Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 1500 LL (libanonska lira)
1 euro = 1980 LL (libanonska lira)
1 US$ = 5,46 Kn
1 euro = 7,27 Kn
1000 LL = 3,65 Kn

Tokom leta razmišljao sam si kako je doba kad si u avionu dobio bar imalo pristojan obrok davno za nama. Za ovaj let lijepo su nam svima podijelili jedan sendvič veličine patuljastog anoreksičnog miša. I čašu nekog soka. Hvala im. Nije baš tako davno da su i na upola kraćim letovima dijelili minijaturne obroke ali ipak je izgledalo puno bolje nego nekakav glupavi sendvič. Ok, ja sam platio svoju povratnu kartu samo 200 eura i za takvu cifru mogu glodati i batke od komarca, ali većina u avionu je svoju kartu platila dosta skuplje od te cifre. Oni su ti koji bi s pravom trebali negodovati.

Slijetanje u Beirut izvedeno je prema planu oko 03:15 na pisti koja debelo strši van obale tvoreći mali poluotok. Umor me dobro nagrizao. Sjetio sam se začuđenih faca kad sam rekao kamo putujem ovaj but. Beirut izaziva isključivo asocijacije na rat i razaranje, nije ni čudno s obzirom da ga se desetljećima na tv-u moglo vidjeti uglavnom kao mjesto načičkano raznim vojskama i s razrušenim zgradama. Rijetko kome padne na pamet da i tamo rat ponekad stane i da se sve porušeno može obnoviti ako se ima novca. A novca se očito ima. Jedan kolega s posla čak je odmahnuo rukom kad sam mu netom prije odlaska na godišnji rekao ”prekosutra sam u Beirutu”. Heh, bio je uvjeren da se zajebavam.

Očekivao sam da će me za vizu odrati nekih 20, 30 eura. Umjesto toga policajac za šalterom nije baš bio siguran šta će sa mnom pa je nakon kraćeg dogovora s kolegom pobjedonosno izjavio: ”Korvatia, one month for free!” …Ždeing!!! (udarac pečata u putovnicu neviđenom žestinom, dobro da ju nije probio). Rekao je to s takvim izrazom lica kao da mi uručuje posebnu nagradu, na takav način da sam se u tom trenutku osjećao kao posebna i privilegirana faca. Iako imam još nekoliko slobodnih stranica taj svoj mali pečat je uspio nekako uguziti na praktički ispunjenoj stranici s turskim štambiljima. Bah… valjda se čovjek trudio čuvati mi prostor za neka buduća putovanja makar će mi putovnica isteći prije nego za to budem imao priliku.

Novac sam promijenio u Byblos banci na aerodromu. U trenutku ludila odlučio sam postupiti suprotno nekom svom običaju da na aerodromu mijenjam samo manju količinu novca pa sam odmah promijenio 150 eura. Pretpostavljao sam da je tečaj nešto niži nego u gradu. Poslije sam vidio da je onako, pristojno niži. Dan kasnije sam vidio da me odvratni zalizani i šmrkavi bankar dodatno opelješio. Izbrojao mi je cifru, rekao i upitao: – Ok? – pa da, ok… šta me sad ima pitati da li je ok? Tečaj je takav, vidim ga i šta sad ja tu imam dodatno odobravati? Eh, lopov mi je obračunao po još nešto nižem tečaju nego je označen na službenoj tečajnoj listi banke. Digao si je neku siću i nisam tko zna koliko oštećen ali iritira do bola da čak i u poslovnici banke moraš paziti da te ne zajebu na nečemu na čemu bi to trebalo biti nemoguće. Kasnije sam doznao da im je to očito praksa. Normalno, najlakše prevariti ljude odmah na ulazu u zemlju.

Za prva dva dana odlučio sam uzeti rent a car kako bi lakše i brže obišao neka manja mjesta. Najam preko Hertza bio je samo 29 USD po danu (samo taksi do grada dođe nekih 15-20USD) sa nelimitiranim kilometrima za vozilo klase VW Golf. Tako su bar oni garantirali u potvrdi koja mi je stigla mailom. Bili su najpovoljniji i s najboljim uvjetima. Ima još nekih lokalnih agencija ali ta najjeftinija vozila nisu imali na raspolaganju. Ok, izbor je bio pao na Hertz koji čak ima i on line check in (kako bi se smanjila gnjavaža na šalteru). Svojedobno sam u Maroku rentao auto od Budgeta i sve je bilo proteklo korektno i u najboljem redu. Hertz se nažalost u ovom slučaju pokazao kao totalno diletantska, amaterska, nesposobna i lopovska firma.

