Danas idem na izlet izvan grada, idem pogledati stare napuštene gradove Jeradu i Ruweihu. S obzirom da do njih nema javnog prijevoza, posjet tim mjestima je jedan malecni izazov koji sam bio spreman isprobati. Za početak trebalo se dignuti rano tako da sam već u 08.00 već bio na autobusnoj. Pronalazak te autobusne nije bio baš tako jednostavan kako sam si zamišljao. U principu nalazi se blizu hotela, i odmah sam došao na mjesto koje je vrvjelo autobusima i putnicima ali nisam odmah ubo mjesto odakle odlaze minibusi za Al Ma’aru, malog mjesta smještenog na autocesti prema jugu. Uz neizbježno zapitkivanje našao sam polazište minibusa u jednoj bočnoj manjoj ulici.

Minibus, tj. udoban i nov putnički kombi Hyundai je čekao putnike. Malo sam se ogledao oko sebe i vidio da su gotovo svi ti minibusi iste marke. Vozači ih vole jer su jeftiniji od japanskih a isto pouzdani. Vozač inače radi na Kreti, sad je na godišnjem i honorarno radi za pravog vlasnika vozila kako bi si zaradio još nešto više novca. Heh, poznata priča i iz mojih krajeva. Minibus je stvarno bio iznenađujuće udoban, mogao bi se njime voziti puno više od ovih 50-ak km. Izašao sam u Babili, mjestu koje se nalazi isto na autocesti 7km prije Al Ma’are. E od tuda više nema organiziranog prijevoza, preda mnom su bili samo kilometri prazne ceste, vrlo rijedak promet i jako dobra volja.

Osim ova dva napuštena grada ima ih još nekoliko ali kako nemam prijevoza do ovih je najjednostavnije doći. LP kaže da je dovoljno samo započeti pješačiti u nekom smjeru pa da će me pokupiti prvi vozač koji prođe. Ajd’ da vidim i to čudo. Hodajući kroz to malo mjesto lokalci su me gledali sa zanimanjem. Vjerojatno nisu baš česti turisti koji pješače. Ljudi u prolazu uredno pozdrave i odzdrave, prva uočljiva razlika između sela i grada. Za smjer sam za svaki slučaj pitao svakih sto metara. Nisam imao baš previše mogućnosti da zalutam ali nisam želio greškom zaglaviti u neko polje pa onda opet istim putem se vraćati natrag po tom jakom suncu. Pogotovo kad sam se sjetio da ću vjerojatno taj dan propješačiti puste kilometre.

Kako sam stigao na rub sela, nekih 800m dalje od točke iskrcaja, čuo sam buku iza svojih leđa. Ogroman muzejski primjerak kamiona se polako kotrljao u mom pravcu. Prvo vozilo koje je naišlo od trenutka kad sam se maknuo od autoceste. Nisam stopirao, nisam dao nikakav znak, ništa. Samo sam zastao uz rub ceste i kad sam skontao da se zaustavlja, pričekao sam ga dok potpuno ne stane. Vozač se nagnuo preko kabine i otvorio mi vrata. Iako sam ga iz pristojnosti upitao da li će me povesti to se podrazumijevalo. Inače ne bi ni stao nego bi samo produžio. Dakle LP u ovom slučaju ima pravo, prvi koji naiđe pokupit će me samo ako ima prostora.

Nastavili smo polako dalje. Velika mašina se polako ali sigurno vukla po uskoj cesti. Još sporije smo se vukli kad smo morali voziti kroz stado ovaca koje su pastiri nekamo gonili po cesti. To je bio pravi prizor, s ogromnim starim kamionom kroz stado ovaca. Šteta šta nisam imao prilike to slikati. Nakon 2km vožnje opet sam bio na cesti ali ovaj put nadomak svog prvog cilja, nadomak Jerade. Htio sam mu ostaviti nešto novca ali nije htio ni čuti. Odbio je.

