Iz zgrade sam izašao bez osvrtanja, jedva sam dočekao da se maknem iz tog sivila. Ljudi iz ovog zadnjeg hotela mi nisu bili nimalo simpatični, pogotovo (pretpostavljam) žena od vlasnika. Gruba babuskara.
Taksisti s ugla tražili su 10000 LL do autobusne, service naravno kod njih ne dolazi u obzir. A kod mene ne dolazi u obzir glupo bacanje novca kad sam do istog mjesta mogao doći za 2000 LL s nekim tko pristaje voziti service. Tako je i bilo, taksista me čak odveo unutar stanice i iskrcao pored samog busa. Ista autobusna stanica, ista kompanija, isti smjer. Jedino šta sam ovaj put trajno napuštao ovaj ludi i na neki način privlačni Beirut i odlazio na sjever u Tripoli.
Vožnja je potrajala nedugih sat i 40. Prije samog polaska morao sam sjesti na svoje sjedalo iako je bilo dosta slobodnih mjesta. Drže se ovdje reda, i po tome se vidi da je Libanon nešto malo drugačija zemlja od ostalih zemalja u regiji. Nakon uobičajene super gužvetine na izlazu iz Beiruta promet je kako smo odmicali postajao sve rjeđi. Mnogobrojni dileri polovnim automobilima uz cestu su isto tako ubrzo iščeznuli. Cesta je bila mokra, imao sam sreću pa ako je kiša već morala pasti pala je u toku noći kada meni ne smeta. Heh, kao da se mene pitalo. Negdje više na sjeveru morali smo usporiti. Check point posred autoceste. Nema zajebancije, kontrola svugdje i uvijek.
Tamo gdje sam mogao gledao sam plaže, nisu me se baš dojmile. Ne kažem da su loše ali sumnjam da će netko razuman doći ovdje na ljetovanje radi kupanja. Ulazak u Tripoli bio je bezbolan, nema neke posebne gužve, nema zastoja, stali smo na jednom prometnom kružnom toku gdje smo se svi iskrcali. Posljednja stanica.
Izašavši iz busa zakoračio sam u nešto drugačiji Libanon. Napokon pravi dašak bliskog istoka, pomalo kaotičnog i malo manje sređenog. Iako su ulice omeđene novijim zgradama kao u Beirutu, atmosfera je sasvim drugačija. Kretao sam se u smjeru još jednog tornja sa satom pored kojeg se može naći jeftiniji smještaj. Čini se da svaki grad ovdje ima svoj toranj. Palace hotel nalazi se možda nekih 100m od tornja i pozicija na glavnoj ulici mu je odlična. Pogotovo šta mu je odmah preko puta polazište service taksija za Siriju.
Unutrašnjost ipak otkriva da je nekad davno s pravom nosio to ime ali danas s obzirom na ono šta nudi ime mu je i više nego pompozno. Na recepciji me dočekao stariji umorni čovjek. 20 USD za sobu bez kupaonice nije želio spuštati. Iako je bilo na raspolaganju i soba s kupaonicom, dakako dosta skupljih, uzeo sam ipak ovu jeftiniju. Za razliku od prošlog hotela ovaj je mila majka, čak ima tv i umivaonik u sobi. Za jednu noć biti će sasvim u redu. Soba je odmah do recepcije ali čovjek me uvjeravao da nema buke i da se tv tamo gasi u pristojno vrijeme.
Čim sam rekao da uzimam sobu na scenu je stupio tamnoputi mlađi dečko koji je skakao na svaki starčev mig. Tako je momentalno krenuo pospremati mi sobu. Vidio sam da je krevet razbacan tj. da je još noćas netko tamo spavao. Plahte normalno nije promijenio, nisam čak ni tražio. Svejedno mi je, nosim svoje koje obavezno prostrem na krevet uvijek na isti način. Čak i da mi je donio druge plahte čisto sumnjam da bi bile čišće od ovih.