Prvo i osnovno, sveukupna garantirana cijena za dva dana najma iznosila je 58 USD. Magarac na šalteru mi je bubnu cifru od nekih 81 USD!? Uopće se nije obazirao na papire koje sam imao. Jebe se njemu. Kaže da se mora platiti nekakva aerodromska pristojba jer auto uzimam na aerodromu. Na sve to ide 10% poreza. Divno… a šta je s onim da su u cijenu uračunati ama baš svi porezi, takse i davanja? Ništa. Taj papir njemu nije predstavljao baš ništa. Bez problema mi je rekao da ako mi cijena ne odgovara da mogu pogledati kod drugih kompanija. I šta ću sad? Znam da će mi i ovi drugi nakalemiti iste poreze i da sigurno neće biti jeftiniji odnosno mogu biti samo skuplji. Pored toga dao sam broj kreditne kartice za rezervaciju i ako sad odustanem bojao sam se da me kreteni mogu teretiti za odustajanje. Malo sam si razmislio i odlučio sam uzeti auto, sutradan ga trebam vratiti u njihovom uredu u gradu pa ću već tamo nekom šefu iščupati uši. Ovaj ovdje je samo lokalni dupeglavac koji igra tko zna koju igru. Onaj on line check in ne služi ničemu, ionako je tip tamo opet ispunjavao neke podatke koje je već trebao imati. Mati mila… Bilo je skoro četiri ujutro, bio sam umoran kao pas i samo sam se htio maknuti od svega ovoga.

Napomenuo sam za svaki slučaj da auto vraćam u gradu a ovaj je bio iznenađen kao da mu sve to nije pisalo pod nosom. Ured je po papirima trebao raditi do 19:00 ali on me razveselio činjenicom da radi do 18:00. Ma super, dobro da sam pitao. Odlično Hertz, fucking aplauz i tebi.

Dovezao je auto.”Golf or simila”? Malo sutra. Dobio sam Toyotu Yaris koja je klasa ispod. Nisam rekao ni riječi jer mi je apsolutno svejedno koje mi auto daju, čak mi je bilo čudno da u toj cijeni nude Golfa. Počeo je označavati oštećenja na šemi auta u dokumentu. Pogleda prednji desni blatobran i na šemi upiše X. Pogleda prednja desna vrata i opet X. Zadnja desna vrata i opet X. Išao sam ispred njega i pokazivao mu sve ogrebotine da ne bi koju slučajno ”zaboravio”. Cijela šema je uredno bila izXana, auto nije imao površine bez i manje ogrebotine.

Napokon sam preuzeo ključeve, utrpao sebe i stvari i odjurio u svježu beirutsku noć. Po mraku se nisam namjeravao ikamo vozikati, stao sam uz cestu i pokušao odspavati ta dva sata koja su me dijelila od zore. Uzalud. Bila je to ona najgora vrsta umora koja ti ne da da spavaš tako da sam to vrijeme više zvjerkao oko sebe nego ga proveo u zemlji snova.

Sa prvim svjetlom i neminovnim pojačavanjem prometa krenuo sam prema jugu. Ulovio sam pravi smjer i nastojao pratiti putokaze. Hm, putokaze? Ima ih, ali samo za glavni pravac prema Sidonu u koji nisam išao. Trebao sam skrenuti u lijevo s autoceste na običnu cesto gore uz brdo. Prije polaska na put isprintao sam si mape s neta s ucrtanim pravcem kretanja. Kako mape Libanona za moj GPS ne postoje (postoje samo za Garmin) nastojao sam ga ipak nekako iskoristiti. Za sva bitna križanja sam na te iste mape upisao zemljopisne koordinate koje sam izvukao uz pomoć google eartha. Zamislio sam si kad dođem negdje gdje mi je dvojbeno na koju stranu krenuti, da ću lijepo pogledati u GPS i vidjeti poklapaju li se koordinate koje mi pokazuje s onima na kojima se trebam naći i ako ne – koliko sam daleko i u kojem smjeru. Da, to sve zvuči relativno dobro u teoriji. U praksi? U praksi je to najobičnija budalaština. Gdje ću sad tamo usred prometa stati i proučavati neke glupe brojke? Koliko li ću samo vremena na to izgubiti? Ma hajde… Vrlo brzo sam sve to skupa bacio na zadnje sjedalo i stao na prvoj benzinskoj da upitam za pravac. Ljudi su me ispravno uputili ali ja sam naravno krivo skrenuo.

