Kiša nas je dopratila sve do Xi’ana gdje smo stigli tek u 10.00. Tokom noći pobrali smo još neke putnike koji su polijegali na pod između redova ležajeva. Iskrcali su se prije nego smo stigli na odredište. Jednom kad sam ulovio san praktički se nisam budio sve do jutra.

Ovaj put nisam imao rezerviran smještaj, išao sam na blef ali prije smještaja trebao sam si kupiti kišobran jer nisam imao namjeru kisnuti. Nitko od taksista se nije trgao oko mene, ravnodušno su sjedili u svojim taksijima i čekali potencijalne mušterije. To je još u redu ali čak i kad bi im prišao odbijali su me voziti!? Nisam kužio zašto? Pokazao bi im ime hostela na kineskom, hostel je poznat i nalazi se u širem centru tako da ne vjerujem da nisu znali za njega. Čak i da nisu znali za hostel znali su za Južna Vrata grada pored kojih se hostel nalazi. Svejedno bi redom odmahivali. Totalna zbunjoza, šta ću sad? Hladno, mokro, kiša, nemam rezerviranu sobu a pored toga nemam pojma kako naći prijevoz. Pored taksija tamo su bile parkirane i prastare trokolice koje očito služe prijevozu ljudi. Žena kojoj sam se prvoj obratio nije imala pojma gdje je taj hostel pa je pozvala svog kolegu. Taj je napokon znao i htio me odvesti ali je tražio 30Y. Nisam imao izbora, cjenkanja nije bilo, tj. pokušao sam ali bezuspješno. Taksi bi me sigurno došao jeftinije… da sam uspio naći nekog koji bi me htio voziti. Da nije kišilo lako bi ja odšetao nekoliko stotina metara niže niz cestu pa bi tamo našao nekog drugog, ali s ovim pljuskom to je značilo da ću se sigurno smočiti šta uz nisku temperaturu zraka nije baš dobro.

Čiča je brijao sa svojom trokolicom djelomično izložen kiši i vjetru. Sjeo sam odostraga i promatrao ulice kroz navučene zaštitne najlone. Stisnuo sam se zbog konstantnog propuha. Sve je to prošlo u trenutku kad me čiča napokon iskrcao pred traženi hostel. Veselio sam se suhoj sobi, međutim to veselje mi je odnijela ženskica na recepciji – mjesta nije bilo. Mrak mi je pao na oči. I kamo ću sad po kiši u gradu s lijenim taksistima? Međutim odmah me upitala da li bi mi smetalo da uzmem sobu u hotelu. Cijena je trebala biti ne puno viša od ovog mjesta.

Naravno da me ne smeta, hotel – hostel, ista kita samo neka ima pristojnu sobu i pristojnu cijenu. Hotel se nalazi možda nekih 200m dalje tako da smo bili tamo za par minuta. Ženskica iz hostela zna dobar engleski jer naravno stalno radi sa strancima, zato su ovi u hotelu puška. Ponavljala se stara priča, kineski i isključivo kineski. Ništa ne bi rekao da se ne nalazim u jednom od najturističkijih gradova u zemlji, pa bar su se na recepcijama mogli potruditi da postave pokoji natpis na engleskom ili da imaju cjenik ili bilo kakav papir s dvije razumljive rečenice. Da poludiš. Trebao sam ostati tri noći i kako žena na recepciji hotela govori isključivo kineski, ženskica iz hostela je pitala za cijenu. 176Y za prvu noć a po 160Y za ostale. Ok, znao sam da je onih 16Y viška za prvu noć njena provizija. Nema veze, prihvatio sam. Međutim nakon minute je rekla da je cijena prve večeri ipak 216Y radi nadolazećeg praznika!? Heh, ma čekaj malo, pa ako me već pljačka da bar to napravi kako treba a ne na ovako kretenski način meni pred nosom. Ok, tek sam stigao i soba mi je stvarno bila potrebna, prihvatio sam i to ali rekao sam joj da ću u tom slučaju ostati jednu noć i da ću sutra potražiti jeftiniji smještaj. Zanimljivo ali ženskica se odmah resetirala i ipak vratila cijenu prvog noćenja na 176Y. Glupe li igre. Pored toga još sam dobio besplatno korištenje interneta u hostelu tokom cijelog boravka i jedno besplatno pivo kod njih u baru. Meni odgovara, prodano.

Tower bell je stara građevina, danas turistička atrakcija, u samom centru grada. Do njega sam samo trebao prošetati uzduž glavne gradske prometnice. Kiša je prestala, ostalo je oblačno nebo i natopljene ulice ali s time sam već mogao izaći na kraj. Hodao sam i nisam baš shvaćao zašto turisti ovaj grad vole ili mrze? Ja valjda spadam u onu treću skupinu indiferentnih ljudi, grad k’o grad. Niš posebno lijepo ali niti niš posebno ružno.

