Imao sam dobar plan, htio sam planinskom cestom preći planinski lanac i na putu prema obali stati malo u šumi cedrova, libanonskog nacionalnog simbola. Nakon toga polako uz obalu stati još u Byblos i vidikovac Harissu. Jeita Grotto sam izbacio iz plana jer nisam htio natrpani raspored. Ustao sam negdje oko 07.30, pokupio stvari i potražio nekoga u hotelu. Sve pusto, nitko nije odgovarao niti na pozive. Htio sam pitati ljude ako možda znaju da li je planinska cesta slučajno zatvorena zbog snijega? Znam da se otvara negdje u travnju, ali da li je prohodna baš danas nisam znao. Pred hotelom isto pustara, ma ništa… idem ja na rizik pa kud puklo da puklo.

Nekako sam se iskoprcao iz grada u pravom smjeru i bez previše lutanja. Pri tome mi je pomogao vlasnih jedne usputne trgovine drangulija za vjenčanje. Cesta je vodila ravno prema planinama čiji su vrhovi još uvijek bili prošarani snježnim nanosima. Vozio sam i nadao se najboljem. Tu i tamo bi upitao za smjer čisto da smanjim mogućnost da zalutam iako nije bilo previše križanja. Malo sam se vozuckao iza čovjeka koji je motor jednog auta nekako utrpao u prtljažnik drugog. Preko svake rupe čulo bi se nekoliko tupih udaraca, he he, samo sam čekao da se sve to skupa raspadne i razleti u svim smjerovima.

11km dalje od Baalbeka, nakon šta se prođe kroz Laat još je jedan vojni check point. Kompletno križanje je blokirano i osigurano vojskom, neizostavnim vrećama pijeska i osim ostalih vozila i jednim ukopanim tenkom. Cijev uperena prema Baalbeku. Divno, vozio sam se kroz ratni film. Nekoliko kilometara dalje uz cestu parkiran vojni kamion iz čijeg zadnjeg kraja prema cesti gledaju dvije teške strojnice. Sa dva vojnika iza njih koji su u svakom trenutku spremni raspaliti rafal po potencijalnoj meti. Ma kažem ja, ratni film, savršena slika koja je nedvosmisleno govorila (bar meni): sve je ok, sve je super, lijepo je vrijeme, ptice cvrkuću, cure su zgodne i klopa je dobra… ali u svakom trenutku može izbiti raspašoj, i ako izbije biti će to opet gadni raspašoj. Nakon ove dvije scene ostale vojne položaje jedva da sam i primjećivao. Nisam se ni najmanje uzbuđivao oko toga, smatrao sam to samo očekivanim dijelom scenografije krajolika kojim sam putovao. Ništa šta na ranijim putovanjima nisam vidio. E, da kojom nesrećom uletim u nekakvu revoluciju kakvu sam svojedobno promašio u Boliviji za neka tri mjeseca to bi već bilo zabrinjavajuće, sve ovo ostalo je samo kuriozitet. Često su mi upravo ti vojnici na položajima bili od velike pomoći: nađem se negdje Bogu iza nogu, želim se osigurati da li idem u pravom smjeru i koga ću pitati? Koga ako nema žive duše? Pa vojsku naravno i to bez imalo ustručavanja. Vjerujem da je i njima taj iznenadni turist dobro došao da si bar na trenutak razbiju (vjerujem) monotonu svakodnevicu.

Malo po malo i dokoturao sam se do Ainate. Nakon tog kršćanskog sela ostaje samo jedno malo selo i onda prijevoj. Simpatični bradonja koji je izašao iz jedne male, vrlo primitivne mesnice mi je u kratkom razgovoru uz blaženu grimasu rekao kako u tom mjestu žive kršćani, ”good people”… i da nisu kao oni tamo dole muslimani koji bi samo pucali (pokazao je rukama kao da drži pušku). Heh, ne znam ja tko je tu ”good” a tko ”bad”, ali u slučaju gužve siguran sam da bi sve strane spremno izvukle oružje. Kako god, meni su svi bili ok i nisam vidio nikakvu razliku među njima.

Na žalost tu u Ainati je počeo debakl mog drugog dana s rentanim autom. Doznao sam da je cesta još uvijek zatvorena. Fuck! Nije bilo razloga da u to ne vjerujem tako da nisam tvrdoglavo išao dalje provjeravati. Na prvi pogled nije gore bilo toliko snijega ali čisto sumnjam da itko tamo ikad prođe s ralicom. Ne znam ni da li ju uopće imaju? Čini se da se cesta otvori čim se snijeg potpuno otopi. Mogao sam se tvrdoglavo uputiti gore ali dovoljno je i da naletim na ledenu koru u nekom sjenovitom dijelu ceste sakrivenom od sunca i da bude problema. Dovoljno je da to bude sasvim mala površina leda, krivi nagib ceste i loša procjena i ne pomognu mi ne znam kakve gume a pogotovo ne ove prastare ljetne koje sam imao na autu. Moguće da ih ovi papci iz Hertza čak nisu nikad ni mijenjali.

