Damascus, 19.04.2010.

Pogledao sam šta kažu kratke vijesti na Euronews, borio se malo sa stvarima koje naprosto nisam imao kamo odložiti i iskoristio toplu vodu koje ovdje ima samo ujutro. Ona poluvijest od sinoć da je mađarski zračni prostor djelomično otvoren bila je uzaludna, jutros su rekli da je otvoren samo do visine od 3000m šta je za normalne letove neupotrebljivo. Dakle banana. Robu sam dao na pranje u hotelu iako je dan ranije neki drugi tip rekao da ju moram odnijeti u nekakvu nedaleku praonicu. Preuzela ju je stara baba tetoviranog lica. Ne znam da li je tetovirano lice u njenom kraju normalno ili baba samo pripada nekoj lokalnoj bandi štemera i mlati dečke po parku? Nakon svega toga mogao sam se prošetati do ureda Maleva da vidim šta oni kažu u vezi sa svim tim cirkusom. Imaju li oni neku alternativu ili da se svi kolektivno objesimo?

Ušao sam u ured Maleva koji nije bio ured Maleva. Vani na staklu je velika naljepnica s imenom kompanije pa sam krivo zaključio da sam na pravom mjestu. A bilo mi je čudno da je osim mene tamo samo jedan čovjek. Gdje su svi ostali turisti? Pričekao sam da se pojavi službenik koji me ljubazno uputio u susjedni ured, udaljen samo nekoliko metara. E tamo je već sve izgledalo kako treba: užurbani službenici, nervozna atmosfera i nekih desetak zbunjenih putnika. Nisam čak ni previše čekao da stignem na red.

Sjeo sam pred šalter. S druge strane zgodna crnka, starosti od nekih 30 godina. Baš lijepo, od ovih nekoliko faca mene je zadesila najugodnija. Uglavnom stvari su stajale vrlo jednostavno: normalno nisu imali pojma da li će 21-og biti letova za Budimpeštu ali za sada moj let još nije brisan. Pitao sam je koje su mi opcije, tj. da li mi u slučaju otkaza leta mogu naći neki drugi let sa nekom drugom kompanijom koja će me prebaciti bilo gdje u Europi gdje to bude moguće. Ili da li će mi barem refundirati troškove ili bar dio troška ako budem prisiljen vratiti se kopnenim putem.
– Nema problema gospodine, ako ne bude letova taj dan stavit ćemo vas na let za neki drugi dan – odgovori mi (još uvijek) zgodna crnka.
– Ali… meni je nemoguće ostati nekoliko dana duže – zamucao sam zbunjeno.
– To nije moj problem – ispali ona vrlo mrtva hladna. Ma hladna k’o špricer.
To nije njen problem? Kako to ova misli da to nije njen problem? Čak i da nije, pa ne misli me ona valjda tako jeftino odjebati? Uuuu, bezobrazlukaaaa… Smračilo mi se pred očima, pažnju su mi iznenada prestale odvlačiti njene pristojno izložene cice.
– Jesam li ja putnik Maleva? Jesam! Da li je ovo ured Maleva? Je! Da li vi radite za Malev? Radite! E pa onda ja jesam vaš problem i moj problem je vaš problem! – odbrusio sam joj povišenim tonom. Sada sam s druge strane šaltera primjećivao isključivo njenu kamenu facu i tup pogled. Gledala je u mene širom otvorenih okica bez da trepne, samo je jedva primjetno kimala glavom.
– Ok, nisam sigurna. Pitati ću našeg managera prodaje pa ću vam sutra znati odgovoriti. Dođite sutra ujutro pa ćemo znati nešto više – rekla je nešto pristojnijim tonom. Mah, u principu ništa pametnog mi nije rekla. To sam i očekivao ali nisam si davao mira dok to ne čujem na svoje uši. Nikad se ne zna.

 

 

Mogao sam samo ići u potragu za suvenirima, rabota koju me ni najmanje nije bilo volja izvršavati. Morao sam si nekako odvratiti misli od aviona, aerodroma i vulkana. Još nije panika. Opet sam glavinjao po souqu ali od suvenira nisam nalazio ništa pametno. Onih velikih i skupih ima uvijek ali to mi ne treba niti sam to ikada kupovao. Moj kriterij je da je suvenir što jeftiniji, da nije velikih dimenzija i naravno da ima nešto specifično za zemlju u kojoj je kupljen. Pa makar i neki natpis. Ono šta se nudi u gami jeftinih suvenira su sve one bezlične đinđurije koje se mogu naći u svim islamskim zemljama od Maroka pa do Irana. Katastrofa. Sav arapski svijet nudi jedno te iste prčkarije. Ovdje sam čak mogao kupiti nekakve piramide koje se prodaju u Egiptu, libanonske suvenire ili čak razne nemaštovito oslikane kutijice sa iračkom zastavom i natpisom ”Iraq”. Stvarno katastrofa. Na kraju sam uzeo nekakve tanjuriće na kojima su bar uz sliku pisala imena tih mjesta u Siriji. Trgovci su stvarno nenametljivi ali zato nisu spremni davati ne znam kakve popuste. Heh, ne mo’š imati i ofce i nofce.