Moram priznati da sam zahvaljujući hvalospjevima iz vodiča očekivao malo spektakularniji napušteni grad. Jerada je selo i to naseljeno na čijem je rubu stara napuštena Jerada koju sam došao vidjeti. Skakutao sam po ruševinama prastarih zgrada. Nisam bio sam, za mnom su trčkarali seoski klinci koji su me uočili čim sam promolio nos u njihov mali kutak svemira. Prvo su bila samo dvojica i nisu mi smetali. Samo su me pratili i nešto pričali među sobom. Kad je naišlo još nekoliko primjeraka postali su dosadni. Ne zato jer su u jednom trenutku tražili kemijske koje nisam imao nego zato jer su cijelo vrijeme zanovijetali s ovime ili onime ne pustivši me više ni sekunde na miru. U početku sam namjeravao onoj dvojici kupiti u obližnjem dućanu neki sladoled ili nešto slično. Ovako kad sam oko sebe imao omanji čopor, odustao sam od te ideje. Tada bi preferirao roj komaraca prije nego ovu dječurliju. Puno lakše bi se roja riješio.

Ruševine bi bile zanimljivije da se nalaze na nekom pustom mjestu, ovako sa živim kućama u pozadini gube na čari. Pokupio sam se dalje praćen vikanjem dječurlije. Mislim da su mi nešto pogrdno dobacivali, mogli su jer nisu dobili ništa. A i tko bi im svima dao nešto, ima ih toliko da bi trebao za sobom vući punu prikolicu samo za te slučajeve. Brzo su me prestali slijediti, srećom. Međutim na kraju tog sela eto ti opet dva mala mudrijaša, prvo su krenuli s ”hello” da bi nakon šta sam se udaljio dovoljno daleko da mi mogu pobjeći bacili nekoliko kamenja za mnom. Čuo sam samo kako se kamenje daleko za mnom kotrlja po asfaltu. To su mogli raditi jer nije bilo odraslih u blizini, siguran sam da bi već dobili po ušima da ih je netko vidio.

Zastao sam. Bio sam okružen mjesečevom površinom, ili nečim šta je jako podsjećalo na to. Ruweihu nisam ni vidio, nalazila se još neka dva kilometra dalje na susjednom brdu. Po vrućini sam trebao krenuti nizbrdo pa onda se ubiti uzbrdo. Da nije toliko vruće ne bi to ni bio toliki problem, ali bilo je. Bilo je vruće a od hlada ni ”h”. Stao sam i čekao. Ili će me netko pobrati ili ne idem nikako. Ako je ovaj drugi napušteni grad ”zanimljiv” kao onaj prvi onda nisam baš siguran da li se isplati znojiti se do tamo i natrag.

Vrlo brzo naletio je drugi kamion, puno manji ali prekrcan pijeskom. I taj je odmah stao i primio me u kabinu. Osim njega prošao je samo jedan kombi s turistima, njegovom vozaču nije padalo na pamet uzimati ikoga. Sasvim jasno. Zbog prekrcanosti jedva smo se vukli uzbrdo. Na kraju vožnje ni ovaj vozač nije htio ni čuti o novcu tako da ga je i on odbio.

Ruweiha se pokazala kao puno ljepšom i zanimljivijom od susjednog grada duhova. Prvi prizor je bio predivan, konji koji slobodno pasu a u pozadini prastare osamljene zgrade. Površina je dosta veća, i ovdje žive ljudi ali to se ne osjeća tako jako kao u Jeradi. Neki žive u adaptiranim starim kućama ili barem u njima drže stoku. Mir i tišina, osim njihovih povremenih udaljenih glasova ništa drugo se ne može čuti. Osim mene tu je bilo još šestoro drugih turista iz onog kombija kojeg sam ranije vidio. Kad su ubrzo otišli imao sam opet ruševine samo za sebe. Nije čak bilo ni dosadnih ”hello” klinaca. Samo ja i ruševine. Ostatke crkve nisam pogledao iznutra, seljani unutra drže ovce pa mi se nije dalo gurati kroz štalu. Šta bi rekli ti nekadašnji stanovnici, šta bi rekli kad bi sada vidjeli ruševine svoga gradića, šta bi rekli kad bi vidjeli da se unutar njihovih kuća i unutar crkve danas drži stoka? Kad bi vidjeli kako je sve obraslo u korov?

