Negdje kasno navečer dok sam se još trudio zaspati čujem korake pred svojim vratima i pokušaj guranja ključa u bravu. Zar opet?? Pa koji kuki je tim ljudima da stalno pokušavaju gostima ulijetati u sobu? To još nigdje nisam doživio a ovdje je već drugi put tako. Za razliku od Baalbeka ovdje je bila elzet brava pa kako je moj ključ bio unutra ovaj s druge strane nije mogao ništa. Osoba s druge strane vrata je pokušala ugurati ključ nekoliko puta makar bi i idiotu trebalo biti jasno nakon prvog puta da je netko zaključao vrata sa unutarnje strane. Samo trenutak kasnije čuo sam otključavanje vrata u susjednoj praznoj sobi. Čuo sam muški glas kako razgovara s onim starim i nešto uzima iz sobe. Bila je to najvjerojatnije deka jer sam ujutro našao starca kako spava na podu pored recepcije umotanog u deku sličnu onoj koju sam ja imao u sobi. Ok, čovjeku je trebala jebena deka… ali zar je toliko teško provjeriti koja je soba zauzeta a koja ne? Nije da sam spavao u hotelu sa 300 soba. Ma čisti iskonski debilizam.

Nakon ustajanja imao sam samo jednu misiju: naći drugi smještaj. Na izlasku iz sobe pogledom sam potražio petlitarsku bocu vode na podu ispred vrata. Valjala se tamo još od onog trenutka kad mi je ”manager” prvi put pokazao sobu. Jučer sam je pri ulasku čak šutnuo jer mi je bila na putu. Nitko je do jutros nije maknuo. Jebe se njima, samo je preskoče i briju dalje iako im je konstantno na putu prema nečemu šta bi se tek s određenom dozom narkotika u organizmu moglo nazvati kuhinjom. Poslije sam shvatio da im vjerojatno služi kao uteg koji zadržava vrata da se ne zatvore sama, ali bar su ju do upotrebe mogli negdje maknuti. Mislim… kako im se da stalno preskakati tu prokletu bocu??

Prvo sam krenuo kat više u istoimeni konkurentski hotel. Cijena sobe isto 20 USD, sve je slično jedino soba ima bar normalne zidove. Tuš kod ovih nema čak ni onu malu rešetku na vrhu, samo cijev. Odlučio sam još malo pogledati uokolo. Iako sam znao da je Regis hotel tu negdje, čak sam ga prethodni dan bio vidio, sad sam se vrtio po kvartu k’o truba. Kad sam ga našao antipatični tip na recepciji mi je obznanio cijenu od 40 USD. Soba ima wc, makar pitam se kako to sve skupa izgleda. Nisam mogao vidjeti do podneva a ovaj nije htio spuštati cifru na račun toga šta su najjeftiniji hotel u okolici. Najjeftiniji? Paaa, ne bi baš rekao.

Ipak ću se vratiti u onaj na katu, za druge hotele u neposrednoj okolici nisam znao a na neke udaljenije mi se nije dalo gubiti cijelo jutro. Za svaki slučaj pogledao sam hotel u istoj zgradi ali na prvom katu. Ušao sam. Na kauču na recepciji zanimljiv prizor. Na jednom kraju sjedi neki tip i šuti. Malo dalje na istom kauču pokriven dekom leži goli ćelavac. Bar su mu ramena bila gola. Ušao sam bez riječi, pogledao oko sebe, izašao sam bez riječi. Ovaj koji je sjedio samo me ispratio pogledom. Atmosfera mi je u tom trenutku djelovala dovoljno nezdravo da mi nije bilo na kraj pameti išta pitati.

Uzeo sam stvari, platio starcu tu jednu poluprospavanu noć i popeo se na kat iznad. Da nekome pričam da sam nezadovoljan sa Pension Home Valery pa sam se zato prebacio u Pension Home Valery rekao bi da sam totalno poludio. Da, zvuči totalno bedasto.