Još jedna dobra stvar u vezi s ovim hotelom je glavna terasa koja gleda na glavnu ulicu. Stajao sam iznad kaotične rijeke automobila koji su trubeći nastojali zauzeti svoj komadić asfalta. S druge strane ceste, nekih 20-ak metara u lijevo spaljena stara zgrada. Nema nikakve naznake da će uskoro biti popravljena. Stoji nijemo i zapušteno poput zaboravljenog mrtvaca na vješalima pored puta. Oko nje život. Kao da promatram dva usporedna svijeta. Prolaznike se ne tiče ničija ruševina, ruševinu ne zanimaju ljudi koji poput mrava mile pored nje. Stari recepcioner kaže da je stradala u građanskom ratu i da stoji tako jer grad nema novaca za obnovu. Nisam siguran da li je porušena u onom glavnom građanskom ratu ili 2007. kad su se Palestinci sukobili s libanonskom vojskom?
Nekih 15-20km istočno od grada nalazi se jedan od palestinskih izbjegličkih kampova gdje već desetljećima vladaju sirotinjski uvjeti života. Prije tri godine je od tamo krenula pobuna, borbe između dvije sukobljene strane trajale su mjesecima. Nakon šta je vojska nekako potisnula pobunjenike izvan grada trebalo joj je još nekoliko mjeseci da u potpunosti preuzme kontrolu nad izbjegličkim kampom. Kad u ovoj zemlji jednom krene neka frka, više nema zajebancije. Onda se ruši za ozbiljno.
Al Mina je noviji dio grada na malom poluotoku oko kojega je prostrano šetalište. Udaljen je otprilike 3km tako da mi nije padalo na pamet nikakvo pješačenje. Glavna ulica vodi uz nebrojene nove zgrade. Kad kažem ”nove” mislim na zgrade izgrađene u drugoj polovici prošlog stoljeća. Nekoliko malih kružnih tokova i eto me na vjetrometini. Znao sam da nešto puše ali tek tu na otvorenoj obali shvatio sam razmjere vjetrušine. S lijeve strane neobičan spomenik – top. Bez obzira šta sam si zamislio obilazak u drugom smjeru, ovo sam morao pogledati izbliza. Heh, stvarno, pravi pravcati top. Nekad je gruvao po nesretnicima s druge strane bojišnice a danas ima ulogu spomenika okruženog palmama. I to baš ovdje, na obali. Moram priznati da ovi Libanonci imaju poseban ukus za spomenike, prvo onaj oklopni transporter nakačen na betonski stup na ulazu u Baalbek a sad još i ovo.
Jedva sam dočekao da se sklonim u zavjetrinu na sjevernu stranu Al Mine. Tamo se već moglo uspravno hodati bez da pomišljam kako bi bilo dobro imati sa sobom vreću cementa kao zaštitu od otpuhivanja. Mala ribarska lučica izgleda totalno zapušteno. Točnije, kompletno ovo šetalište djeluje nekako mrtvo. Tu i tamo neki par u parkiranom autu, promet izuzetno rijedak. Bio sam jedini šetač, bar na onoj vjetrovitoj strani. Na strani koja gleda na luku je mirnije ali isto tako pusto. Možda je nedjeljom malo življe? Nožni mišići su me boljeli, htio sam vidjeti još ovo pa još ono… ali vrlo brzo sam ulovio service taksi za povratak u kvart. Ovaj je tražio samo 1000 LL za razliku od taksiste koji me doveo do ovdje a koji si je naplatio duplo.
Uskoro sam koračao starim djelom grada. Sasvim slučajno u jednoj sporednoj uličici od sporedne uličice naišao sam na jedan mali, kako da ga nazovem, kiosk (?) gdje je debeljuškasti čovjek veselog izraza lica motao oveće sendviče. Čekajući red malo sam porazgovarao sa čovjekom koji je bio prije mene na redu, uvijek sam volio način na koji se lako sprijateljiti s ljudima u ovim krajevima. Razgovor vrlo lako počne i ako nema jezične barijere eto ti novog frenda. Ne znam da li zbog toga jer sam bio gladan… ali sendvič koji sam halapljivo gutao stojeći na mirnijem djelu uličice bio je odličan. To šta sam jeo zove se sendvič ali sastojci su mu isti kao da sam negdje za nekim stolom naručio prosječan ručak. Razlika je u tome šta za stolom sve to dobiješ u tanjuru a ovdje ti je sve zamotano u arapski kruh. I da… ovdje sendvič moraš pojesti s nogu, sjesti možeš jedino na pločnik šta nije baš neki đir.