Natrag sam krenuo pješke očekujući da netko naiđe. Već sam počeo razmišljati kako ću tih 5, 6 kilometara do autoceste morati propješačiti kad sam iza sebe čuo buku. I eto ti čovjeka s traktorićem. Heh. U biti to su one male kopačice na koje se odostraga prikači prikolica s klupom na kojoj se sjedi. Nemaju pravi volan nego dvije ručke kojima se upravlja. Upitao me kamo idem i pokupio me. Nisam mogao vjerovati, u svemu i svačemu sam do sada putovao ali još nikad s traktorićem. Usljedila su drndajuća 4,5km. Veselo. Čovjek je vozio i šutio. Gledao je svoja posla. Na autocestu je išao prečicom tako da kroz Babilu nismo ni prošli. Mislio sam da će stati negdje na zaustavnoj traci, ali nije. Propustio je vozila i preša sve četiri trake do suprotne strane gdje je nastavio vožnju po zaustavnoj traci. Tu sam sišao iako se ponudio da me odveze još koji kilometar dalje. Hvala, ali ja bi ipak krenuo u operaciju zaustavljanja nečega šta ide u smjeru Aleppa ovdje na autocesti. A i vožnja traktorićem po zaustavnoj traci autoceste mi baš nije legla ma koliko je njima takva vožnja normalna.

U smjeru Aleppa je išlo dosta minibuseva i buseva ali niti jedan nikako da stane. Bili su svi puni a neke sam i propustio zaustavljati jer na daljinu nisam mogao dobro razabrati radi li se o busu ili kamionu.

– Hej, trebaš li prijevoz? Ako hoćeš mogu te prebaciti do mog grada gdje ćeš lakše naći prijevoz za dalje – začuo sam glas popraćen zvukom motora. Meni iza leđa prišuljao se stariji sijedi Sirijac odjeven u sivu dugu halju i s crveno bijelom maramom oko glave. Na motoru, vjerojatno neke jeftine kineske proizvodnje. Kako da sad reagiram? Prijevoz do prvog većeg naselja bi mi mogao samo pomoći ali ako prihvatim poziv, ovaj bi me na kraju mogao udaviti da nešto kupim od njega ili njegovog bratića ili njegovog ćukun djeda… ma od bilo koga.
– Paaa…da li ćeš voziti polako?
– Da, nema problema – odgovorio je nakon čega sam ipak prihvatio ponudu, pomolio se u sebi i sjeo da roštajuću mašinu. Vozili smo se po zaustavnoj traci, poput ostalih motora, traktora i sličnih sporijih vozila.
– Pogledaj, da li je ovo ok? – vikne Hassan pokazujući na brzinomjer gdje kazaljka nije prelazila preko 60 km/h. Zbilja je vozio polako. Pored nas su šišala brža vozila, kako god je tko mogao. Putem sam se borio s lepršajućom maramom koja me cijelo vrijeme šamarala po nosu. Pozvao me k sebi na ručak, čovjek hoće da me upozna s familijom. Ne da mi se, znam da bi to bilo vjerojatno zanimljivo iskustvo ali banuti čovjeku u kuću ovako, baš mi nije izgledalo ok jer nisam znao da li me poziva radi pristojnosti i nekog običaja ili stvarno želi za svojim stolom stranca iz bijelog svijeta kojeg je slučajno pobrao na cesti. Pored toga to bi mi odnijelo vjerojatno ostatak dana kojeg sam namjeravao drugačije potrošiti. Nakon nekog 500. poziva počeo sam vjerovati da me ovaj ne zove samo reda radi. Pričao je kako je godinama radio po zapadnoj Europi i usput je pitao da li mu mogu pomoći u vezi s trgovinom, jer bi eto on nešto prodavao u mojoj zemlji. Odgovorio sam potvrdno, makar znam da bi mu ja jako malo mogao pomoći. Ali kako da to objasnim čovjeku vozeći se tu na motoru po zaustavnoj traci sirijske autoceste, čovjeku koji osrednje govori engleski? Kako a da ne shvati kao odbijenicu? Nikako, odgovorim ”da, nema problema” i nadam se da ako mu ikad išta bude trebalo da ću mu moći pomoći. Pristao sam bez problema da razmijenimo telefonske brojeve, ionako znam iz iskustva da se nikad nećemo čuti.

