim putničkim kombijem nas prebacio do samog ulaza. Stigli smo brzo i udobno. Područje gdje se nalazi velika Budina statua je dosta veliko i uključuje još neke hramove tako da turist ako hoće tamo može potrošiti cijeli dan. Mi smo se ipak odlučili na onaj uži dio, za sve one druge silne hramove nismo imali vremena. Problem je bio samo u tome šta nas je vozač iskrcao pred krivim ulazom, nama je trebao ulaz bliži Budi gdje je i ulaznica od 70Y manje koštala. Ma dobro, čovjek nije mogao znati šta mi želimo sve vidjeti a nismo ni mi znali da ima više od jednog ulaza dok se nismo našli pred krivim.

Stepenice, opet su preda mnom stajale proklete stepenice. Izgleda da ništa u ovoj zemlji ne ide bez stotina stepenica. Olakšavajuća okolnost je da se ovima još nekako i nazire kraj pa sam svojim uništenim koljenima bez većih problema objasnio da ih čeka samo kratkotrajni napor. Neki suveniri unutar kompleksa su bili iznenađujuće jeftini. Kompleks se nalazi s druge strane rijeke nasuprot gradu na kojeg puca lijepi pogled s raznih vidikovaca. Današnji dan nije bio jedan od onih kad će se čovjek diviti ikakvom pogledu. Krivac je bila izmaglice. Bilo je toplo i sparno a od nedalekog grada nazirali su se samo obrisi. Alicia je ispomiješala riječi ”frog” i ”fog”, pa je ispalo da joj dobar pogled umjesto magle kvari žaba. Normalno da sam ju poslije zajebavao u vezi toga, samo šta kako se čini taj dan nije baš bila raspoložena. Dapače, bila je poprilično uvredljiva i čudna. Za Editu ionako nisam imao pojma kakva je koji dan jer je i mumija mrtva 5000 godina razgovorljivija od nje.

Popeli smo se skroz do jedne pagode nakon čega smo sišli do platoa u blizini Bude gdje sam se konačno razdvojio od njih. Tada nisam znao da su se i one dvije međusobno razdvojile. Svašta, putuju zajedno a odvoje se jedna od druge bez ikakvog dogovora, bez ičega. Samo se jedna drugoj izgube iz vidnog polja pa se onda kasnije traže.

 

 

Veliki Buda sjedi na samoj obali rijeke i isklesan je u živoj stijeni. Onako veličine pristojne zgrade djeluje impresivno. Njegova veličina nazire se već prilikom samog prilaska dok se vidi samo ogromna glava. Kad sam došao do ruba stijene i pogledao u podnožje shvatio sam zašto je to najveći Buda na svijetu. Staza oko kipa je kružna, s jedne strane vode strme i naporne stepenice do dole, gotovo do same rijeke a s druge strane druge stepenice odvode ljude u drugom smjeru. Dok sam ulovio pogodan trenutak za snimanje kratkog filmića s Budom u glavnoj ulozi morao sam malo pričekati. Na do tada mirnim stepenicama nakeljio se nekakav klipan i počeo zazivati drugog klipana dole u podnožju. Nagnuo se preko ograde i revao k’o magarac. U tom trenutku bi mu rado pomogao da siđe što brže kako bi se pridružio svom frendiću. E kad ga je napokon dozvao vratio se natrag u suprotnom smjeru bezglavo se gurajući uz ostale posjetioce. Tko zna kakav je tok misli takvih stvorova? Možda takvi u glavi imaju samo šum, možda nešto nalik na smetnje kad na tv-u nema signala ili možda zvuk sonara na podmornici. Možda je bolje da i to ostane misterija.

Mislim da je najbolje mjesto za spoznaju prave veličine Bude upravo podnožje. Glava kipa je visoko gore iznad mene a čak i Budini nožni palci su dovoljno visoki tako da bi se trebalo malo nagnjaviti ako bi se netko želio popeti. Monumentalno. Dole su još i dva budistička svećenika koji vjernicima pružaju vjerske usluge i prodaju mirisne štapiće. Baš mi je bilo drago da sam odabrao Leshan za zadnji slobodni dan u Sichuanu jer već idući letim natrag za Peking. Kip je moguće promatrati i s brodice koja plovi rijekom.