Teška srca sam odlučio vratiti se natrag. Ok, malo sam se provozao totalno neturističkim rutama šta je isto dobro, ali plan mi propada. Malo sam se dvoumio kojim putem natrag, čas sam mislio kako bi mogao naći neki drugi prijevoj koji se ne zatvara, čas da se vratim autocestom, čas da se vratim vozeći se kroz sela… na kraju sam ipak odabrao opciju autoceste. Ma da, previše sam vremena izgubio. Dođem do Beiruta što prije pa odem malo uz obalu. Šuma cedrova će biti za neki drugi put.

Na autocesti sam se za kratko našao u malo čudnoj situaciji. Vozio sam u društvu s Mercedes 600 i s BMW serije 5… nisu žurili, vozili su polako, penzionerski. Opla, da jedan vozi tako ajde, možda je čovjek mamuran, možda rješava križaljku, možda recitira u sebi stihove Tina Ujevića, možda spava… ali kad više njih ovako gnjili po cesti, e tu već nešto opako ne klapa. Potvrdu sam dobio kad sam naivno ipak skočio na lijevu traku i dao gas, vozač Mercedesa mi je rukom kroz prozor dao znak da ostanem iza njega. Nakon nekoliko stotina metara prošli smo pored policijske patrole koja je upravo nekoga kažnjavala. Nakon te točke od ovih ostalih bolida mogao sam vidjeti samo zadnji kraj koji je postajao sve manji i manji dok konačno nisu iščeznuli na horizontu. Sad sam i ja mogao malo brže, zrak je bio čist.

Autocesta se nastavlja preko planinskog lanca da bi se ubrzo počela vrlo strmo spuštati prema Beirutu. Vozi se brzo, stvarno se vozi. Auti, kamioni, busevi… tko god može i želi razviti malo veću brzinu bezobzirno zauzima komadić prostora koji želi. Lijevo, desno, gdje god mu se učini zgodno. Dovoljno je biti malo življi za volanom, ponašati se kao i oni i ne bi trebalo biti problema. Baš sam si mislio kako su sve one priče o nenormalno ludim vozačkim navikama Libanonaca malo prenapuhane. Tu i tamo se nađe neki turbo idiot koji će bez obzira na sve stisnuti gas do daske i vrišteći ”poweeeeer!!!” letjeti naprijed uz minimalne šanse da preživi idući đir. Čim bi takvog detektirao momentalno bi se sklanjao i prema potrebi oduzimao gas. Tako se s te ceste sjećam ćelavog vozača stare BMW trice kako je divlje vijugao cestom po đirima izbjegavajući vozila iz istog i suprotnog smjera. Pitam se da li je taj s takvim načinom vožnje uopće mogao pratiti da li se još uvijek nalazi na željenom pravcu? Sjećam se i vozača jednog manjeg kamiona koji me dan ranije mrtav hladan pretjecao u punom zavoju na jednoj uzbrdici obične ceste. Da se kojom nesrećom našao netko iz suprotnog smjera, šanse za izbjegavanje sudara bi bile skoro pa nikakve.

Na nikadkraja dugoj nizbrdici kojom sam se spuštao u Beirut bio sam posebno oprezan. Na pravcu Zagreb-Rijeka nekih 1,5 km prije uključenja na riječku zaobilaznicu ima jedna opaka nizbrdica u tri trake i još opakiji lijevi zavoj. Zavoj kojeg dobro pamtim jer sam se prije dosta godina u erupciji gluposti umalo onako pošteno spucao. Ne znam koje me čudo tada izvuklo iz toga ali to sam shvatio kao dobro upozorenje. To je mjesto koje uvijek prolazim lagano poput penzionera pod sedativima bez obzira na tempo vožnje prije i poslije tog đira. Ovdje nije bio jedan takav zavoj nego njih bezbroj a na pameti mi je cijelo vrijeme bila ona klizava suha uzbrdica u Baalbeku. Vrlo vjerojatno da je i ovdje asfalt iste (ne)kvalitete, i ako sam u pravu tada je klizanje van ceste vrlo jednostavno. Činilo se da se spuštam u središte zemlje, zavojima nikad kraja.