Do Tornja sa zvonom moguće je doći jedino putem pothodnika jer se građevina nalazi usred vrlo prometnog kružnog toka. Najveći pothodnički sustav koji sam ikad vidio. Ima ulaze sa obje strane svake ulice koja se ulijeva na kružni tok. Tako da se tih ulaza nakupi. Dole je kao u mravinjaku, milijarda ljudi koja na prvi pogled besciljno luta u velikom krugu. Nisam odmah uočio putokaze za pravi ulaz pa sam si napravio jedan ekstra đir. Dobro, prvi đir je donekle zanimljiv ali sve preko toga se već može ubrojiti u suvišno rasipanje snage i vremena. Toranj je dobio ime po velikom zvonu koje se nalazi na jednom od katova. Za opaliti jedan ”dong” potrebno je nešto platiti pa tko želi udarati neka izvoli zavući ruku u džep. Vidio sam da ljudi u unutrašnjoj dvorani zauzimaju pozicije i čekaju nekakav nastup, samo nisam znao kad počinje. Dok sam ja sve ostalo razgledao nastup plesača je taman završavao, uspio sam vidjeti tek toliko da mi bude krivo da sam to propustio.

Čekao me još jedan maraton po pothodnicima, htio sam busom 610 otići do Big Wild Goose pagode. Navodno kreće odavde, s ovog trga. Problem je šta razni autobusi kreću sa svih ulica i to s obje strane, dakle zilijun stanica. Izronio sam u onoj ulici koja je vodila u smjeru pagode. Tražio sam i tražio ali bezuspješno, 610 nisam našao. Ponovo sam zaronio i iskočio vani u idućoj ulici – ništa. Kako znam biti bedasto tvrdoglav, malo po malo obišao sam sve ulice i to obje strane, prošao sam sve autobusne stanice i napokon shvatio da 610 neću naći nikada. Pitanje je da li uopće postoji bus s tim brojem? Znam da sam bio vidio 609 ali kad sam ga ponovno pokušao pronaći, ta stanica je nestala. Pothodnik mi se već dobrano ogadio jer sam ga morao koristiti svaki put kad sam trebao preći sa druge strane asfalta. Na svakom ulazu se nalaze pokretne stepenice koje ne rade. Ovo gore-dole po stepenicama uz vječno kruženje u masi ljudi me umalo dotuklo. Mogao sam pokušati pješke preći preko ceste ali bi tada najvjerojatnije završio poput glupog kukca na nečijoj šoferšajbi.

Kapitulirao sam i krenuo pješke prema South Gate gdje mi je bio hotel, pokušao sam naći neki taksi ali je valjda bilo takvo doba dana da su svi bili zauzeti. Na nedalekom South Gate je ipak taksi stajalište… koje je isto tako bilo prazno. Trebalo je malo pričekati. Na kraju sam taksi podijelio sa još nekim strancima koji su išli u istom smjeru. Nemam pojma ni tko su ni otkuda su, nije me zanimalo a nisam ni bio raspoložen za neka upoznavanja i razglabanja o Kini i Kinezima.

Ispred kompleksa s pagodom stiže se na jedan veliki i prostrani trg. Klupice i rasvjeta čine ovo mjesto ugodnim i relaksirajućim šetalištem. Pravo osvježenje nakon užurbanih širokih ulica.

”Oprosti, moja prijateljica bi se htjela slikati s tobom, može?” – bila je to tinejdžerka, vjerojatno jedina iz grupice od šest komada koja priča engleski. Malo zbunjeno sam pogledao i vidio njene prijateljice na sigurnoj udaljenosti kako čekaju. Svašta… ”ok, može” – odvratio sam, mada mi nije bilo jasno šta će joj slika sa mnom? Curetak je veselo dotrčao do mene, još kad sam je lagano zagrlio sve skupa su se počele cerekati. E kad se ta jedna slikala palo je na pamet još jednoj da bi se mogla slikati sa mnom. Ok, ajde… i tako sam pozirao dobrih šest puta sve dok pored mene pred objektiv nije stala i cura koja priča engleski. ”Thank you, thank you, thank you…” – bile su ushićene. Mora da se tako osjećaju medijske zvijezde. Da li te cure prvi put vide stranca ili sam ja samo čuveni ”kavorka”, ha ha. Neka, samo nek’ sam ja nekome uljepšao dan. Skupio sam još ponešto bodova za svoju karmu. Ako tako nastavim u idućem životu roditi ću se kao skupi foto model.