Nekad je na tom mjestu dolazilo do velikih poplava zato su ljudi u očaju i krenuli s izradom kipa. Nakon šta je napravljen rijeka se potpuno smirila. Dok vjernici to tumače naravno samim prisustvom Bude, ovi drugi realniji tvrde da se rijeka smirila zahvaljujući ogromnoj količini stijene koja je nakon obrade kipa bačena u rijeku mijenjajući direktno protok vode.

Šta god bila prava istina ja sam lagano morao krenuti dalje. Malo sam zastao uz rub staze i gledao vrlo šarenu vodenu zmiju kako pokušava plivati uzvodno uz sam rub stijene gdje bi brzina vode trebala biti najmanja. Činilo se to kao sizifov posao, kao šta se meni činilo sizifovski tražiti Poljakinje. Tko zna gdje one sad glavinjaju. Ipak nedaleko tog mjesta naletio sam na Editu. Ova druga je netragom nestala.

Malo smo još prošetali po okolnim tihim i sjenovitim parkovima ne odvajajući se jedno od drugoga. Impresivan mi je bio jedan paviljon sa svjetlo zelenim bazenom prepunog većih šarenih ukrasnih šarana. Predivno. Isto tako impresivan bio je i dio gdje je poslagano na desetine različitih bonsaia. Nisam znao gdje da prije pogledam.

Naše suputnice nije bilo na vidiku. Ja se nisam ni najmanje sekirao jer ionako lako skočim na bus i vratim se sam, ali Edita je bila malo zabrinuta jer su taj dan morale stići navrijeme u banku kako bi promijenile novac da plate put u Tibet. Mislim da su na sve potrebne dozvole trebale čekati tjedan ili dva i sad je sve napokon bilo gotovo. Sve su to rješavale preko agencije, mislim čak da je u ovom periodu bilo nemoguće u Tibet otići samostalno. To s Tibetom se uvijek mijenja ovisno o stanju u samoj regiji i raspoloženju vladajućih ljudi u Pekingu. Npr. u doba mog posjeta Kini bilo je strancima zabranjeno samostalno putovati u Tibet busem iz Sichuana. Čak i ako bi se našao kakav suludi kineski vozač koji bi se usudio kršiti tu odredbu rizik je bio prevelik. Ako ih ulove, a to je vrlo vjerojatno, najebali bi i vozač i strani turist. Planirale su otići u Lhasu i još dalje do podnožja Mt.Everesta s kineske strane. Zavidio sam im na tom putovanju, jednom bi i ja volio obići Tibet i to uzduž i popreko. Šta ću, bar snovi ne koštaju ništa. Jednom davno mi se put u tamo nekakvu Španjolsku činio nedostižan pa ipak danas iza sebe imam nekoliko posjeta mjestima koja su puno, puno dalje od Španjolske. Nikad ne govorim ”ako ću ići” nego ”kad ću ići”, zvuči mi ljepše i optimističnije.

Mic po mic, nas dvoje smo stigli do izlaza a nesretne Alicie nema pa nema. Malo smo pričekali da bi se na kraju dogovorili – Edita se vraća dio puta natrag jer postoji velika vjerojatnost da smo se na nekim od mnogobrojnih stazica mimoišli. Ja ostajem čekati na samom izlazu za slučaj da se ova ipak odnekud pojavi. Ako ju Edita ne nađe, vraća se do određenog vremena natrag pa ćemo vidjeti šta i kako dalje.

Nekoliko minuta nakon šta je Edita otišla evo ti ove druge iz sasvim nekog desetog smjera. Faca siva. Nema smješka ni izraza olakšanja šta smo se uspjeli naći. Rekla je da je bila uvjerena kako smo nas dvoje otišli natrag i pustili nju samu u kompleksu!? Prvo sam mislio da se zajebava ali ona je stvarno tako mislila. Ok, normalno da bi od mene tako nešto mogla očekivati jer ipak se ne poznajemo i ne može znati kako ću u određenim situacijama reagirati. Ali… ona je i od svoje prijateljice isto očekivala da ju je tamo iskrcala. To je ono šta mi je bilo totalno bedasto i van pameti. Pa ako kreneš s nekim na tako dalek i zahtjevan put u tog nekog bi trebao imati nešto povjerenja. Ova nije imala. Bah, svašta. Lagano sam se zasitio tih cura i čak da smo za iduće dane nešto planirali skupa, šta se mene ticalo ovo bi sigurno bio posljednji zajednički dan. Bilo je zabavno dok je trajalo ali sad su mi već postale lagano naporne. Točnije Alicia je bila ta koja je počela pokazivati svoju lunatičku crtu karaktera. Edita je bila konstantna. S vrlo ograničenom količinom izgovorenih riječi.