Taj stari dio grada me nije ničim impresionirao. Nešto kasnije izbio sam na malo veći otvoreni prostor uz rijeku odakle je ulica vodila uzbrdo do Citadel of Raymond de Saint Gilles, tvrđave koja dominira gradom. Čini se da tvrđava nije zanimljiva samo malobrojnim turistima nego i vojsci. Valjda radi strateške pozicije. Ma dobro, bilo bi čudno da nema nečega naoružanog pred ulazom ali ovo šta je bilo tu nisam baš očekivao. Pred samim ulazom, malo s boka nekih pet vojnih Hummera. Na cesti pred tvrđavom uredno posložena tri oklopna transportera, dva vojna terenca i tri vojna kamiona. Zakloni od vreća s pijeskom s propisno naoružanim vojnicima naravno svuda uokolo. Nisam više bio siguran ulazim li u kakvu vojarnu ili jedno od mjesta gdje turisti vole zabosti svoj turistički nos?
Nitko se po običaju nije osvrtao na mene, samo su me ljubazno uputili na pravi ulaz. Zbog jedne stvari mi se unutrašnjost svidjela na prvi pogled. Sve je puno stepenica, zidova i zidića, raznih prolaza i otvora. Kao stvoreno da se klinci igraju rata… ili bar skrivača. Da, mislim da mi se prostor svidio jer je kao stvoren za dječju igru. Samo šta puštanje djece da ovdje divljaju ne bi bio mudar potez. Sve stepenice su bez ikakvog rukohvata tako da bi malo koja igra završila bez lomova i ozljeda. Već vidim vijest na lokalnoj televiziji o posjetu 5b iz jedne osnovne škole iz grada pobratima u dalekoj Hrvatskoj: ”…djeca su se vrlo razdragano razmilila po cijeloj tvrđavi uživajući u igri cijeli dan. Od naših 30 malih gostiju njih 9 se trenutno odmara u hotelu. Ostali nisu takve sreće. 4 komada vise na raznim mjestima po zidinama i vojska ih uz pomoć pasa pokušava natjerati da se puste kako bi ih ljudi zaduženi za spašavanje dočekali u podnožju. Nadajmo se da se neće jako ozlijediti.7 komada je popadalo u dječjem naguravanju sa raznih stepenica i trenutno se jedni drugima potpisuju na gipseve u lokalnoj bolnici. 3 komada je u pritvoru jer su kamenjem sa zidina gađali vojnike pred ulazom, za njih dvoje je u toku postupak hitnog izgona iz države jer su zidove ”ukrasili” neprimjerenim crtežima dok se 5 komada smatra nestalim nakon igre skrivača po raznim mračnim prostorima u tvrđavi i za njima traga gorska služba spašavanja na čelu sa Stipom Božićem… Prelazimo na ostale vijesti, mačka Fatruha okotila je devet mačića. Ponosna vlasnica, bla, bla…”
Na drugom kraju tvrđave opet vojska, mislim da su tu imali lokalnu postaju za vezu. Šta god bilo u toj prostoriji, nisu dozvoljavali šetnju tim dijelom. Nije to bilo veliko područje ali više bi volio da unutra nisam vidio nikakvu uniformu. Pogled svuda unaokolo je odličan, vidi se skoro cijeli grad. Vjerojatno je to razlog zašto se vojska tu nakalemila.