Ispravna stvar je da sam vozio uzbrdo kako sam i trebao, neispravna stvar je da sam vozio krivom cestom a još neispravnija stvar je da sam se odvezao ravno na jedan vojni položaj gore na brdu. I šta sad, preda mnom stoji vojnik naoružan do zuba, oko njega vreće s pijeskom, njegovi kolege i vojna vozila. Hummeri, na prvi pogled se vidi da ameri opskrbljuju libanonsku vojsku. Stao sam, vojnik mi je mahnuo da priđem. Prišao sam i prije nego je ovaj išta zucnuo upitao sam ga za smjer. A šta ću drugo? Čovjek mi je lijepo na arapskom objasnio kamo trebam skrenuti, jedino šta sam razumio je smjer kretanja koji mi je pokazivao rukom. Sasvim dovoljno. Vojnik je mahnuo uz osmjeh, okrenuo sam se i ubrzo se našao na pravom putu.

Vozio sam prema Deir el Qamar zavojitom cestom pristojne širine. Bilo je rano jutro i promet je još uvijek bio rijedak. Prije polaska me malo lovila nervoza pri pomisli na vožnju po Libanonu jer svugdje piše da voze abnormalno. Danas nakon svega mislim da se u tome pretjeruje. Da, voze divlje i kao bedaci ali uz malo pažnje i prilagođavanja njihovim (ne)vozačkim navikama – može se. Neko vrijeme sam vozio oprezno ali sam kasnije tokom dana počeo stiskati papučicu gasa poput ostalih. U prometnim gužvama na malim brzinama u gradovima sam se snalazio bez većih problema, treba samo biti bezobrazan i poput njih uroniti u taj prometni kaos. Kako tako ćeš izroniti iz njega, pitanje samo da li će to biti u željenoj ulici ili u onoj do. Pravi problem u prometu će ovdje imati vozači švicarskog i skandinavskog tipa koji su navikli da sve bude u savršenom redu i harmoniji. Mi ostali, vozačka bagra sa juga Europe smo već dobrim dijelom prilagođeni ovom cestovnom divljaštvu koje ovdje vlada. Prometni cirkus koji sam doživio jedne tople večeri u Marakeshu prije koju godinu je bio ipak puno gori od svih prometnih situacija u kojima sam se ovdje našao u ova dva dana.

Malo mi je bilo neobično šta su svuda uz cestu postavljeni betonski blokovi, valjda im je uloga da zadrže vozila od poniranja preko ruba ceste. Rupe se izgleda ne krpaju baš često, ponegdje ih označe nekakvim kamenjem, ponegdje u rupu uglave automobilsku gumu kako bi rupa bila vidljiva (na donjem videu vidi se jedna koju sam za dlaku izbjegao na 1:36). Dosjetljivo, nema šta. Koliko god ta rješenja izgledala van pameti toliko su bolja nego kad se rupa nikako ne označi. Takve se mogu naći u većim gradovima gdje ima više prometa a rupe su takve dubine da si čovjek bez problema može felgu izbiti. Dovoljno je samo ju pravilno pogoditi i eto ti veselja.

U Deir el Qamar bio sam već u 07:00. Nekoliko lokalaca je na cesti vjerojatno čekalo prijevoz za posao. Prvo šta mi je privuklo pažnju su auti parkirani uz kuće – solidan vozni park, nema tu neke štednje. Kuće su isto tako bile uglavnom uredne. Mjesto je inače bilo potpuno pusto i ne baš toliko zanimljivo kao šta je izgledalo na slikama. Svojom nespretnošću sam pristojno uspio razbiti jutarnju tišinu: prilikom izlaska iz auta zakačio sam sirenu. Mati mila koji sam glupan, kao da sam svima morao reći ”ju-huuu, stigao saaam!”.