Negdje na pola silaska, u nekoj daljoj periferiji Beiruta krenuo sam u potragu za telefonom. I našao ga od prve. Ljubazni vlasnik (ili zaposlenik) trgovine mi je ponudio upotrebu svog telefona sa stola. Trebao sam nazvati ured Hertza u gradu da ih obavijestim da ću auto ostaviti kod njih. Nema nikakve veze šta sam to rekao čovjeku na aerodromu i šta sam prilikom rezervacije odabrao tu opciju. Ništa, morao sam ih nazvati kako bi prebacili papire s aerodroma u grad. Ufff, pa kao da u toj glupoj firmi nitko međusobno komunicira!? Nakon minute razgovora uslijedilo je ružno iznenađenje: ne rade do 18.00 nego samo do 15.00!? Subota je pa rade kraće. Nabijem ih neprofesionalne… na web stranici piše da rade ponedeljak-petak do 19.00. Tip na aerodromu mi kaže da rade do 18.00 da bi na kraju ispalo da rade još 3 sata kraće! Iznenada sam dobio silnu potrebu nekoga zadaviti. Podne je već bilo skoro prošlo. Za onaj zajeb sa zatvorenom cestom sam si sam kriv, išao sam na rizik i popušio, ali ovo je čisto nečija aljkavost. Da sam znao za prokletu aerodromsku taksu koja nigdje nije spomenuta i da sam znao njihovo pravo radno vrijeme, potpuno bi si drugačije organizirao rentanje. Ovako ništa.

U navali optimizma još uvijek sam si mantrao kako ipak uspijem vidjeti Harissu i Byblos jer imam tri sata vremena. Ubrzo sam se malo skockao i ostavio Byblos za neki drugi dan. Da, mogao sam vratiti auto navečer na aerodrom ali tvrdoglavo sam zapeo da ga vratim u gradu i da si malo popričam sa nekim voditeljem ili kime god o njihovom (ne)poštivanju preuzetih obaveza s online rezervacije.

Napokon sam se riješio nizbrdica, brze gradske autoceste su bile protočne šta mi je jačalo optimizam. Sve dok nisam došao negdje blizu sjeveroistočnog izlaza iz grada. Krkljanac zbog radova na nadvožnjaku. Ne znam da li još uvijek saniraju štete nastale izraelskim bombardiranjem od prije četiri godine ili jednostavno nešto grade ali kaos je bio strašan. Tisuće vozila u obje trake kretale su se korakom pijanog puža. U nedefiniranom broju kolona jer se taj broj konstantno mijenjao ovisno o prostoru na kolniku. Napokon sam shvatio da ni obližnju Harissu vjerojatno neću vidjeti. Zapeo sam u prometu zbog radova. Znao sam da ti radovi narednih sati neće stati i da me na povratku čeka isto takva gužva. Moram sto puta stati kako bi pitao za smjer, moram nešto gore i vidjeti jer inače koji klinac uopće tamo idem i na kraju moram naći ured gdje trebam vratiti auto negdje u srcu Beiruta… koji nije baš mali grad i gdje se naravno vozi junački. Ne znam kako bi to stigao u samo 2 sata? Čak i da sam savršeno znao put ovaj krkljanac u oba smjera mi je srušio sve nade.

Pomirio sam se konačno sa činjenicom da mi je ovaj drugi dan rentanja poslužio samo da bi malo upoznao libanonsku pripizdinu, da bi se vratio u Beirut i isprobao vožnju po gradu. Dakle, debakl na neki način. Bio je problem čak i iskoprcati se iz te gužve i stati negdje kako bi me neka dobra duša uputila prema Adleih, veliki kružni tok gdje Hertz ima ured. Poput duge nakon kiše s desnog boka iskočio mi je ured DHL-a. Taman, tamo se mora naći netko tko priča solidan engleski i netko tko zna sve ulice u gradu. Tako je i bilo, zgodna mlada zaposlenica je odlično pričala engleski a njeni kolege dostavljači su znali kamo treba ići. Cijeli put mi nije znala objasniti ali meni je bilo dovoljno čak i da me samo usmjeri na pravu stranu i da mi kaže prvih nekoliko koraka. Kasnije ću već pitati nekog drugoga, nema problema.

Opet u krkljancu ali sada u drugom smjeru. Počeo sam se predomišljati da li da prvo vratim auto ili da prije toga ipak odem u rezervirani hotel i ostavim veliki ruksak. To rasterećenje bi mi dosta pomoglo jer nakon vraćanja auta mogao bi nastaviti lutati ulicama bez da pješke s teretom na leđima tražim hotel. Adleih ili hotel… Adleih ili hotel… Adleih ili hotel… prošao sam pored putokaza za Adleih (vjerojatno jedinog u gradu) i nastavio prema kvartu gdje bi trebao biti hotel pa kud puklo da puklo. 14.00 je već bilo prošlo.