S ruba zida sasvim lijepo se vidjela cesta i vojna vozila koja se nikad i ni u kom slučaju ne smiju slikati. Ako neki od naivnih turista uperi fotoaparat samo približno u njihovom smjeru sa sasvim drugog kraja ulice, e tu može nastati panika. Za naivnog turista naravno jer će uvijek netko od uniformiranih vrištati i mahati da je to zabranjeno slikati i inzistirati da se slika izbriše. To je sve ok, jer u današnje vrijeme ne postoji satelit koji bi sve te vojne položaje mogao snimiti. Da stvar bude gora današnje obavještajne službe su do te mjere nesposobne da ne raspolažu ama baš nikakvim idejama kako doći do točnih informacija o tome koliko je kamiona i transportera parkirano na ulici pored glavne turističke atrakcije u gradu. Svi oni, mislim na CIA, Mossad, MI6, GRU i sličnu ekipu, e svi oni ovise upravo o čovjeku koji će s malim fotoaparatom doći u tu ulicu i slikati sve ono šta zanima vodstvo određene države. Do njegovog povratka u bazu svi će od glavnog direktora određene obavještajne agencije, preko premijera i cijele vlade određene države pa sve do kuharica u bezimenoj prčvarnici u određenom glavnom gradu čučati negdje uza zid stisnutih okica i prekriženih prstiju moleći se da pomno isplanirana špijunska akcija kodnog naziva ”turist 2010” uspije. I da turist-špijun napravi kvalitetne fotke gdje će se jasno razabrati da li parkirani kamioni imaju 2 ili 3 osovine, da li vojnici imaju ispeglane i čiste uniforme i da li su vozači parkiravši vozila prekršili neki od prometnih propisa koji onako usput… uopće ne postoje. Bitno je u toj špijunskoj akciji i napraviti sliku tako da se jasno vidi koliko vojnika i kamiona tamo ima, ta tko će zapamtiti te silne jednocifrene brojke?
Uperio sam svoj nešpijunski fotoaparat i iz ptičje perspektive sliknuo vozila pred tvrđavom. Više iz nekog dječjeg inata i odnosa prema zabranjenim stvarima nego zato jer bi to bila ne znam kako dobra slika. Priznajem, prije tog polušpijunskog čina nekih 20-ak puta sam se okrenuo oko sebe gledajući da li netko motri na mene. Da ne bi bilo nepotrebne dreke… Oko mene nije bilo ni pasa. Ono troje ostalih turista koji su bauljali tvrđavom na drugom kraju niti ne brojim. Ma imao sam praktički cijelo mjesto samo za sebe, ne računajući onu hrpicu vojnika koja je čučala tamo u kutku.
Dok sam se smucao zidinama negdje iz grada začuli su se pucnjevi. Njih nekoliko. Bacio sam pogled na vojsku pred ulazom. Nisu se ni trznuli. Ok, dakle netko se negdje zeka pa malo puca oko sebe. Možda kakva svadba ili neka druga fešta. Vjerujem da je to ovdje uobičajeno. Ako oni ne trzaju ja ću još manje. Uživao sam u panorami dok su mi uši punili pozivi na molitvu sa mnogobrojnih zvučnika pozicioniranih po svim minaretima. Na mahove su pozivi bili toliko glasni pa se činilo da su bliže nego šta su stvarno bili.
Vratio sam se u hotel, bilo mi je dosta lutanja za taj dan. Kad sam ovako sam, tv u sobi odlično dođe. Mogao sam birati između nekoliko stotina arapskih programa. Srećom neke tv stanice strane programe samo titluju tako da ih se može pratiti na originalnom engleskom jeziku. Nakon šta sam se malo kulturno uzdizao i pogledao povijest BMW-a na Discovery, opet sam bio na ulici.
Odmah na uglu je još jedno mjesto za kupovinu sendviča. Nisam ni znao koji su to sve izloženi prilozi, izbora je bilo. Dok sam gledao i birao šta će završiti u mom sendviču, malo sam neodlučno zastao pred krastavcima.