Malo dalje trg se sužava i pješak nailazi na nekoliko zanimljivih izlivenih statua. Dušu dale da bi turisti pozirali uz njih. Već kad je bilo toliko ljudi zaključio sam da mi je lakše nekoga zamoliti da me slika nego da vadim i montiram stativ. Između mnoštva ljudi odabrao sam jednog tipa, vjerojatno zato jer je bio u društvu prelijepe Kineskinje. Već kad je bila praznik za oči, bio bi red da i moje oči obilježe taj praznik. I tako, ja se postavim pored statue, čovjek me s mojim digitalcem nišani a njemu iza leđa Kineskinja me slika sa svojim digitalcem. Lukavo se postavila tako da on ne primijeti, nasmiješila se i slikala par puta. He, he, stvarno sam se počeo osjećati kao zvijezda. Htio sam ja i nju fino uslikati ali nisam htio vući vraga za rep. Pusti ti ove istočnjake, uvijek se može u nekoj frci ispostaviti da je mali Kinezić majstor u karateu, kung fu, džiu džicu ili da bar ima sa sobom kurblu od Toyote. Ako do kraja dana ne podijelim barem 35 autograma nisam ništa napravio.

Krenuo sam dalje svojim putem i ušao u kompleks pagode ograđenog visokim zidom. Zbog njene visine nije baš jednostavnu cijelu pagodu strpati u jedan kadar, pogotovo zato jer između nje i zida nema previše mjesta. Za ulazak u nju trebalo bi platiti još jednu ulaznicu. Neka, drugi put. Dok sam sve razgledao već ja pao mrak i došlo je vrijeme za zatvaranje. Sad sam se već opako umislio pa mi je prolaskom preko istog trga bilo čudno kako to da se nitko sada ne želi slikati sa mnom, he he.

Kad sam dolazio mislio sam da je bilo teško naći taksi, nije to bilo ništa. Tek sada u ranim večernjim satima je došlo do zavrzlame i viška putnika. Stajanje na jednom mjestu i mahanje ne vodi ničemu, tj. vodi do cijelonoćnog kampiranja na ulici. Čim bi se pojavio auto sa zelenim svjetlećim znakom – treba juriti za njim jer je prazan. Kad bi se pojavio auto s crvenim svjetlećim znakom i pokazivao znakove usporavanja – isto je trebalo juriti za njim jer će se uskoro isprazniti. U oba slučaja bi najidealnije bilo ostalim jurišnicima na taksi podmetnuti nogu, gurnuti ih nekamo ili ih barem laktom puknuti negdje. Normalno, trebalo bi pripaziti i da to isto oni ne učine meni. Borba i nadmudrivanje s ostalima je potrajalo neko vrijeme, činilo se da sam jurio za taksijima cijelu vječnost.

Za večeru sam potražio preporučeni veliki restoran iz LP-a. I šta mi sad vrijedi ime restorana kad sve normalno piše na kineski. Uglavnom, mislim da sam prema poziciji na karti pogodio. Ušao sam u jedno ogromno mjesto gdje se hrana uzima s trake. Wow, i opet more ljudi ovaj put gladnih. U početku sam se kretao usporeno i prvo sam malo pokušavao snimiti na koji način se ljudi poslužuju i kamo i kada treba platiti. Kad sam to usnimio krenuo sam i sam. Nije klopa bila nešto posebno ali nije bila ni loša pa sam naknadno još jedanput stao u red. Štapići se uzimaju u ormarima koji se nalaze uza svaki zid. Večerao sam u košnici. Jedino šta ovaj roj pčela ne leti i ne pravi med.

Do hotela sam se vratio pješice kroz ulice koje noću poprime potpuno drugi izgled. Neon, neon i samo neon. Gdje god bi pogledao vrištala je neka svjetleća reklama dajući tako gradu poznati dalekoistočni večernji štih. Kako sam u hostelu u kojem nije bilo mjesta dobio besplatno korištenje interneta i bon za besplatno pivo u njihovom baru (vjerojatno zbog provizije koju je ženska s recepcije dobila od hotela na moj račun) odlučio sam da bi to mogao sada iskoristiti. Prvo je na redu došao net, nakon toga spustio sam se u bar. Možda bi se moglo dole naći kakvo zanimljivo društvo, u protivnom ostaje mi besplatno pivo. Tako je i bilo, ostalo mi je besplatno pivo. Bar je bio onako, pristojno popunjen ali sve su to bile grupice ljudi koji se međusobno poznaju od ranije. Vrlo brzo sam se pokupio u sobu i izvalio se pred jednim od bezbrojnih kineskih TV programa. Još kad bi razumio šta govore… pored mene je stajao ružni noćni ormarić načičkan mnogobrojnim šalterima. Preko njega sam mogao upaliti razna svjetla po sobi i televiziju. Za neke nisam imao pojma čemu služe, vjerojatno sam s njima palio i gasio neko svjetlo u nekoj drugoj sobi. Idealan komad namještaja koji svaka lijenčina mora imati.