Tražio sam Phoenician st., trebala je biti negdje okomito prema obali. Čak sam je našao dosta lako unatoč tome šta mi je pažnju odvraćao neočekivano veliki broj luksuznih automobila. Nikako tako nešto nisam očekivao ovdje, da ne spominjem kako sam se iznenadio kad sam na ulici ugledao jedan lijepi primjerak Aston Martina libanonskih tablica. Mislio sam da sanjam, osim auto showa u Genevi uživo sam vidio tek jednog DB7 diplomatskih tablica prije dosta godina u Trstu. Nailazio mi je na jednom križanju s desne strane i kako je bilo dosta prostora između njega i mene podrazumijevalo se da se ja ubacim. Svejedno sam stao, pa ne viđa se to čudo svaki dan. Stao je i on, zna frajer bolje od mene da slijedi naguravanje a s tim skupim bolidom nije to baš mudar potez. Uslijedio je iza mene cijeli orkestar sirena, is’se, napravio sam zastoj na cijele tri sekunde a ovi iza mene odmah odigrali kolektivno ludilo. E jebi ga… morao sam krenuti, u protivnom netko od ovih divljaka bi me mogao ugristi. Bah, čobani… uopće nemaju sluha za mobilna umjetnička djela.

U traženoj ulici nisam vidio nikakvu oznaku hotela. Neki tipovi su me uputili u skuplji indijski restoran na kraju ulice. Ma izdaleka sam vidio da tako pristojna zgrada ne može imati hotel od 20 USD ali morao sam provjeriti. Tek su me dežurni taksisti sa ćoška znali dobro uputiti, sva sreća da je dužina ulice tek nekih 350m. Hotel je bio odmah tu blizu, trebalo je ući kroz neki mračni prolaz i nastaviti do lifta. Tek tu su male table sa oznakama hotela. Wow, baš će na taj način privući mušterije. Kao da su ljudi otvorili hotele i sad mole Boga da nitko ne naleti.

Pension Home Valery kojeg sam rezervirao preko maila nalazi se na drugom katu. Ima još jedan potpuno istog imena na trećem katu i još druga dva hotela na prvom i četvrtom katu. Ovdje sve vrvi hotelima. Heh, bolje rečeno rupčagama koje iz nekog tamo razloga pompozno nose naziv ”hotel”. Kućica mog psa je komforniji hotel od ovoga. Još dva tjedna prije polaska poslao sam više od desetak mailova na adrese svih hotela i hostela koji sam uspio naći a koji su mi odgovarali po cijeni i poziciji. Mogu reći da nisam bio izbirljiv. Od svih javili su mi se njih tri!? Zanimljivo. Onog od 100 USD sam odmah odbacio, onaj od 50 USD mi je poslao neki file koji sam trebao ispuniti s istim podacima koje sam naveo u upitu a pored toga su tražili da im dam podatke o kreditnoj kartici ovako preko maila. Ma da, evo odmah. I treći je bio taj jeftinjak za 20 USD tako da sam uzeo njega. Za 50 USD mogu naći druge hotele i rezervaciju potvrditi kreditnom ali preko sigurnih veza i preko renomiranih online booking servisa.

Vidio sam da je taj jeftinjak bio i u prethodnom izdanju LP-a ali u ovom ga više nema. U tom starom izdanju ga preporučuju dok ostale hotele u istoj zgradi izrazito ne preporučuju. Kasnije sam se uvjerio da su stvari u praksi potpuno suprotne od onoga šta je LP napisao.

Ulazi se kroz potpuno staklena vrata čija se krila pri vrhu preklapaju. Odškrinuo sam jedno krilo, upao i pustio ga. A nego šta ću, neću ga valjda milovati. BUM! Tresak. Smrznuo sam se. Ništa nije puklo. Ne znam zašto vlasnik ne podigne malo to nesretno krilo jer će ga prije ili poslije nego odvaliti, tko će očekivati da se stakla dodiruju? Nakon treska susreo sam se sa bijesnim pogledom starca. Podigao je ruku i nešto nadrkano izgovorio na arapskom. Tako i treba, sad me treba još zatući jer nisam prije dolaska bacio grah koji bi me ispravno uputio da pazim na sjebana vrata. Stari je sjedio na starom niskom kauču koji je okruživao cijeli prostor pored wannabe recepcije. U kutu televizija. Za recepcijom ženica dobroćudnog izraza lica. Pozvala je kako je ona rekla ”managera” i ubrzo se pojavio čovjek vrlo sive face. ”Zaboli me za sve” izraz lica davao je do znanja da taj siroti čovjek na svojim sirotim plećima nosi svo breme ovog svijeta. Da se tog trenutka zgrada počela rušiti taj bi se samo nehajno počeškao po trbuhu. Krenuo je ispunjavati potrebnu papirologiju, za to vrijeme ženica je stajala do njega i pazila da se razigrana dječica ne sunovrate sa recepcije po kojoj su skakala. Tek kad mu je jedna od malecki zagazila na knjigu upozorio je ženicu da skloni male divljakuše jer je morao raditi. Možda joj je i rekao ”deder, donesi mi pivo” ali meni je ipak izgledalo ono prvo. Stari je stalno nešto mumljao, shvatio sam da ima djelomičnu paralizu lica i da otežano govori.