Negdje na pola puta naišli smo uz cestu minibus koji je upravo ukrcavao putnika, vozio je ravno za Aleppo. Hassan je stao. Prije rastanka htio sam razmijeniti te brojeve telefona ali kako obično biva u tim slučajevima – nikako naći ni papir ni kemijsku. Vozač minibusa je žurio, radije je budala propuštao još jednog dodatnog putnika nego da pričeka pola minute. Jebi ga sad, mogao sam ući u minibus i kidnuti ali ako mi je Hassan već napravio uslugu i ničim izazvan pobrao me s ceste, najmanje šta sam mogao napraviti je ta razmjena telefonskih brojeva već kad vidim da je čovjeku toliko važno.

Duboko sam uzdahnuo, pustio minibus sa nestrpljivim vozačem da ode, sjeo opet na motor i nastavio vožnju do tog prvog većeg naselja. Šta drugo? Ručak nisam prihvatio ali poziv na čaj nisam mogao izbjeći. Aaaajde, idemo kod čovjek na čaj, niti će to njima biti puno posla, niti neću izgubiti previše vremena a opet ga neću odbiti do kraja.

Sunce je pržilo. Crveno-bijela marama vijorila je i dalje meni preko face. Motorić je uredno roštao pod nama. Uskoro smo stigli u to famozno veće mjesto, točnije veće selo kroz koje prolazi autocesta. Moj domaćin živi negdje na rubu naselja, vozeći se kroz selo pozdravljao je svaku drugu osobu na koju smo nailazili, vidi se da je ovdje doma.

Napokon smo stali pred velikim limenim sivim dvorišnim vratima. Dva tri udarca po zveketajućem limu i netko iznutra otvara… i odmah bježi. He, he, nije im ovaj niti javio da doma dovodi gosta, samo me doveo tamo. Ovdje se zna tko je gazda u kući. Ušli smo u malo dvorište i sjeli na terasu pred ulazom skromne kuće. Pokazao mi je samo jednu prostoriju, onu odmah do ulaza. Nisam siguran o čemu se radi, vjerojatno kao neki dnevni boravak. Na podu veliki tepih, sve drugo je prazno osim pretpovijesnog regala uz jedan od zidova. Soba je djelovala prostrano, možda zbog manjka namještaja.

– Vidiš, kako tu imamo velike prostorije, prostrane, a ne onako male kao u Croatiji – rekao je i ostao živ. Odakle njemu ideja da su u Croatiji uvijek male prostorije u stanovima ne znam, ali razumijem da je na neki način morao istaknuti vjerojatno jedinu pozitivnu stranu tog prostora. Uostalom kad je radio okolo po svijetu, tko zna u kakvim je rupama spavao. Radnike iz siromašnijih zemalja često bace u nekakve sobičke gdje provode vrijeme dok nisu na poslu, tako da vjerujem da iz tog razdoblja vuče iskustva s malim sobama. To šta nikad nije bio u Hrvatskoj je manje bitno, geografski pripada Europi i to je dovoljno za usporedbu.

Od pet kćeri i tri sina doma su bile samo dvije kćeri i najmlađi sin. I žena naravno. Starija kćer srećom govori solidan engleski tako da sam mogao još s nekim razgovarati. Sin je ubrzo negdje kidnuo, njemu je igra bila zanimljivija od tamo nekog stranca. Kad me na kraju upoznao i sa ženom nisam znao šta mi je činiti, pružiti ruku ili ne? Da li je gaf rukovati se sa ženom ili je gaf ne rukovati se. Šta sad trebam napraviti, nakloniti se… koliko duboko… ne, čekaj… na dalekom istoku se klanjaju. Ma koji sam ja čoban… Uglavnom odlučio sam da je najbolje držati ruke uz sebe, ne znam da li sam pogriješio.

Gaf ili ne, nije ni toliko bitno. Ljudi su izuzetno gostoljubivi i prijateljski. Osjećao sam se kao da ih znam godinama, u miru sam si popio čaj i pročavrljao s njima. Usput su mi pokazali neku narodnu nošnju koju Hassanova žena plete… ili veze… šta god. Uglavnom treba ženi godinu dana da ju završi. Čak ju je obukla da vidim kako to izgleda. Tko zna, možda je ta narodna nošnja na prodaju, ne znam. Nitko nije ni spomenuo riječ o prodaji ili nešto slično ali da mi je u tom trenutku palo na pamet da sam zato pozvan – je. Ma dobro, to nije ni toliko bitno. Ljudi su me tokom mog boravka u njihovom domu nudili svim i svačim: ručak, spavanje, upotreba wc-a čak i tuširanje. Svako toliko pala bi neka ponuda koji bi me uvijek iznova iznenadila. Da su malo slobodnijih pogleda na svijet kao ekipa u npr. Skandinaviji još bi mi i kćeri ponudili.