Kad sam osjetio zov prirode primijetio sam da wc-a naravno nema. Ma nema veze, odvesti ću se autom malo dalje i naći nekakav šumarak. E dok sam našao taj prokleti šumarak već sam se počeo znojiti od muke iako je bilo neočekivano prohladno. Proklinjao sam one proklete betonske blokove koji su sprječavali da negdje stanem. Tamo gdje sam mogao stati bila je nečija kuća. U ovom ludom kraju nema čovjek gdje da se propisno olakša bez previše mudrovanja.

S druge strane doline, na susjednom brdu nalazi se puno zanimljiviji Beit ed Dine sa poznatom palačom. Dva mjesta povezuje zavojiti i uzak cestuljak. Dva vozila nemaju se skoro ni gdje mimoići. Nisam ni na koga naletio tako da s time nisam imao problema ali gore na vrhu gledao sam kako se ekipa sa velikim autima i terencima kreće tom cesticom kao da ima tri trake. Nemam pojma šta se dogodi kad se sretnu dvojica i koji se po njihovim običajima miče. I kamo se miče? Kamo?

Bilo je prerano za ulaz pa sam se fino ispružio u autu. Tek tu sam uspio napokon odspavati bar nekih sat i po. Probudio sam se taman u 09:00 kad su palaču trebali otvoriti za posjete. Još uvijek je bilo neugodno svježe, majica dugih rukava i lagana jakna me nisu baš grijale. Sa radošću sam dočekivao svaku zraku sunca koja bi se nekako uspjela probiti kroz oblačno nebo. Ulaznica 7500 LL ili 5 USD. Potpuno je svejedno u kojoj valuti ću platiti, bitno da se šuška. Tek kasnije sam shvatio da je USD ovdje kao neka paralelna valuta i da mjenjačnica praktički nije ni potrebna.

Ulaznicu sam platio tek na izlazu jer blagajnik se nikako nije pojaviljivao. Najljepše od te palače je da sam cijelo vrijeme bio jedini turist. Nije bilo ama baš nikoga, divota. To je prednost putovanja u predsezoni u malo zabačeni dio zemlje koja se ne nalazi baš na turističkim putovima. Prvo sam sve slikao po oblačnom vremenu pa onda skoro sve isto po sunčanom. Nitko mi nije smetao, pred nikim se nisam morao sklanjati. Ako već moram nečemu prigovoriti (a moram): samo da je bilo malčice toplije bilo bi savršeno.

Nastavio sam vožnju do Aanjara. Potpuno sam napustio od doma planiranu rutu, ma šta će mi sve to kad imam ljude uz cestu koji me nepogrešivo navode prema mom cilju. Često sam stajao, redovito bi se zajebao svaki put kad bi htio otvoriti prozor jer je glupi auto bio bez ikakve dodatne opreme pa tako i bez stakla na struju. Tokom vremena sam zaboravio kako se ručno otvaraju prozori. Vožnja po običnoj cesti je jedno ali vožnja po glavnom pravcu Beirut-Damascus sasvim drugo. To bi trebala biti autocesta ali u principu to je vrlo široka obična zavojita cesta sa jedva vidljivom duplom trakom po sredini. Cijela traka je dovoljno široka da se komotno paralelno nađu dva ili čak tri vozila. Vozi se brzo. Nisam se predugo držao desne strane, uskoro sam počeo i ja gaziti po lijevoj strani ali strogo pazeći na sva teška vozila koja su mi se nalazila u blizini, pogotovo ona iza mene kojima sam se bespogovorno sklanjao s puta u slučaju da su bili malo teži na gasu. Nikad nisi siguran s ovim budaletinama koje ne razmišljaju da u slučaju panike kamion nekako treba i zaustaviti.

Vožnja po gradu je opet priča za sebe, sva vozila u vidokrugu su u pokretu. I to u svim mogućim smjerovima a ako netko slučajno i koristi žmigavac ne znači da ga koristi ispravno. Jedino šta se može čuti u toj košnici jesu zvukovi truba svih mogućih tonaliteta. Definitivno nije mjesto za vozače koji žele voziti po pravilima. Treba se gurati i treba znati da su ovi sa skupljim i novijim autićima ipak oprezniji od ekipe sa mečkama čije se godište proizvodnje poklapa sa vremenom nastanka Rimskog carstva. Ako me netko slučajno okrzne – svejedno mi je. I onako je auto sav iscipelaren pa nitko neće primijetiti koju ogrebotinu viška. Ono šta me brinulo više od gužve je orijentacija. Po tim prenatrpanim križanjima čovjek lako izgubi pojam o smjeru u kojem se zaputio. Nema veze, uvijek se nađe netko uz put koji uperi prst u pravom smjeru. I tako do Aanjara gdje sam naletio na čovjeka koji je zadnjih pola kilometra vozio preda mnom kako ne bi zalutao u nečije polje. Na zadnjem križanju je stao i rekao: – Tu odi lijevo i iza zavoja ti je ulaz – i bio je.