Prvo mi je ponudio sobu koja ima ulaz sa recepcije. Hm, tv pred vratima sobe garantira besane večeri. Uzeo sam drugu sobu… hm… drugu rupu koju je imao na raspolaganju. Zid između dvije sobe, tj. ove odabrane i susjedne koja ima ulaz sa recepcije je zanimljivo riješen: vrlo glupo. Gornjih 20cm zida je gusta drvena mreža tako da se iz jedne sobe u drugu čuje baš sve. Kao da je ista prostorija. Uzeo sam je, u susjednoj sobi nema nikoga a meni će na noć il’ dvije to biti sasvim dovoljno. Kad sam zatražio dodatnu deku manager je bio malo iznenađen, možda je za njegove pojmove bilo jako toplo. Za moje nije, znao sam da će navečer biti svježe.

Suprotno očekivanjima Hertz sam našao relativno lako. Gdje god sam mogao pitao sam za smjer iako sam u jednom trenutku zalutao po nekim dugim, uskim i jednosmjernim ulicama. Auto koji sam vraćao imao je koju litru benzina više nego kad sam ga uzeo i imao je koju litru vode u kabini više nego je trebalo. Kako haubu nisam mogao otvoriti veliki ruksak sam stavio na pod između prednjih i zadnjih sjedala. Putem je ispod njega pala dvolitarska boca vode u kojoj je nakon gnječenja ostalo možda pola deca. Ostalo je sve popio moj ruksak i tepih.

U trenutku kad sam vratio auto bilo je 14.30 prošlo, nema teorije da bi bio stigao do Harisse, ne po onoj gužvetini. Jedva sam dočekao da odgovornog upitam za njihovu aerodromsku računicu, samo… tko je tamo šef? Nekoliko faca stoji u uredu pa sad ti vidi tko kome šefuje. Čim sam se požalio na cijenu tip je znao o čemu pričam. Rekao je da je tih 10% poreza koji su mi obračunati greška i da će biti uklonjeno sa završnog računa, ali onih 15 USD (i na njega pripadajućih 10% šta u konačnici čine 17 USD) za aerodrom mora ostati. Tu se ne može ništa i to je tako. Navodne ekstra kilometre koje sam napravio nije spominjao (iako sam to očekivao) i time si je uštedio dodatnu grublju raspravu. Konačni račun mi je smanjen za 6 USD. Sića, ali da sam išao na aerodrom naplatio bi mi to i ekstra kilometre nebitno šta mi je kod rezervacije garantirano nešto drugo. Po povratku doma pokušao sam se žaliti Hertzu ali očekivano nikakav odgovor nije stigao. Ne’š ti tu šaku dolara ali da sam bar neku ispriku dobio. Ništa. Odnos prema klijentima je totalna nula. Neprofesionalno do bola. Znam vrlo dobro da imaju puno zadovoljnih korisnika ali mene su izvozali i za mene je Hertz katastrofa od rent a car kompanije čije usluge sasvim sigurno više neću koristiti. Budget je svojedobno u odnosu na njih svoj posao obavio vrlo korektno.

Sad sam se našao na ulici kao pješak. Sigurnih 10 minuta sam izgubio listajući LP i mudrujući kamo bi išao i čime. Umirao sam od gladi i jedino mjesto za klopu u blizini je McDonalds na koji me uputio tip iz Hertza. Samo sam mu odgovorio da me ne vrijeđa, pa nisam došao ovdje da bi jeo to smeće od hrane. Hvala lijepa, dosta smeća pojedem i doma, ovdje želim libanonsku klopu ili bar libanonsko smeće od klope. Šta god samo da je lokalno.

Prije odlaska u Hamru, kvart koji je prepun restorana i trgovina, stao sam u centru. Do tamo sam došao kraćom vožnjom taksijem. Nije htio voziti kao servis taksi tj. da usput pokupi više ljudi ako idu u istom smjeru šta na kraju za putnike rezultira nižom cijenom vožnje. Ipak spustio je cifru sa 5000 na 4000 LL.