U međuvremenu je došla i domaćinova sestra pa me su me upoznali i s njome, na odlasku me upoznao sa njegovim najboljim prijateljem. Još jedan poziv na čaj kojeg sam morao odbiti ako sam se ikad htio pokrenuti. Za koji minut Hassan me doveo natrag na autocestu i pomogao mi u vrlo kratkom roku zaustaviti odgovarajući minibus. Nekoliko dana nakon povratka doma, na mobitelu sam vidio propušteni poziv sa sirijskim pozivnim brojem. Stvarno me zvao. Kad sam ga nazvao očekivao sam da će mu trebati informacije o trgovini ili nečemu… Nisu, čovjek se eto samo htio javiti. Malo smo si popričali i pozdravili. Koliko se ja sjećam ovo je bio prvi put da je netko iskoristio razmijenjeni e-mail ili broj telefona dobiven prilikom kratkog susreta.

Polupraznim minibusom uskoro sam stigao u za promet blokiran centar Aleppa. Nekakav politički skup je upravo završio. Ljudi su bili u odlasku, zastavice i zastave vijorile su se doslovce posvuda. Predsjednik nas je sve gledao sa nebrojenih plakata. Na nekoliko punktova blještali su se skupi automobili sa ozbiljnim facama sakrivenih iza tamnih naočala. Možda ti ljudi ovdje imaju važnu funkciju zaštite nekih poznatih njuški, ali doma bi takvi na prvi pogled bili svrstani u red dežurnih seljobera. Hodajući centrom naletio sam čak i na uvijek prisutne političke entuzijaste koji se ubijaju od razdraganog mahanja zastavom i veselih pobjednički intoniranih pokliča veličajući samo jednu i jedninu, najdražu i najveću u zemlji političku stranku. Nešto šta im je očito draže od zraka koji udišu. Produžio sam dalje… imam i previše politike kod kuće, ne treba mi još i njihova. Taman posla.

Zaletio sam se na željezničku kako bi potrošio 200 Sp na kartu vlaka do Damaska, moje zadnje destinacije na ovom putovanju. Tu su malo davili, trebala im je moja putovnica. Za običnu kartu vlaka!? Neka, eto im je. Dobro da sam kartu provjerio jer sam po datumima vidio da mi je izdao krivu kartu. Tko zna koliko bi me kontrolor davio i kako bi sutradan nekom sasvim desetom objasnio zašto sjedim baš u ovom vlaku s kartom koja je za neki drugi vlak.

Kako u Aleppu nisam do sada koristio taksi tako sam nastavio i dalje. Očekivao sam da će Jdeida, kvart koji turisti kao vole, biti zanimljivija. Ovdje se na malom prostoru mogu naći nekoliko raznih crkava i manjih katedrala: grčka katolička, grčka pravoslavna, sirijska katolička, armenska i maronitska. Ma ima ih toliko da čovjek više ni ne zna u koju je ušao. Sve se to da relativno brzo obići. Isto tako se da i relativno lako izgubiti. To je meni pošlo za rukom vrlo lako. Krenuo sam u jednom smjeru uvjeren da sam onako mudro, ubo prečicu. Htio sam biti pametniji od karte da bi na kraju ispao nemjerljivo gluplji. Umjesto u smjeru souqa cijelo vrijeme sam se kretao u suprotnom smjeru. Pitao sam za pravac ali sam dobio dva potpuno oprečna smjera. Zbunjujuće. Jedan od njih je zajebo stvar, odlučio sam poslušati onog koji me nije vraćao natrag. Greška. Hodao sam i hodao, potpuno dezorijentiran sve dok nisam izbio na neki maleni trg koji služi kao tržnica. Mjesto gdje su stranci rijetka pojava.