Vlasnik gornjeg hotela je već stariji čovjek. Miran, staložen i nekako zapušten savršeno se uklapao u sivi i neugledni prostor. Još jedan lik koji bi se savršeno uklopio u neku epizodu Alan Forda. Da taj strip ne postoji ne znam s čime bi uspoređivao takve tipove. Imao sam samo jedan zahtjev – da je soba relativno tiha i to mi je bilo garantirano. Buku s ulice je nemoguće maknuti ali ona niti ne smeta toliko. Noć prije sam satima mogao slušati iživljavanje brzim automobilima i vrištanje razularene ekipe. Međutim da je bilo bar malo tišine na recepciji, bio bi zaspao i nikakvu ulicu ne bi čuo.

Taksijem sam došao do Charles Helou autobusne stanice. Service taksi 3000 LL, ista cijena koju sam platio za minubus do Byblosa. Vrijeme je bilo oblačno, nije se vidio ni djelić neba. Ova autobusna stanica nalazi se ispod brzih gradskih autocesta, nije prekrcana, nema ljudi posvuda… ma ukratko nema nikakvog kaosa. Minibus je krenuo manje više na vrijeme neovisno o broju ukrcanih putnika.

Jednom kad smo se oslobodili krlkljanca na izlazu iz grada brzo smo stigli do Byblosa. Dobro da je osim mene u busu bilo još dvoje stranaca koji su podsjetili šofera da mora stati. Taj je vozio direkt za Tripoli i vjerujem da je zaboravio ili nije ni znao da treba stati ranije. Iskrcao nas je na autocesti šta i nije neki problem jer autocesta skoro pa da prolazi posred grada.

Arheološko nalazište me se nije posebno dojmilo. Ma ustvari nije me se dojmilo ni najmanje. Možda je tomu krivo prethodno razgledavanje hramova u Baalbeku, možda tmurno vrijeme ili sve skupa. Ostao sam ravnodušan prema ostacima nekadašnjeg važnog grada i nastavio dalje prema lučici. Tek tu sam osjetio onaj pravi miris mora i ugođaj koji je barem izdaleka podsjećao na ugođaj malih obalnih gradića kakve imam doma. Privezane barčice, šetači, nejeftini restorani na strateškoj poziciji. Jedino je naoružani vojnik u toj slici stršao poput govna u punču. Nisam baš kontao šta on tamo ustvari čuva jer nisam primjećivao ni jedan objekt od krucijalne važnosti za funkcioniranje države.

Trgovci suvenirima su na moje veliko iznenađenje vrlo humani. Pozdrave te na ulazu u dućan, pozdrave na izlazu, ne gnjave, ne dosađuju, ne vuku za rukav ali se ni ne cjenkaju. Suveniri su onako, ništa posebno. Samo u jednoj trgovinici sam naletio na malo originalnije od lakirane cedrovine. Cijena fiksna i nije dolazilo u obzir spuštanje čak ni kod kupovine više komada. Na kraju mi je čiča dao dvije razglednice besplatno… bar nešto. Prošao sam cijelu trgovačku uličicu uzduž i poprijeko bez da me itko ni na trenutak zagnjavi. Svašta…

U povratku sam u jednom usputnom fast foodu pojeo predobar sendvič od ribe. Još i danas mi poteku sline kad ga se sjetim. Lokal je bio prazan, čak je i prelijepa zapadnjački odjevena konobarica (ili koju god ulogu imala) uskoro nestala iza zavjesa. Ženska je dobar primjer kako može biti privlačna bez da se imalo razgoliti. Hm… kako bi tek izgledala da se razgoliti u zapadnjačkom stilu?

Povratak je malo zaguljeniji nego dolazak, nigdje nema autobusne stanice nego je potrebno uz autocestu zaustavljati buseve ili minibuse pa šta prvo stane. Meni nije ni jedno ni drugo nego mi je iza leđa naletio gradski autobus. Cijena samo 1500 LL ali je zato stajao u svakoj drugoj uličici čineći povratnu vožnju do Beiruta beskonačnom. Tek se negdje na polovici puta popeo na autocestu ubrzavajući povratak.

Na ulazu u grad hitna je taman stigla na mjesto prometne nesreće i krpala čovjeka koji je još bio zarobljen u autu. Frontalni sudar, s obzirom na razinu uništenosti prednjih dijelova vozila vidljivo je da je brzina bila u njihovom stilu tj. visoka.

Bus je krenuo negdje prema jugu grada pa sam zaključio da bi bilo dobro izaći. Dobro da mi je jedan lokalac pokazao na uže koje je potrebno povući da bi zazvonio vozaču inače bi ja tko zna koliko stiskao mrtvo zvono pitajući se zašto ovaj ne staje.