Prijevoz natrag u Chengdu smo očekivali na istom nivou kao i kad smo došli ovamo. Ništa od toga. S malim kombijem su nas odveli izvan grada negdje na autocestu. Tamo su nas fino iskrcali i rekli da pričekamo prijevoz za dalje. Sve je organizirano. Kinez koji nas je doveo parkirao je kombi uz ogradu i čekao s nama. I tako smo tamo visili čekajući prijevoz na samom križanju na autocesti dok su auti jurišali oko nas. Ne samo auti, bilo je tu svega pa čak i drvena kola koja su vukli dvoje staraca. Kao iz nekog drugo vremena. Nije dugo trebalo da Alicia opet ne podigne pobunu, normalno zgražala se i pizdila da kakav je to način čekati prijevoz uz prometnicu, da li su oni normalni, da su oni glupi, idioti, blesavi i bla bla bla… nije više znala stati. Nije ni meni baš bio neki đir na autocesti stajati nekih pola sata ali nisam to ni doživljavao kao neku tragediju. To je tako i gotovo, ništa ne mogu napraviti da to promijenim i na kraju krajeva to je samo jedan mali dio putovanja, i to putovanja za kojeg sam si sam odabrao način na koji ću ga izvesti. Zašto bi sad radio cirkus oko nečega šta nije baš toliko strašno. Ne samo da je meni dizala tlak nego je u više navrata maltretirala vozača iako je ovaj možda jedva natucao dvije riječi engleskog u križ. Nije ni čovjeku bilo lako, vidjelo se da i on čeka taj bus kao ozebli sunce samo da nas se riješi. Malo sam se odmaknuo od njih da ju ne slušam. Uostalom nismo mi bili jedini, bilo je tamo još nekoliko putnika. Iako je voljela igrati ulogu neovisnog turista vidjelo se iz aviona da nije baš spremna odreći se nekih komoditeta zapadnog svijeta.

Prijevoz kojim smo trebali nastaviti do Chengdua ovaj put je bio pravi pravcati bus. Jedva sam ga dočekao, više iz razloga da ne gledam više verbalno orgijanje Poljakinje nego zato jer mi se igdje žurilo. Putovanje je s busom bilo nešto sporije ali ne bitno. Vožnja autocestom nije ni po čemu zanimljiva, kao šta nije zanimljiva ni nezamisliva gužva na ulazu u grad. Nešto slično kao kad sam jutros taksijem hitao na autobusnu samo šta se s busom nismo mogli provlačiti kroz promet kao sa autom. U centru je bilo još gore. Krkljanac, ali onaj pravi kineski. Shvatili smo da je konačna stanica busa na stanici u sjevernom dijelu pa smo odlučili iskrcati se u centru. Cure su pod hitno trebale potražiti banku ali sve im je to bilo uzalud. Poslije 17.00 ne radi ni jedna. Na kraju je ispalo da agenciji mogu platiti i u eurima, čudim se da to nisu ranije pitale i time se riješile gnjavaže.