Iskrcao sam se kod Mohammad al Amin džamije. Nije posebno lijepa, tj. prazna je nekako. Velika i dosadna. Zanimljivija mi je njena pozicija nego išta drugo. Nalazi se tik uz katedralu grčke ortodoksne crkve koja mi je s obzirom na izvedbu oltara bila zanimljivija od džamije. Onako lijepo stoje jedna uz drugu, tik uz bivšu zelenu liniju koja je do prije 19 godina dijelila Beirut na zapadni muslimanski i istočni kršćanski dio. Čak ni ta podjela nije baš bila konačna jer su se i unutar odvojenih dijelova grada redovito sukobljavale razne vojske i milicije ovisno o trenutnim političkim, vojnim i ostalim interesima. Da, povijest Beiruta je prilično zamršena da ne upotrijebim neku drugu riječ. Nekadašnjim nazivom ”Pariz bliskog istoka” se i danas vole hvaliti neovisno o tome što je to svjetlo razdoblje trajalo relativno kratko negdje od 1968. do 1975. kad je izbio građanski rat. Sve do 1991. Beirut je bio ratna zona. Slike grada iz tog razdoblja se očekivano teško mogu usporediti s onime kako grad izgleda danas. Iako je sam centar potpuno renoviran, mislim na dio grada oko tornja sa satom, još uvijek se vrlo lako mogu primijetiti ožiljci nastali bezumljem. Teško je za očekivati da je tokom 16 godina ijedna zgrada u zoni razdvajanja ostala pošteđena barem kakvog rafala, isto kao šta je teško za očekivati da je bilo moguće renovirati apsolutno sve zgrade do danas. Izbušene fasade se mogu vidjeti u sporednim ulicama na zgradama koje nisu bile oštećene do te mjere da su zahtijevale popravak. U južna predgrađa koja su jako bila pogođena izraelskim bombardiranjem 2006. nisam išao. Niti sam imao vremena niti me posebno zanima tkz. ”ratni turizam”.

Meni osobno je najdrastičniji kontrast između luksuznog (možda i najskupljeg) hotela Phoenicia i visoke zgrade iza njega. Hotel sav pršti od sjaja, uniformirano osoblje na ulazu trčkara oko imućnih gostiju, iz unutrašnjosti dopire visoki sjaj izglancanih površina metala i kamena, parkiraju se automobili tipa Bentley i slično. Ulaz u zgradu mi je izgledao kao ulaz u neki sasvim drugi svijet, a to vjerojatno i je. Odmah iza hotela je poviša zgrada. Prazna. Nema stakla, nema ničega. Ustvari ima… pri vrhu se sasvim lijepo vidi rupa i prateća oštećenja od pogotka nekakvog projektila. Na prvi pogled će posjetitelju pasti na pamet da se zgrada gradi i da je pri kraju, međutim ožiljci jasno daju do znanja da je objekt ovdje stajao i dok se ekipa gađala raznoraznim ubojitim sredstvima. Postoji mogućnost i da se varam te da je to oštećenje nastalo 2006. tokom izraelskog napada makar mi dosta stvari govori protiv te teorije.

Kako god, Beirut je danas miran grad. Vojska čuva sve važne pozicije i zgrade u gradu ali ipak je to miran grad. Nadam se da će miran i ostati. Upravo najrenoviraniji dio grada, centar, izgleda i najmrtvije. Zgrade su svježe ofarbane, škure su nove, u prizemljima rade restorani i ostale trgovine, ljudi bezbrižno šeću sa djecom – ma naprosto sve se sija. Ali zato samo jedan pogled daje odgovor na pitanje zašto stanovnici ovog grada gledaju na ovaj kvart kao dio grada bez duše: Uglavnom sve te nove škure su zatvorene. Pretežno su tu vladini uredi ili uredi nekih drugih organizacija. Mislim da tamo ima i neka od stranih ambasada. Ima svega osim pravih stanovnika. Letimičan pogled na izložene jelovnike daje do znanja da se nalazim u ne baš jeftinom kvartu.

Prema motivima na razglednicama mogli bi se izvesti neki zaključci, baš da se hoće. Veći broj razglednica prikazuje Beirut u nekim prošlim vremenima u nekim prohujalim desetljećima. Da li to odražava samo sjećanje na neka ljepša i bolja vremena ili nadu da će jednog dana grad opet ponijeti sinonim ”Pariza bliskog istoka”, nemam pojma. Samo imam pojma da su mi takve razglednice nešto suzile pravi izbor jer mi nije padalo na pamet slati sliku na kojoj piše ”Beirut 1968”. Pffff… ako sam sjeo u avion nisam sjeo u vremeplov.