Ulaznica za ruševine Umayyadskog grada iz 8. stoljeća je 6000 LL. Turista samo jedna klasična grupa, grupica od troje ljudi i ja. Ruševine u Aanjaru nisu ništa posebno. Onih nekoliko dijelova šta još prkosi gravitaciji je još ok ali većina terena je u potpunim ruševinama. Tu je bilo ovo, tu je bilo ono… čitao sam podatke za čiju mi je obradu trebalo malo mašte jer sve u šta sam gledao bila je hrpa starog kamenja. Nisam nimalo žurio ali nije bilo ni prevelikog razloga za neko dugo zadržavanje.

Vozio sam dalje, smjer Baalbek gdje sam namjeravao prespavati. Zavojite planinske ceste već prije dolaska u Aanjar zamijenile su više-manje ravne nizinske ceste koje sijeku zelena polja doline Beka. Za ime te nesretne doline sam znao još kao klinac jer su je često spominjali na vijestima. Uvijek se tamo netko protiv nekoga borio, uvijek je vijest o događajima s tog mjesta bila popraćena snimkama teških razaranja. Danas je to prošlost. Ne tako davna prošlost ali ipak prošlost. Iako danas nema porušenih kuća to ne znači da nema i duhova, Hezbollah tu ima jako uporište. Do prije dvije godine čak su sjeverno od Baalbeka harale bande koje su bez pardona otimale automobile čim bi pao mrak. Kasnije sam čitao da je libanonska vojska provela nekoliko akcija i navodno očistila područje.

Prvo sam vozio cestom paralelnom sa autocestom, konstantno sam se mimoilazio sa većim brojem vojnih vozila svih vrsta: kamioni, labudice s oklopnim vozilima, terenci… Napokon sam se odlučio natankati na jednoj seoskoj benzinskoj stanici. Već sam kilometrima gledao ‘oću li negdje stati ili neću. Možda griješim ali nigdje nisam vidio benzinsku stanicu od istog lanca, čini se da svaku posjeduje neka druga firma. Istaknute cijene su na prvi pogled nerazumljive, šta im znači cijena od npr. 33500 LL? Sjetio sam se kad sam pokušavao doznati cijenu litre benza u Libanonu da cijena ne označava litru nego 20 litara goriva. Ajd dobro. Na kraju cijena litre benzina ispadne nekih 1,1-1,3 USD. Ako je istaknuta cijena drastično niža, npr. 21300 LLonda to znači da prodaju samo diesel.

Ni čovjek koji navodno razumije engleski i koji je točiocu preveo ono šta sam rekao nije bio osiguranje da me točilac razumije. Htio sam 20 litara a dobio sam 23. I to zato jer sam pratio koliko toče, inače bi dobio puni rezervoar. Znam da tip nije namjerno pretočio, jednostavno nije skužio šta želim. On je počeo točiti pa tko živ tko mrtav, he he. Nezgodno je bilo šta sam auto dobio s pola rezervoara benzina pa sam morao kalkulirati koliko ću potrošiti. Bilo bi jednostavnije da je bio pun do vrha… ali eto, šta sad.

Dosadilo mi je tramakanje po sporednoj cesti pa sam nakon točenja ubrzo kidnuo na tkz. autocestu. Uz autocestu se sasvim normalno nalaze nizovi kuća sa mnogobrojnim trgovinama. Po sredini između dvije trake je zid od betonskih elemenata… barem nešto da se ovi do kraja ne poubijaju pretječući. Nije ništa neobično ni kad bi vidio nekoga da mi dolazi u kontra smjeru po zaustavnoj traci, pa tko će se sad zajebavati sa tamo nekim propisima i obaveznim smjerovima vožnje kad se čovjek treba vratiti samo 100 ili 200 metara unatrag? Pih.