Vukući se po vrućini poput ispremlaćenog pseta sa sjetom sam se prisjećao brda oko Beiruta gdje sam se prije nekih deset dana umalo tresao od hladnoće. Kasnije na večer vidio sam da je temperatura u Damscusu bila 31°C. Ništa čudno, večer prije u džamiji je termometar pokazivao 26°C. Jedno se mora priznati, čistači i koševi za smeće su po svuda. Barem u ovom starom dijelu grada. Lutajući došao sam i do Azem palače, LP kaže da ako ću pogledati samo jednu građevinu osim glavne džamije onda bi to trebalo biti upravo ovo. Pa dobro, da ih poslušam. Azem palača je mjesto gdje je nekad živjela obitelj guvernera Damascusa, izgrađena još tamo u 18. stoljeću. Ta privatna rezidencija se sastoji od više prostorija i manjih zgrada koje su uredno posložene oko prostranog dvorišta. Svaka prostorija normalno ima svoju strogu namjenu, jedna je za žene, druga za poslovne sastanke, itd. Svugdje su okačeni opširni tekstovi na engleskom koji posjetitelju mogu pojasniti sve vezano uz život u palači. Stari namještaj, stari predmeti, stara odjeća… ma ima toga za vidjeti. Slikao sam unutrašnjost dok nisam bio upozoren da to ne činim. Nisam više… sve dok ne bi ostao sam u prostoru, tada bi slikao potajno.

Tamo su bile i četiri mlade Sirijke, jako dobro raspoložene. Slikale se tu, slikale se tamo. Nisam mogao odoljeti a da ih i ja ne slikam. Na ponovnom izlasku u dvorište pristupi mi jedna od njih, ona bez marame na glavi i vjerojatno najslobodnija. Upitala me da li se može slikati sa mnom. Naravno da može, još sam je u zajebanciji upitao da li želi da je zagrlim, he he. Odbila je uz smijeh, ipak tu sliku će vjerojatno vidjeti i njena familija. Mogu si misliti kako bi joj starci pali u nesvijest da vide kako im kćer makar samo na slici grli tamo neki stranac.

Nastavio sam lutati uličicama, skoro pa bez nekog cilja. Prije dolaska u ovaj grad planirao sam napraviti si koji izlet u bližu okolicu ali nakon ove gužve s vulkanom i letovima jednostavno me prošla volja. Imao sam druge brige po glavi i skoro pa da sam jedva čekao da krenem natrag i riješim se dvojbe kako ću to uopće izvesti. Sjeo sam na jedan zidić u hladovinu. Pored mene čovjek sa svojom marendom. Prvi put me vidi, ništa ne prodaje. Samo sjedi i jede. Nisam mu nitko i ništa a on me nudi s nekakvim kruhom. Nisam uzeo, neka jede čovjek.

Prolazak kroz glavni souq tj. kroz njegov ulazni dio je bio isti kao i prethodni. Nekoliko dosadnjakovića koji su se opet zaletjeli za mnom u nadi da će me odvući do svojih trgovina i koje sam opet sve redom uredno izignorirao. Nedugo po povratku u hotel šutljiva baba tetoviranog lica kuca mi na vrata. 14.00 i moja roba je oprana i ispeglana i to sve za 50 Sp. Ma šta joj bi da si šara po licu… izgubljena opklada? I ako je tako za šta se kladila? Mati mila čime si ja glavu razbijam… Iz sobe sam izašao tek nakon 16.00, kad je vrućina malo popustila i kad sam se malo odmorio.

Opet sam se vratio u stari grad, tražio sam pištolje koji ispaljuju balone od sapunice. Treba i najmlađima kod kuće nešto donijeti. Večer prije klinci su to prodavali po souqu, danas ih nema nigdje. Još bolje, našao sam ih u malim dućanima i to upola jeftinije. U jednoj malo uličici u kojoj sam se našao tko zna kako naišao sam na prodavača predobrih kolača. Ma više su to bile neke krofne prelivene čokoladom i punjene kremom. Čovjek bi se udavio u njima. Natrag sam se vratio pored Citadel, u principu tamo se i nema šta za vidjeti. Prostor je pod rekonstrukcijom a kad će biti otvoren – mislim da nitko ne zna. Ostatak vremena sam ubijao lunjajući po kvartu. Tako sam naletio i na trgovinu akvarijskih ribica i kornjača. Prestrašno u kakvim malenim staklenim kutijama ih drže.

Ipak, legao sam sa malo mirnijim mislima, na tv-u su se vrtjele nešto optimističnije vijesti nego prethodna dva dana. Vidjet ćemo šta će mi sutra ona kokoš u Malevu reći.