Do Hamre sam nastavio pješice. Pogled na vozni park koji se kotrlja ulicama je prava fešta za oči onima koji znaju u šta gledaju. Porsche 911 nije nikakva rijetkost, razne Mercedese i BMW-e da ne spominjem. Infinity FX35 je izgleda posebno omiljen u ovim krajevima. Ranije spomenuti Aston Martin, mnogobrojna prometala američke proizvodnje kao Mustang i Dodge Charger, pa još Bentley i sl. natjeraju prolaznika na izvrtanje vrata. Ferrari i nevjerojatni Mercedes SLR za kojeg je potrebno izbrojati nekih pola milijuna eura, su istina imali tablice Dubai ali bili su tamo, na ulicama Beiruta.

Tog SLR-a sam vidio nekoliko puta, jedanput je vlasnik izašao iz ljekarne a stariji prodavač (ili vlasnik ljekarne) je ponizno izašao vani i zaustavljao promet kako bi se ovaj sa svojim skupocjenim autićem bezbrižno uključio u promet. Lovator je za sobom zatvorio gullwing vrata i utopio se u prometnoj gužvi. Prodavač je zalizavši rijetku kosu još nekoliko trenutaka stajao na cesti gledajući za njim. Pitao sam se čime je ovaj zaslužio toliku pažnju? Da li samim time šta kilometrima miriše na novac, da li je možda neka poznata faca u arapskom svijetu ili samo ostavlja debeli bakšiš? Pitao sam se isto tako šta je u trenutku dirljivog ispraćaja pogledom razmišljao prodavač: ”Uh, kakva čast imati takvog gospodina u trgovini” ili ”baš lijepo od njega šta mi je ostavio 20 USD više” ili ”uffff, kakav bolid…” ili možda jednostavno sirovo ”majku ti tvoju, odakle tebi tol’ke pare”? I ja sam ga ispratio pogledom koliko sam mogao ali moje misli su bile vrlo jasne i jednostavne: ”U jeeeeee… stisni gas, stisni gas, stisni gas, stisni gas… jebi ga, šta bi ti se noga osušila da si malo stisnuo?.”

Posvuda se mogu vidjeti tablice iz Dubaia i Saudijske Arabije. Dobrim djelom ih vozi mlađa ekipa, djeca vrlo bogatih roditelja koji plaćaju teške cifre kako bi im se klinci školovali na vrlo prestižnom American University of Beirut. Zanimljivo kako se jedna takva institucija nalazi u gradu s toliko nedavnih ratnih događaja. Kako se AUB nalazi odmah sjeverno od popularne Hamre tako ti klinci sa svojim blještavim bolidima mogu nemilice kružiti kvartom, opet i opet i opet. Ako su u društvu onda se sluša muzika, ako su sami u autu na uhu im je uglavnom prilijepljen mobitel. Jedna stvar mi je bila malo mutna, kako to da aute tablica KSA (Saudijska Arabija) voze žene? I to nepokrivene? Jer u toj državi je ženama zabranjeno voziti automobile. Izgleda da je i s njima slična stvar kao s Irancima, dobar dio njih čim pređe granicu se oslobodi strogih zakona do one razine koja im odgovara. Pa tako valjda i Saudijke normalno voze aute ako su u drugoj državi.

Kebab Ji je jedno fino i pristojno mjesto gdje se može dobro pojesti. To je valjda zamišljeno kao spoj restorana i fast fooda i moram priznati da čak dobro i izgleda, još da su porcije malo veće bilo bi bolje. Za stolom ispred mene sjedile su dvije cure. Ona povećih gabarita je sjedila meni okrenuta leđima i gornji dio dupeta joj je bezobrazno iskočio iz hlača. Nije baš bio neki prizor koji sam želio vidjeti, ali stjecajem okolnosti vidio sam ga. Šta je najgore pogledao sam taman u onom trenutku kad je ova primijetila da možda nije dostojno pokrivena automatski se okrenuvši oko sebe provjeravajući da li je tko vidio njenu nezgodu. Vidio je, stara moja… vidio je. Ja sam vidio iako bi više volio da nisam, ali šta sad? A ništa, skrenuo sam pogled i nastavio dalje jesti. Njoj je samo preostalo da nekako nategne hlače i majicu preko obnaženog dijela tijela. Bilo joj je strašno neugodno, kasnije se stalno okretala prema meni natežući već nategnutu odjeću valjda pokušavajući me uloviti kako buljim u njenu sad pokrivenu pozadinu. Uzalud joj, imao sam zanimljivije prizore oko sebe a njeno okretanje je bilo nemoguće ne primijetiti kad je bila pozicionirana ispred mene. Jedva sam čekao maknuti se od tamo, baš mi je bilo nekako glupo tamo sjediti.