– Probaj, jako su dobri – kaže mi prodavač zagrabivši dva tri komada golim prstima stavivši ih meni pod nos. Odbio sam, sam taj čin uzimanja hrane prstima bio mi je odbojan. E da, u tom trenutku moja zapadnjačka razmaženost je naglo proradila. Ipak smo doma navikli da svi hvataju hranu svakojakim hvataljkama ili bar najlonskim rukavicama… bar pred nama kupcima. Trenutak kasnije kad je ovaj počeo puniti moj sendvič raznim prilozima također golim prstima, ta moja zapadnjačka razmaženost je naglo iščeznula. Šta si ja uopće umišljam? Svi ovdje hvataju hranu kako stignu, tj. golim prstima, da bi samo trenutak kasnije baratali s novcem.
Zagrizao sam u svoj odličan sendvič i osvrnuo se malo oko sebe. Gdje se sada kupuju karte autobusa za Siriju? Iako je to mjesto trebalo biti u neposrednoj blizini, nisam ga uspio naći. Kad sam progutao i zadnji komad sendviča krenuo sam u malo intenzivniju potragu. Pitaj tu, pitaj tamo – nitko ne zna. Napokon su me uputili u nekakav ured gdje su mi rekli da tražena autobusna kompanija više ne postoji i da nema više autobusa za Homs nego samo za dalje destinacije u Siriji. Odmahnuo sam rukom i izašao, vjerovao sam da ovi sigurno imaju neke koristi od taksista, ili je neki od njih i sam taksist pa me namjerno upućuju na njih. Pitao sam dalje i tip me opet vratio do istog ureda. Uffff, osjećao sam se vrlo glupo, ali bar sad sam malo bolje pogledao oko sebe i vidio da ljudi ne lažu. Taj ured je prodajno mjesto autobusnih karata za Siriju ali od neke druge kompanije a ne one tražene. Tražena stvarno više ne postoji (ili bar tamo ne posluje) i stvarno nema buseva za Homs. Preostali su mi taksisti. Znao sam da je vožnja do Homsa vjerojatno 11 USD. Kad sam još ranije čisto informativno pitao za cijenu jedan pametnjaković me odveo sa strane, prvo mi je rekao da je 11 USD po osobi da bi me odmah zatim nastojao uvjeriti kako moram platiti za cijeli taksi i kako je cijena 44 USD. Pokušao je. To šta ja mislim da je on prevarantski dupeglavac njemu nije ni najmanje bilo bitno. Sa mnom mu nije uspjelo, neka nađe neku drugu naivčinu. Nekog Japanca ili Amera, od njih je najlakše izmusti novac.
Promet nije jenjavao do kasnih večernjih sati. Čuo sam basove. Dopirali su iz auta koji je prolazio ulicom, nemam pojma kako ih vozač uopće podnosi? Kako je lagano klizio ulicom tako je redom vibracijama basova palio alarme svih parkiranih auta, he he. Taj si je stvarno stvarao štimung dok je vozio.
Nije mi prethodila mirna noć. Iako nije bilo buke i tv u holu je brzo bio ugašen, iako nije više bilo prometa na ulici, nisam mogao zaspati. Brinula me sirijska viza. Do danas se nisam previše brinuo jer sam na više mjesta pročitao da ako neka zemlja nema sirijsko diplomatsko predstavništvo tada se njenim građanima viza može izdati na graničnom prijelazu. Između ostalog ta informacija stoji i na web stranicama sirijskog ministarstva turizma. Sve jasno. Međutim po raznim forumima se osim pravih uvijek daju pročitati i hrpa netočnih informacija. Mada znam da su neke informacije netočne, netom prije događaja koji te informacije opisuju uvijek se pojavi onaj prokleti crv sumnje: ”šta ako?” Sada je taj crv sumnje narastao do divovskih razmjera i nije mi dao da zaspem k’o čovjek. Slagao sam si u glavi razne rezervne varijante, A, B i C. Razmišljao sam kako ću ako me odjebu na jednom graničnom prijelazu otići na drugi, kako ću im reći ovo, kako ću im reći ono. Ma znao sam da ako se te krive informacije pokažu kao točne… ma znao sam da sam u tom slučaju dobro sjeban. To je kad čovjek ima viška vremena za razmišljanje pa neosnovano počne razmišljati o budalaštinama.