U jednom trenutku sam se osjećao dovoljno sigurno da istovremeno vozim i snimam. Gledam u display, gledam ispred sebe. Vidim da se približavam glupoj auto gumi koja viri iz asfalta uz desni rub ceste, taman pogledam na retrovizor da se prebacim u lijevu traku i vidim dva kombija za prijevoz putnika u punom naletu. Jedan je nastojao pretjecati drugoga neovisno o tome šta su u tom trenutku trebali prozujati pored mene!? Nisam baš imao previše prostora za bilo koji manevar, prebacivanje u lijevu traku je bilo nemoguće, nisam imao vremena naglo ubrzati jer nisam sjedio za volanom dragstera a naglo kočenje bi mi sasvim sigurno nekoga zabilo u zadnji dio Toyote. Mislim da sam prošao neka 2 mikrona od gume, dva jureća kombija su prošla pored mene punom brzinom. Automatski sam se stisnuo u sjedalu, kao da će to pomoći da i auto bude uži. Dobro je i prošlo, svi smo ostali na cesti. Nisam se previše obazirao na taj kratki događaj, morao sam voditi računa o ostalim projektilima koju su zujali pored mene. Isto tako morao sam voditi računa i o ostalim pokretnim metama pored kojih bi ja prozujao.

Ulaz u Baalbek potpuno raskopan, uzduž kolnika drmusao sam se vozeći po neasfaltiranom kanalu. Prašina je bila sveprisutna. Jedna od kratkih uzbrdica je bila potpuno klizava iako je sve bilo savršeno suho, jedva sam krenuo. Poslije u šetnji sam vidio zašto, asfalt je nenormalno potrošen tako da su i drugi vozači imali istih problema. Bio je petak i ceste su bile rasterećne, grad je bio polupust tako da sam parking našao od prve.

Smještaj sam uzeo u prvom hotelu u koji sam kročio. Sobu sa kupaonicom sam oteo za 25000 LL na noć iako je ovaj tražio 30000 LL. Platio sam mu po skrivečki da ostali turisti ne vide jer oni su plaćali punu cijenu. Vjerujem jer mi je stvarno nevoljko spustio cijenu. Do hramova sam imao tek nekoliko minuta hoda, neke druge sobe imaju čak i pogled na njih ali navodno su bile već zauzete. Kako je riješeno grijanje vode je posebno zanimljivo, u majušnoj kupaonici postavljen je električni bojler. U stvari to je nekakva kombinacija električnog i još nekakvog grijanja jer bojler leži na nečemu… ma ne znam ni sam na čemu. Nisam previše proučavao jer mi je pažnju privukao jedan detalj – utičnica za bojler nalazi se na najviše pola metra visine od poda na možda metar od tuša. Normalno da nema tuš kabine, za to bi valjda trebalo sobu plaćati bar milijun USD, dobro je da bar ima plitka tuš kada a ne samo pločice. Kasnije dok sam se tuširao pazio sam samo gdje je uperen mlaz vode. Nisam htio završiti poput ispržene nesmotrene budaletine negdje u nekakvoj libanonskoj zabiti za koju nitko ne bi nikad čuo da nije bilo toliko ratovanja i da nema čuvenih rimskih hramova.

Ulaz u kompleks hramova je 12000 LL ili 8 USD. S obzirom na ono šta posjetilac dobije još je to i jeftino. Nisam u Libanonu vidio tko zna koliko toga ali od svega šta sam vidio hramovi u Baalbeku su najimpresivniji. Odmah na ulazu je jasno o kakvom se lokalitetu radi. Prostor je velik i zainteresirani turist se bez problema može tamo zadržati pola dana. Nema baš toliko za hodati ali meni je zadovoljstvo predstavljalo sjesti na nekom mjestu i uživati u pogledu. Malo tu, malo tamo. Svako toliko švercao sam se uz organizirane grupe i slušao njihovog vodiča ako je govorio jezikom koji razumijem. Jedan je bio super, vodič je imao male zvučnike sa sobom tako da ga svi u blizini čuju. Držao sam se postrani i slušao dok mi je bilo zanimljivo. Onda bi odlutao na drugi kraj, itd. Od Jupiterovog hrama ostalo je samo još 6 uspravnih 19 metarskih stupova. Ogromnih. Teško je zamisliti koliko je hram bio velik kad je svih 54 stupova bilo na svom mjestu. Bacchusov hram je manji ali daleko bolje očuvan. Dosta vremena sam potrošio lelujajući po ovim ruševinama, nije mi se nikako dalo otići iako sam bio sve pogledao.

