Homs, Aleppo, 16.04.2010.

Budilica mi nije ni trebala, digao sam se na vrijeme za razliku od prethodnog dana. Na recepciji nema žive duše. Traži, zovi ali stvarno nigdje nikoga. Mah, ostavio sam ključ na stolu i otišao. Ulice puste, iako se odavno razdanilo još uvijek vani nije bilo neke aktivnosti.

Prvi taksist koji je naišao tražio je 50Sp. Ne želi spustiti i ne želi uključiti taksimetar. Previše, sljedeći… Drugi je nešto promrmljao i nastavio svojim putem. Sljedeći… Treći me pobrao i uključio taksimetar. Cijena 20 Sp. Koji minut kasnije vidio sam da mi je vratio 10 Sp manje. E da, ne možeš ih zajebati, i kada misliš da si im stao ne rep – nisi.

Na stanici se već okupilo nešto ljudi, na perone ne puštaju dok vlak ne dođe. Imao sam vremena pa sam pokušavao naći bilo koju riječ a da nije napisana na arapskom. Uzalud, bez znanja arapskog ili barem čarobne kugle ovdje se malo teže snaći. Osim ako putnik namjernik poput mene ne naleti na dva Sirijca koji ne samo da mu pomognu kupiti pravu kartu nego mu dan kasnije pomognu naći točno sjedalo u vagonu. Nije da ne bi sam mogao, ali već kad su me ljudi krenuli voditi, šta da se ja sada pravim pametan?

Slučaj ili možda neko nadnaravno biće, htio je da sjedim pored mladog studenta engleskog jezika. Dečko ima nekih 20-ak godina, mislim da je druga godina studija. Pokazivao mi je knjigu na engleskom koju mora pročitati. Od studenta engleskog jezika očekivao bi da ga govori dosta bolje od mene koji je engleski pobirao po svuda samo ne tamo gdje je trebalo – u školi. Tek u trećem srednje sam se prebacio na engleski jezik i tada me je na kraće vremensko razbolje zapala jedna mlada i zgodna profesorica. Mislim da je to bilo jedino razdoblje kad je većina nas u razredu bila malo zainteresirana za taj predmet. Na žalost, zgođušna i simpatična profesorica je za nekoliko mjeseci otišla dalje, za nekim novim poslom a zamijenila ju je uobičajena neugledna dosadnjakovićka. Tu je negdje bio kraj učenja engleskog. Ili bi kidnuo sam jer, ta tko će petkom poslijepodne još biti u školi?? Ili bi me ona krknula van razreda radi ponašanja. Dani kad bi odsjedio cijeli sat su bili rijetki. Ne znam, inače nisam pravio veće probleme u školi ali ovaj engleski nikad nisam shvaćao imalo ozbiljno. Hvala svevišnjem na muzici, titlovanim filmovima, komunikaciji sa strancima i internetu tako da sam se s engleskim ipak izvukao. Na kraju netko tko ga studira, pa makar i u tamo nekom Homsu, govori ga lošije od mene. Točnije, mogao bi ga čak i podučavati he he.

Yasser mi je pravio društvo dobrim djelom puta, taj mršavi tamnoputi mladi Sirijac živi u manjem selu nedaleko Aleppa. Ima mnogobrojnu obitelj, ako se dobro sjećam njegovi roditelji imaju osmero djece a on je najstariji. Samo otac radi a majka je doma, ipak netko treba svu tu dječurliju servisirati. Kako prosječna plaća prema njegovim riječima iznosi nekih 14000 Sp šta iznosi cca 300 eura, to im nije dovoljno. Imaju još i farmu koja im služi kao dodatni izvor prihoda. Motor im je jedino prijevozno sredstvo koje imaju, auto im je luksuz koji si ne mogu dozvoliti kao ni većina ljudi u njihovom okruženju. Međutim jedna stvar mi nije jasna: ako već znaju da imaju loš standard… zašto izrode cijeli čopor djece znajući da će im jako malo toga moći pružiti? Ok, Yasser studira, ne znam koliko ga to košta ali siguran sam da se na to kod njega doma izdvaja dobar komad budžeta. Nisam se sjetio tada mu postaviti to pitanje. Sjećam se jedino kako je sa smiješkom rekao da Arapi vole djecu kad je vidio izraz čuđenja na mom licu uzrokovan saznanjem da ih ima osmero. E stari moj, i drugi narodi vole djecu pa opet… Da li ne znaju za kontracepciju, da li se ona protivi njihovoj vjeri, da li im se jednostavno ”dogodilo” i tako nekoliko puta ili ih jednostavno nije briga – ne znam. Ali smatram da ako netko u siromaštvu svjesno izrodi cijelu nogometnu ekipu skupa sa pratećim osobljem, tada se taj nema pravo žaliti kako nema ovo i kako nema ono.