Nisam ni izašao iz busa a već sam pred nosom imao salon Porschea. Razumljivo, pa ovdje se takva kolica uredno kupuju. Kasnije tokom dana naletio sam i na salon Ferrarija sa tri potpuno nova modela unutra. Eh… Do gradske autoceste probio sam kroz mirne i tihe kvartove. Ljudi su mirno ćakulali na balkonima, ulice su bile sasvim mirne. Jedan totalno drugi svijet s obzirom da sam se praktički nalazio u centru grada. Gore na cesti uletio sam u taksi koji me za 3000 LL odveo do Corniche tj. do obalnog šetališta.

Beirut ima nekoliko kilometara šetališta koje je nedjeljom puno šetača. Počinje tu negdje oko lokacije gdje sam imao hotel i nastavlja se skroz dole na jugozapad prema aerodromu. U principu nije ništa posebno, s jedne strane strše zgrade jedna preko druge, po šetalištu strše bezbrojne palme a iz mora ne strši ništa. Veći dio obale ispod šetališta je stjenovit i bezvezan. Ono šta daje pravi značaj tom mjestu su upravo ljudi. Sjede, šetaju i druže se. Nema žurbe, nema gužve, nema vike ni strke. Samo ugodna opuštajuća atmosfera. Čak i vozači tu voze s manje adrenalina u krvi. Jedina prirodna ljepota u gradu i okolici je Pigeons’ Rock (Raouché) prema kojoj sam se polako gibao. Nije baš da nisam cijenio sve ovo oko sebe ali umor je počeo činiti svoje tako da sam jedva čekao da ugledam i to čudo.

Malo veća izbušena hrid. Lijepo ali ništa posebno, možda zato jer sam već ranije vidio hrpu fotki tog mjesta. Zanimljivije mi je skoro bilo da vidim u kojem okruženju se nalazi. Na obali, na samom rubu stijene nalaze se terase prepune gostiju. Ljudi uživaju u ćakulama, svježem vremenu i pogledu. Tek nakon terasa ima slobodan dio obale odakle se može hrid malo bolje promotriti.

Taksist koji me prebacio do centra je bio raritetan primjerak poštenije vrste, do centra je za service uzeo samo 2000 LL s time da je ta relacija bila duža od prijašnjih za koje sam ranije plaćao više. Prvo sam kod tornja sa satom u centru išao kupiti još nekoliko razglednica. Ovdje su definitivno bile najljepše. Dućan sam jedva našao, kao da ga je netko namjerno sakrio. Kad sam ga napokon našao poljubio sam vrata. Zatvoreno… ali vrtuljci sa razglednicama su vani na ulici. Nigdje nikoga, mogao sam uzeti razglednice i mirno se udaljiti. Svejedno sam potražio vlasnika. Tek kad sam se raspitao u susjednom butiku doznao sam da je vlasnik kidnuo na molitvu a umjesto njega naplaćuje njegov susjed. Hmmm… da nisam ušao u butik taj susjed me ne bi bio ni vidio, čovjek uopće nije pazio na izloženu robu.

U potragu za internet caffeom sam krenuo istočno od bivše zelene linije. Mislio sam kako ću pogledati kvart, nešto pojesti i poslati mail. Nisam očekivao da će kvart biti do te mjere tih. Nekakav internet caffe je zasigurno nekad postojao na kraju ulice kamo su me svi usmjeravali… šteta šta je u međuvremenu ispario. Više ga nije bilo. Tek u jednom malo hotelu Port view sam došao do mreže svih mreža. Recepcioner mi je nekako dozvolio da se poslužim njihovim PC-em koji je namijenjen isključivo gostima. Iako naplaćuju samo po satu pristao je čak i da platim samo pola sata. To nije moglo proći bez kolutanja očima. Stvarno sam tih pola sata isciganio ali noge su mi otpadale od silnog hodanja.

