U toku noći su se i ostali cimeri potiho ušuljali u svoje krevete. Prvi sam legao ali sam zato prvi ustao. Spavao sam s budilicom pored sebe, baš kako sam je namjestio počela je drečati rano u zoru. Akrobatskim skokom sletio sam s gornjeg kata kreveta, brzo sam pobrao svoje stvari i tiho nestao. Dole u prizemlju, crnac koji pazi ulaz hostela spavao je kao top. Linija metroa koji vozi ravno do Heathrowa prolazi možda nekih 100m od hostela. Pozicija mu nije mogla biti bolja. Vožnja je potrajala više od sat vremena. Bilo je dosta rano i još uvijek je bilo malo putnika. Najrađe bi se bio opružio po sjedalima i zaspao. Heathrow je sa svojih pet terminala toliko veliki aerodrom da čak i podzemna željeznica ima tri stanice.

Kao i obično kartu sam čekirao među prvima. Sad mi je samo preostalo da negdje sjednem i čekam 10.20 kad sam imao let za Helsinki. Za nogu se nisam previše brinuo, preda mnom su bili pusti sati letenja i malo hodanja tako da će se valjda stići malo odmoriti. Sa sobom sam uzeo tri para obuće: lagane tenisice koje sam imao na sebi, prastare ali zato vrlo udobne cipele i još jedan par teških i krutih radničkih cipela koje bi mi mogle dobro poslužiti kod pentranja na neku od planina koje sam mislio posjetiti. Inače nosim najviše dva para obuće ali ovaj put nisam imao pojma koje će mi s obzirom na bol najbolje odgovarati.

Uslijedila su tri sata mirnog leta. Slijetanje na Vantaa aerodrom je odmah pokazalo da Finsku s punim pravom nazivaju zemljom 1000 jezera, na momente se činilo da ispod nas ima više vode neko čvrstog tla. London je sad već bio tri sata leta iza mene, jurio sam po nevelikom aerodromu kako bi stigao do aerodromskog busa. Službenik na pasoškoj kontroli me sumnjičavo odmjeravao, dobro da nije bilo neke veće gužve. Imao sam neka četiri sata između letova, i nije mi bilo ni na kraj pameti provesti ih u čekaonici. Ako ništa drugo barem ću prošetati po centru. Vrijeme je bilo predivno, skoro pa mediteransko. 5,95 eura za kartu i sjeo sam u poluzamračen bus. Iznenadile su me tanke trake gusto nalijepljene uzduž autobusnih prozora kako bi štitile putnike od sunca. Ovi se ponašaju kao da su na Floridi… Mrzio sam te trake jer sam vanjski svijet vidio kao rezance. Nije da se ima puno toga za vidjeti od aerodroma do centra ali ipak je smetalo.

Bus vozi do željezničke stanice, od tamo sam krenuo ravno do katedrale pa onda opet dole do luke. Bilo je već kasno poslijepodne i taj dio grada je bio skoro pust, vjerujem da je ujutro mnogo življe. Preko malo prometnijeg djela centra polako sam se vratio do polazišta autobusa, taman na vrijeme da uskočim u idući. Sat vremena je malo za bilo šta ozbiljnije vidjeti ali bolje i to nego ništa. Temppeliaukio crkvu u stijeni nisam stigao obići. Nalazi se na drugom kraju, da sam Superman možda bi stigao, ovako je to bilo nemoguće. Onako na prvi pogled Helsinki mi se svidio, možda sam bio tamo u krivom djelu dana ali grad mi se učinio smiren i ugodan za život. Ne vidim nekog razloga zašto bi kao turist tamo proveo više od dva dana ali ovo malo vremena šta sam imao dovoljno je da se grad samo na brzinu pregleda.

Mogao sam ja još nekih pola sata klatiti po centru ali bilo bi bedasto toliko riskirati idući let. 20.10 kad je trebalo poletjeti se polako približavalo. Da sam dobro postupio uvjerio sam se već na ulazu aerodroma gdje sam morao stati u beskonačni red za kontrolu. Oko mene je bilo više azijata nego europljana, vidi se da Finaair trenutno ima povoljne letove za daleki istok. Bocu vode na pola ispijenu morao sam baciti prije ulaska.

– Želiš li to popiti ili baciti? – upitala me policajka koja kontrolira putnike. E da, baš sad ću si tamo pred njom eksirati pola litre vode samo zato da ju ne bacim. Ajd’ da sam žedan ali nisam ni malo. Propisi se neumoljivo poštuju, boca vode je završila u vreći sa ostalim ranije odbačenim bocama. Kompletan unutarnji prostor na Vantaa aerodromu je parketiran. Bilo mi je čudno vidjeti parkete na takvom mjestu, imao sam dojam da šećem po nečijem dnevnom boravku. Vjerojatno zbog njih čekaonica je djelovala daleko toplije i smirujuće.

Još u Londonu sam bio zatražio kao i obično sjedala do prozora ali žena za šalterom se nešto usmotanila i nije bila sigurna da li je sjedalo 55L na letu Helsinki-Peking stvarno do prozora. Ako ona ne zna, kako bi ja to mogao znati? Do Pekinga sam letio u dobrom starom MD11, istom tipu aviona kojim sam svojedobno letio na južnu polutku… i da, 55L je stvarno sjedalo do prozora. Svjetlopute finske stjuardese bile su pravi melem za oči na dugom letu, pogotovo nekome tko je poput mene slab na plavuše. Svidio mi se izbor filmova, na ovoj liniji kojom sam letio davali su filmove koje još nisam odgledao, s tim da u svakom smjeru daju drugi naslov.