 

 

Pred hramovima uobičajene suvenirnice. Radile su iako su zbog neradnog petka sve druge trgovine bile zatvorene. Radio je i mali fast food ispod mog hotela gdje sam nakon nekoliko godina napokon pojeo pravi hummus i falafel, jednostavna i tipična jela s bliskog istoka koja toliko volim. Za 7000 LL bio sam sretan i sit. Prije neku godinu pojeo sam falafel u jednom trgovačkom centru u Ferrari (Italija) i skoro zaplakao od jada koliko je to loše bilo. Ovo je napokon bila prava stvar. Neizbježno su me dečki iz restorančića pitali odakle sam, zanimljivo da gdje god bi po svijetu išao ljudi su Hrvatsku povezivali sa sportom. Ovdje je malo drugačije, tu ju povezuju sa ratom. Ipak su oni bolji poznavatelji ratnih prilika od sportskih. Nažalost.

Cijene Internet caffea išle su od 3000 LL na sat pa do 1000 LL. Fizička udaljenost između ova dva ekstrema je možda 200m, samo šta je ovaj jeftiniji u ulici koja ne gleda na hramove. U gradu stvarno nije bilo šta za raditi a i bio sam dosta umoran od puta.

Napokon je došlo vrijeme da se zatvorim u sobu i onako za pravo odmorim. Bilo je samo 18.30 ali stvarno nisam više imao snage ni za šta. Međutim stari Ali je mislio drugačije. Ne znam točno tko je on i šta je, znam samo da radi u hotelu. I znam da nije baš previše bistar, jer da ima i miligram mozga ne bi napravio ono šta je napravio. Prvo je kucao na vrata. Taman kad sam umoran napokon legao pa mi nije padalo na pamet da ikome otvaram vrata. Da je u điru bio kakav požar možda bi otvorio, ali možda. Nastavio je kucati a ja sam nastavio biti gluh. Onda je pokušao gurnuti ključ u bravu, neuspješno jer je moj ključ bio s druge strane. Ok, sad bi čovjek na normalnom stupnju intelektualnog razvoja zaključio da je netko unutra i da nema šta ulaziti. Ne. Kreten je nastavio sa svojim ključem silovati bravu, prčkati i čačkati na silu. Stvar je u tome da se ne radi o modernoj elzet bravi nego o onim starinskim bravama kroz koje se može škiljiti. Prčk, trčk, šrčk… i eto ti idiota kako izbije moj ključ vani i otključa vrata – gledao sam šta se događa i nisam vjerovao. E tu sam propisno dreknuo. Ovaj je samo malo odškrinuo vrata iznenađen šta je netko unutra. Kretenčina, pa šta je mislio da zaključavam vrata i izlazim kroz prozor? Da je na mom mjestu bila neka cura garant bi vrisnula od straha. Stari Ali je nešto mumljao s hodnika na arapskom… ma koji kurac hoće taj glupan? Otvorio sam vrata i pitao ga šta hoće, nešto je trabunjao da je on Ali i nešto o mom bojleru, i bla bla… ma uglavnom nisam kužio o čemu on priča osim da je riječ o bojleru. Otvorio sam mu širom vrata i dovukao ga do bojlera pa već kad mu je bilo tako hitno neka mi lijepo rukama i nogama objasni priču o jebenom bojleru. Uglavnom uspio sam nekako shvatiti da nije potrebno da se bojler grije do kraja nego kad se temperatura digne negdje na trećinu ili polovicu skale da ga iskopčam iz struje. To bi bilo negdje za nekih sat vremena. M-hm. Da Ali, naravno Ali, upravo to ću napraviti Ali. Čim se čovjek našao sa suprotne strane vrata legao sam i nastavio spavati. Bojler sam stvarno iskopčao ali tek u neko doba noći kad sam se slučajno probudio i kad je kazaljka skoro probila desni kraj skale. Pa neka mi i drugi put upada k’o indijanac, garantiram mu da će tada čučati pored bojlera i grijati ga ručnim upaljačem u nedogled.