Dolazak skroz do ovdje je bila pogrešna procjena, ne samo da nije bilo onog čega sam tražio nego sam se udaljio i od onih nekoliko restorančića pored kojih sam prošao. Već kad se moram vratiti natrag krenuo sam u drugom smjeru prema jednom od sveučilišta. Gdje ima studenata ima i brze klope. Opet kriva procjena, sveučilište je bilo dalje nego sam mislio. Niti sam našao sveučilište, niti hranu niti ništa. Našao sam samo dodatni umor pa već kad sam našao i to mogao sam komotno potražiti taksi i ići natrag. Jesti ću u kvartu. I tako bi. Naručio sam i sjeo za manji stol na pločniku pred ulazom.

Uživao sam u dobrom hummusu i falafelu i ponovo gutao očima onaj bolji dio beirutskog voznog parka. Budući da unutra nema nekog prostora pitam se gdje stoje ti stolovi kad je ružno vrijeme? Vjerojatno se tada može jesti samo s nogu, ali za ukusan obrok od samo 6000 LL to ne bi trebao biti nikakav problem. Hummusa obično posluže toliko da su potrebna dva arapska kruha da se sve pojede kako spada. Još nikad nisam otišao gladan iz takvih mjesta i iako se hrana sprema praktički na ulici u sumnjivim higijenskim uvjetima nikad nisam imao stomačnih problema. A moj stomak nije baš da je ludo otporan. Nije.

Ni večeras me unatoč umoru ništa nije vuklo u sobu pa sam odlučio još malo vremena potrošiti na Cornichu. Nije mi padalo na pamet opet bauljati po obali pa sam stao na jednom mjestu i promatrao šta se zbiva oko mene. Majka i kćer, kćer neće imati više od 3-4 godine a njena mama ne više od 30-ak. Obje su imale zamotanu kosu i jedini otkriveni dijelovi tijela bili su lice i dlanovi. Malecka je jahala malu električnu trokolicu u obliku motocikla. Brijala je po šetalištu brzinom hoda dok ju je mama pratila u stopu. Morala je, jer je mala više gledala u ljude oko sebe nego u smjeru vožnje. Bez mame bi vrlo brzo zveknula u prvu prepreku. Mala je vozila i smiješila se svakome tko je obratio pažnju na nju dok je iz motorića treštala disko muzika koju bi ova pokrenula pritiskom na dugme istog trena čim bi muzika utihnula. I tako s kraja na kraj i natrag. Vozikala se pored starijih dečki koji su napucavali loptu, za divno čudo bez da ikoga pogode. Vozikala se i pored mnogobrojnih promatrača naslonjenih na ogradu, dio kojih je gledao prema pučini a ostali poput mene događaje na šetnici. Vijugala je među usporenim šetačima osvrćući se za ostalim klincima koji su bježeći na sve strane zajebavali roditelje. Povremena buka automobilskih sirena s obližnjeg kolnika nije ju ni najmanje tangirala… ta odrasta u takvom okruženju. Zavidio sam tom dragom malom stvorenju na bezbrižnosti i veselju. Što sam stariji to mi je jasnije kako je klincima najljepše. Onda moraju odrasti i suočiti se poput nas ostalih sa svim sranjima ovog svijeta. Jedino čemu se mogu nadati je da to suočavanje bude što blaže.

Ovaj hotel je za razliku od onog donjeg barem imao dasku na wc školjki. Nije imao rešetku na tuš cijevi ali eto dasku je imao. Wow, luksuza li neviđenog. Zanima me da li ti ljudi koji iznajmljuju sobe nama turistima žive u isto tako jadnom i depresivnom prostoru? Da li su kupaonice koje oni koriste isto ovako zapuštene i bezvezne? Da li je njima ovo normalna slika i okruženje ili ih samo nije briga pa gostima daju na korištenje svakakve prostorije? Neka mi nitko ne kaže da poneka sitnica, komad cijevi ili 3kg boje košta toliko da si netko tko iznajmljuje sobe godinama ne može priuštiti. Ili još bolje, da si ne može nikada priuštiti jer ti prostori se po svemu sudeći jednom naprave vrlo šlampavo i nakon toga desetljećima ostaju nepromijenjeni. Da li oni stvarno ne shvaćaju da nije dovoljno samo da su prostori čisti, jer koliko god čisti bili to u prostoru u raspadu ne dolazi do izražaja.

Za razliku od prethodne, ova noć je bila tiha. Nešto malo buke navečer je brzo utihnulo. Napokon malo mira.