Očekivao sam da ću platiti 17500 LL, međutim čini se da je netko nešto krivo zbrojio pa je konačni ceh bio samo 10500 LL. Ostati će vječna nepoznanica tko to nije znao računati – konobar ili ja?

Pokušao sam potražiti nekakav internet caffe ali neuspješno pa sam krenuo sa propitkivanjem lokalaca. Ovaj put je to bio zajeb. Na moje pitanje tip koji prodaje nekakve CD-ove me hitro prebacio na invalida koji je stajao do njega: ”Evo on zna engleski, on će ti reći”. Ok, krenem ja polako za tim invalidom i slušam šta mi čovjek govori. Hodam još sporije i pokušavam ga razumjeti. Ništa mi nije bilo jasno, da li pored tjelesne invalidnosti ima samo govornu manu ili je i mentalno hendikepiran? Još me i vodio u totalno krivom smjeru od onoga kamo sam želio ići. Ali ne zadugo, zastao sam i ozbiljno posumnjao da je čovjek malo fru fru. Pa da, vjerojatno je upilio ovog prvoga koji mi ga je nonšalantno prebacio kao vrući krumpir. Kad sam konačno shvatio, pozdravio sam svog vodiča i krenuo na drugu stranu. Internet caffe koji sam našao naplaćivao je 2000 LL po pola sata.

Prema hotelu sam išao hodajući pored AUB-a kroz čopore mladih i uglavnom bogatih studenata. Tek sad sam vidio gdje ima jeftinih fast foodova, naravno tamo gdje ima i studenata. Kako sam se malo udaljio od prometnijeg dijela ulice naletio sam na jednog ljubaznog čovjeka. Pa dobro, započeo je razgovor sa mnom s uobičajenim pitanjima rekavši da me vidio koju ulicu iznad gdje sam se nešto gubio s nekim tipom (mislio je na ono kad sam pokušavao komunicirati s invalidom). I tada sam se sjetio njegove face, sjetio sam se kako je pored nas stajo čovjek koji nas je gledao ali tada tome nisam pridavao ni najmanju važnost.

Mozak mi je počeo obrađivati informacije tek kad sam se nakon kraćeg razgovora počeo udaljavati u smjeru hotela. Kako to da sam opet naletio na istog čovjeka na drugom djelu kvarta, kako to da je potaknuo razgovor i kako to da je stajao tamo gdje praktički nema nikoga? Ma bio je on i ljubazan i sve to… ali nešto mi je tu izgledalo naopako. Nikad neću saznati da li se varam ali kako sam se približavao hotelu još sam se pokoji put osvrnuo oko sebe.

Već se spuštao mrak, sama pomisao na rupčagu u kojoj sam trebao prespavati me tjerala da još malo prošetam po kvartu i po obalnoj šetnici. Nisam mogao šetati do jutra pa sam krenuo lagano gore. Zatvorim se u sobu i počnem si planirati sutrašnji dan. Glasove s recepcije čujem kao da smo u istoj prostoriji!? Pa da, ona glupa rešetkasta pregrada nije samo između moje i susjedne sobe nego i između susjedne sobe i recepcije. Koja briljantno idiotska ideja! Da postoji škola za idiote, takvi zidovi bi komotno mogli biti rezultat maturalne radnje polaznika takve škole. I to maturalne radnje ocijenjene odličnom ocjenom.

Nadao sam se da će uz malo razgovora i buke s televizije sve ubrzo biti gotovo, bar do trenutka kad legnem spavati. O kako sam se bio prevario. Starac koji je živio na recepciji je konstantno, cijelu cijelcatu večer proizvodio neljudske i iritirajuće zvukove: ”Ab… ab… ab… ab… ab… ab…” I tako satima, cijelu jebenu večer. Glasao se poput nekakve životinje na umoru. Ubrzo je netko odvalio tv na bezobrazno visoki nivo buke. Taman kad sam mislio da se sve nekako stišalo evo ga opet. Stari se životinjski glasa a tv bezveze trubi. Nisam znao šta bi od muke. Da se idem žaliti nema smisla i nemam kome s obzirom kakva ekipa vodio hotel. Neka danas bude tako, sutra idem potražiti drugi smještaj pa kud puklo da puklo. A oni nek se jebu i sa starim i sa televizijom i sa prokletim ”ab… ab…” Nakon ponoći je uslijedio red spavanja pa red buđenja i tako nekoliko puta. Tek oko 02.30 sam nekako uspio zaspati kao čovjek.