Ponovo sam upitao za smjer. Čovjek u maloj trgovini na arapskom je objasnio svom klincu kamo da me vodi i bio sam spašen. Moj vodič bio je mali Muhammad. Onako blijede puti i crvene kose više pristaje u centru Dublina nego ovdje u periferiju Aleppa. Crvenokosi ljudi ovdje nisu neka rijetkost, navodno su potomci nekadašnjih križara. Muhammad je odlično govorio engleski, totalno me iznenadio. Vodio me tako u smjeru odakle sam došao, pričali smo o kućnim ljubimcima i školi. Ne znam da li ima više od 12 godina. U jednom trenutku me upitao da li sam Židov. Ma nisam, ne znam baš kako bi se Židovi našli u ovoj za njih neprijateljskoj zemlji. Vrlo brzo došli smo do glavne ulice odakle se vidio toranj sa satom, znak da sam sada na poznatom terenu. Kasnije sam malo analizirao gdje sam to zalutao. Rezultat te analize bio je poražavajući jer sam skontao da sam se bio našao skoro pa na rubu mape. Ja? Pa kako sam mogao tako glupo zaglaviti? Kao da sam prvi put izašao iz kuće.

U jedinom meni poznatom internet caffeu tip mi je tražio putovnicu. Ma čekaj malo, prvo za kupovinu karte vlaka pa sad još i za korištenje interneta? Svašta… Bit će da je to bilo zbog prisutnosti čovjeka iz vojske ili policije koji je sjedio malo dalje. Čak i piše na vidljivom mjestu da se svatko mora identificirati prilikom korištenja interneta iako se to nigdje ne prakticira. Ovaj put je ovaj postupio po zakonu, razumljivo jer ovdje nije baš dobro svjesno se ponašati suprotno pravilima i to još u prisustvu djelatnika režima.

Pošta je bila zatvorena, razglednice će još malo pričekati a da mi ne propadne pješačenje do ovdje iskoristio sam telefonske govornice. Kartica za telefon kupi se u dućanu pored govornica. Za karticu vrijednosti 200 Sp morao sam platiti 210 Sp. Ma nisam ništa ni pitao, vjerojatno nekakva provizija. Legalna ili ilegalna u tom trenutku mi nije bilo ni najmanje bitno.

Nedaleko internet caffea je ulični štand sa vrlo ukusnim sendvičima. Cijena sitnica. Ali stvarno je sitnica jer 35 Sp za onako dobar sendvič je pravi posao. Trpajući svoj ulični obrok u usta lagano sam krenuo prema souqu, pa da vidim to čudo sad u radnom danu. Možda je stvarno najvibrantniji souq na bliskom istoku kako kaže LP? Možda ću otkriti da sam bio u zabludi pa se sada iznenada prosvijetlim? Ne. Nisam. Nisam doživio ništa vibrirajuće ni vibrantno. Souq k’o souq, a nije da ih proteklih godina nisam vidio u ovoj regiji u raznim državama. A možda sam ja samo slijep ili neuk? Možda se ni najmanje ne razumijem u souqove? Možda je greška u meni pa ne vidim sve one finese koje jedan souq čini souqom? Uglavnom, bio ja bedast ili pisac LP pompozan, prošetao sam do kraja i natrag. Niti sam našao neke posebne vibre, niti sam pao u nesvijest zbog ičeg spektakularnog. Trgovački kutak grada, sa svim svojim šarenilom, raznovrsnom ponudom, trgovcima i gomilom kupaca, muljatorima i naivnim turistima. Sa svim onim malim trgovinicama iz kojih samo šta ne ispadne sva gomila robe i svim onim dostavljačima koji se Bog te pitaj na koje sve načine provlače kroz more ljudi. Souq, zanimljiv i ponekad zabavan ali ne i spektakularan ili nešto posebniji od ostalih.

Kvart u kojem je bio moj hotel je malo specifičan. To je kvart hotela i trgovina auto dijelova. Čudan spoj. Ma šta čudan… skroz blesavi spoj. Hoteli su od najjeftinijih pa do neke srednje klase a trgovine u prizemljima su gotovo sve samo za gume i rezervne dijelove. Bez obzira na količinu turista ovdje se ne mogu kupiti suveniri ili razglednice ali mogu nove gume za traktor i nove disk pločice za Daciu Novu iz 1999. Povukao sam se u sobu, dosta je lutanja za danas.