Buđenje je bilo u humanih 07.00. Doručak isto sranje kao i dan ranije. Jedino šta sam pojeo je tvrdo kuhano jaje. Iako nisam izbirljiv šta se hrane tiče, sve ostalo je bilo nejestivo i bezukusno. Krenuli smo u 08.00 i očekivao sam da ćemo u Chengdu stići bar do 13.00. S obzirom na dužinu puta i na činjenicu da se radi o povratku takva računica je bila realna. Samo šta su vođe puta imale drugačiji plan…

Odmah iza obližnjeg Ludinga stali smo u jedno veliko dvorište okruženo niskim halama. Bilo je tamo još nekoliko autobusa. Aha, dakle radi se o shopingu. Nabijem ih na shoping. Ovdje su bili specijalizirani za prodaju tibetanskih lijekova. Mati mila. Okolo su hodali pojedinci u bijelim kutama za koje čisto sumnjam da imaju ikakve suvisle veze s ikakvom medicinom. Samo vješti trgovci. Šta su napravili Kinezi iz busa? Pa normalno da su pohrlili na prezentaciju, pa čak i ovaj mlađi dio ekipe za koje bi čovjek mislio da imaju malo zdravije pameti nego ovi stariji. Svi su pohrlili kod ”doktora” kako bi poslušali kakve sve čudotvorno ljekovite lijekove ova banda nudi.

Šetuckali smo vani više od pola sata i čekali da sve to završi. Prezentacija tih đinđurija je potrajala, komentirali smo kako im je sve to uzalud jer će malo tko trošiti novac na te gluposti. Pogriješili smo jer smo se ravnali po sebi. Ipak je primjetan broj ljudi izašao vani s razno raznim praškovima, laticama i sličnim pizdarijama. Alicia je bila zgrožena. Vjerojatno je bila i Edita ali bilo bi čudo da o ičemu progovori samoinicijativno i da govor potraje više od tri riječi.

Ok, i ja sam bio zgrožen ali to sam ograničavao unutar naše male grupe. Alicia je opet pretjerivala, trabunjala je našim suputnicima Kinezima kako su svi ti ljudi koji su kupili te ”lijekove” glupi, kako su nevjerojatno glupi i naivni, i opet kako su ti ljudi glupi i ništa drugo nego glupi. E jebi ga sad, stvarno je pretjerala. Ovima nije baš bilo drago čuti, vidjelo se po tome šta su samo slušali i nisu ama baš ništa komentirali. Sigurno su oni o tome imali drugo mišljenje mada nisu ništa od toga kupili. U principu, kad je autobus stao kolutali su očima svjesni da slijedi prodaja svega i svačega da bi na kraju ama baš svi potrčali na prezentaciju s koje su neki otišli olakšani za izvjesnu svoticu. Koliko su neki zatupljeni sa time vidjeli smo na jednom Kinezu koji je kupio nešto šta se miješa s nečim i šta je vrlo dobro za cijeli niz bolesti i nedaća. Ma ono… čudo šta to sve ne liječi, uvaljaj krepanog kanarinca u to i kanarinac ne samo da će oživjeti nego će cvrkutati sve opere koje su ikada skladane.

Jedva da sam se stigao poveseliti kako smo napokon krenuli a bus je opet stao. Opet u nekakvo šugavo dvorište i opet ispred nekakvih šugavih hala. U jednoj od njih uslijedila je ovaj put prezentacija noževa a za nas druge još jedna mala vječnost utrošena na čekanje. Vječnost prošla. Mi krenuli. Vrlo brzo mi stali. Opet. Ovaj put su naši suputnici hrlili gledati prezentaciju nakita. Već smo bili na pola ludi. Još jedna vječnost je prošla. Još jednom smo stali u još jedno dvorište. Sušeno meso. Da, tu su nudili prokleto sušeno meso. Poljakinje su ovdje pokleknule pa su išle makar degustirati tako da sam vani ostao gotovo sam. Ne bi unutra bio ušao iz principa. Šetao sam uz cestu i uživao u krajoliku. E ovdje je već više ljudi potrošilo novce. Seven i njen muž su kupili više tih paketa. I moram priznati da mi je ono šta je kupila imalo odličan okus. Do te mjere odličan da mi je bilo krivo da nisam makar otišao na degustaciju. Neka, bitno da sam ja sam sebi pokazao kako sam čvrst karakter, heh.

Poljakinja je sa zgražanjem nad ljudima koji su kupili lijekove i dalje pretjerivala. Čak je i meni to više bilo neugodno slušati. Između mene i Seveninog muža krenuo je razgovor o autima. Seven nam je prevodila jer čovjek ne zna riječi engleskog. Ne posjeduju auto jer si ga ne mogu priuštiti ali tip kaže da bi volio imati Volvo. Dobro je, nije ni on lud. Još mi kasnije Seven kaže kako se tamošnje cure pale na BMW-e. Ehej draga moja, na BMW-e se pale cure na svim kontinentima. Samo na nekim kontinentima cure imaju više prilika da plamte nad BMW-ićima a negdje manje, ovisno o broju skupocjenih automobila koji stoje na raspolaganju.

Na ručak smo stali na istom usputnom mjestu gdje nam je za razliku od doručka u hotelu servirana pristojna klopa. U Chengdu smo stigli tek u 17.15. Sve to radi glupih i nepotrebnih prezentacija.

Ostatak dana proveo sam odmarajući se u sobi i surfajući internetom. Čak ni za večeru nisam išao nigdje vani nego sam jeo na terasi hostela. Sva sreća da žena zna spremiti više nego dobru klopu.