Nakon toga krenuli smo pronaći neki solidan restoran a da nije onaj od zadnji put. Obišli smo cijelu ulicu ali ni jedan nam nije baš bio po volji, ne znam ni sam šta smo htjeli. Barem smo se usput opskrbili kolačima i to superfinim. Alicia je i tu pravila probleme ljudima, is’se… pa koji joj je klinac danas?? Ja sam uzeo nekoliko kolača, tip mi je na (naravno) kineskom rekao cifru koju ja (naravno) nisam razumio, dao sam mu novčanicu, vratio mi je ostatak i Bog te blagoslovio. A ova kokoš to nije znala napraviti na taj način. Tip je rekao cijenu (na kineskom, a nego šta) a ona je pitala koliko košta, neka joj napiše jer ga ne razumije. Ovaj nije mogao znati šta ova traži. Ova drži novac u jednoj ruci a drugom maše i zahtjeva da joj se kaže cijena. Tip i ženskica s druge strane pulta su sad bili totalno zbunjeni. Kokoš im je pokazivala onaj pokret trljanja prstiju kad se u našoj kulturi želi simbolizirati novac. Kinezi taj pokret očito ne razumiju. Uglavnom izvela je takvu frku da je to čudo. Trabunjala je da ako im da novac da će ju prevariti. Ljudi su samo htjeli naplatiti jebene kolače i nastaviti posluživati ostale mušterije. Bilo mi je to muka gledati, i najradije bi se bio pobrao. Ali kad smo se već ranije dogovorili za večeru ostao sam. Osim izdvojenih ekscesa ipak nisu naporne do te mjere da pobjegnem glavom bez obzira, bilo bi nepošteno s moje strane tvrditi suprotno. Ostajem s njima još ovih sat, dva a nakon toga ih ionako nikad više neću vidjeti. Nakon sve te zavrzlame nekako je uspjela platiti, prodavači su bili već dobro ošamućeni.

Na kraju smo ipak završili u našem starom poznatom restoranu. Samo šta smo sada znali naručivati… heh, bar sam ja mislio da znamo, tj. ja sam znao. Umjesto da naručimo kako treba glupače opet slijede neku samo njihovu logiku, opet naručuju svaka za sebe… Nisam više znao šta reći. Pokušao sam im objasniti neke stvari ali uzalud mi trud. Kao da sam govorio glinenim golubovima, kao da nismo tri dana objedovali s Kinezima. Pored svega toga još uvijek nisu svladale kineske štapiće. Nisam ni ja neki ekspert u brzini ali barem sam ih jednom rukom pravilno držao i pravilno zahvaćao hranu. Ove dvije je bilo ružno gledati. Nakon toliko vremena one su još prtljale i nabadale štapićima po tanjuru. Prestrašno. Obično nemam neki visoki prag tolerancije, ali bili su to zadnji zajednički sati pa sam se cijelo vrijeme pravio da ništa ne primjećujem: ni cirkus kod kupovine kolača, ni naručivanje, ni maltretiranje hrane štapićima.

Na kraju smo se lijepo prijateljski rastali i svaki na svoju stranu. Išle one sutradan u Tibet ili ne, isto bi se rastali jer me više nije bilo volja klatiti s njima u društvu. Ali moram im odati priznanje, suprotno nekakvim nepisanim običajima nisu tražile razmjenu e-mail adresa i brojeva telefona. Kad god nekoga upoznam ljudi obično imaju potrebu razmijeniti barem e-mail, kao ostati ćemo u kontaktu. Ma mo’š si mislit’… Rijetko koji kontakt bi se održao dalje od trenutka kad bi se jedan drugome izgubili iz vidnog polja. A zašto i bi? To su samo kratkotrajna i usputna poznanstva koja nešto znače samo u tom trenutku. Jedini izuzetak iz svega toga je društvo s kojim sam nekoliko dana obilazio Boliviju ali to je bilo nešto sasvim drugo. Tada smo se stvarno svi skupa sprijateljili i dobro zabavili, kasnije bi se često i čuli, čak smo se opet susretali. Ipak, očekivano i tu su vrijeme i ogromne udaljenosti učinili svoje tako da su mi i ti stari prijatelji danas ostali samo u jednom lijepom sjećanju. Kako god, e-mailovi i telefoni su još tu tako da se ne bi iznenadio da se jednog dana opet sretnemo ili čujemo.

Taksi do hostela mi je bio posebno zanimljiv, vozač je imao mali LCD monitor postavljen ispred suvozača na kojemu su se za vrijeme vožnje vrtili spotovi. Nije to ni tako bezvezan potez. Možda se s vremena na vrijeme nađe netko tko bi htio neki spot pogledati do kraja a taksimetar lagano odbrojava, he he. Kako god, mislim da je to najzabavniji taksi kojeg sam vidio u ovoj zemlji.