On sam je rekao da je nakon trećeg djeteta zamolio starce da stanu malo na loptu ali uzalud, heh, vjerujem da se taj i danas boji nove braće i sestara. Malo me zatekao s jednim pitanjem, na moje riječi da ja nikako ne želim imati toliko djece upitao me šta moj otac misli o tome!? Prvo sam se malo zbunio, nisam kontao da li se zajebava ili misli ozbiljno. Naravno da je mislio ozbiljno, zaboravio sam da nisam doma i da ljudi ovdje imaju malo drugačiji mentalitet, pogotovo u ruralnim sredinama. Malo nevjerojatno je da nekome otac nameće ili bar ozbiljno sugerira koliko će djece imati ali mom suputniku je to normalno. Ajd’ dobro…

O njihovom mentalitetu dovoljno govori i vjerovanje u đavla, konkretno tvrdio mi je da su đavoli nekad živjeli u blizini njegovog sela i da je jednoga od njih upravo njegov djed vidio. Danas ih više nema, spodobe ne vole puno ljudi pa su eto preselili nešto dalje na neko osamljenije mjesto. Nisam imao komentara na to, stvarno nisam znao šta da mu odgovorim. Svatko vjeruje u ono šta hoće. Hm… sada kad ovo pišem, pitam se da li upravo spoznaja da đavoli ne vole prenapučenost tjera ove ljude da izrode barem dvocifrenu brojku djece? Tko će ga znati…

Nakon nekog vremena počeo je film, ”Gospodar prstenova I”. Film traje neka tri sata, već sam ga gledao. Problem je bio u tome da smo bili već na pola puta i da je do kraja vožnje ostalo još samo sat i po. Znači prikazati će samo pola filma… onima koji mogu pratiti jer je na svakom drugom sjedalu razvaljen priključak za slušalice. Na početku svakog putovanja svim putnicima podijele sokić, keksić i slušaličice, s tim da ćeš slušaličice možda iskoristiti a možda nećeš.

Vlak je počeo usporavati, ulazak u Aleppo. DUM!!! Udarac lopte u staklo, ovaj put ništa nije puklo. Yasser mi je skrenuo pažnju da su upravo ti udarci loptama krivci za napuknuta stakla po svim vagonima. Lokalni mladi junci se valjda na takav način lišavaju viška energije, napucavajući vlakove na periferiji grada.

Inače još jednu stvar sam doznao, prošle godine je cijena litre benzina skočila sa 7 Sp na 25 Sp. Ako je ta informacija točna, to objašnjava povećanje cijena svega u odnosu na cijene iz LP od prije dvije godine. Vlada je stanovništvu dala nekakve bonove za ovo i ono kako se ljudi ne bi bunili, ali nisam baš shvatio o čemu je točno riječ.

Moj današnji suputnik se prije rastanka uvjerio da mi ništa ne treba nakon čega je svatko od nas krenuo svojim putem. On je žurio doma obitelji, ja sam se lagano gegao u smjeru centra u potrazi za hotelom. Taksi mi nije trebao, bio sam odmoran tako da mi 20-ak minuta hodanja nije predstavljalo ama baš nikakav napor.

Uskoro sam se nalazio taman u bloku zgrada sa jeftinijim hotelima. Ušao sam u prvi, nije valjalo. Za 700 Sp dobio bi nekakvu sivu sobu… ma bezveze. Odlučio sam se ovaj put malo maltretirati oko smještaja. Odmoran sam i imam vremena a kao šta vidim hotela ima koliko ti srce želi. Preko puta ovoga ima još jedan. Dušu sam ispustio dok se nisam popeo do soba. Ne valja, sobe su odmah uz recepciju i smrdi nekakvim čudnim mirisom. Bye bye… I tako se zaredalo nekoliko hotela. Jedan je bio živi očaj, nešto u rangu onih iz Beiruta. Ne hvala. Neki su bili skuplji nego se to meni svidjelo, neki su bili ovakvi a neki opet onakvi. Već sam ozbiljno razmišljao da se opalim nečim po glavi i da napokon uzmem neku sobu jer je povlačenje ruksaka uz i niz razne stepenice postalo naporno. Napokon sam u osmom hotelu našao ono šta sam tražio. Soba je svjetla, miljama daleko od recepcije, ima kupaonicu i tv sa FOX movies. Opet za 800 Sp.

Souq je bio zatvoren. Petak. Vrlo rijetke otvorene radnje su izbijale iz sivila cijelog prostora. LP ga je nahvalio kao ”most vibrant” souq na cijelom bliskom istoku. Mda… Ne znam gdje ti pisci vodiča vide svu tu navodno posebnu atmosferu? Ok, danas je neradni dan ali čisto sumnjam da se i radnim danima ovaj souq po nečemu posebnom razlikuje od drugih. Na drugoj strani souqa izbio sam točno pred citadel, impresivnom tvrđavom u centru grada strateški smještenom na povišem brežuljku. Ne znam da li ju je itko ikada uspio osvojiti… čak i da je, taj mora da se dobro napilao. Do vrha vodi kameni most a prije dolaska na glavna vrata potrebno je proći kroz kulu odvojenu od same tvrđave i smještenu na prvoj trećini mosta. Služila je za razbijanje napadačke sile, tako da napadači ne banu odmah pred glavna vrata. Čak i da napadači stignu pred glavna vrata i tu će naići na prepreku: vrata se ne nalaze odmah pred njima nego s desne strane, upravo zato da bi im se oduzeo zaletni prostor koji bi mogli koristiti za neku spravu za razvaljivanje. Kad su vrata s boka, tog prostora više nema i ne mogu se zaletavati. Jednostavno i pametno rješenje. Zašto to meni nikad nije palo na pamet? Možda zato jer nikad nisam morao braniti tvrđavu, ali ako ikad budem morao, znati ću šta mi je činiti. Kasnije tokom vremena sa strane mosta izgrađena je još jedna potpuno izdvojena kula, služila je napadanju neprijatelja koji bi uspjeli na neki način ovladati mostom. Sve strane brda su popločane tako da je onemogućeno penjanje bočnim stranama do samih zidina a sve to skupa je opasano danas suhim i širokim jarkom.

Ništa, ova tvrđava je svakako još jedno od onih mjesta koje nikako u Siriji ne bi trebalo propustiti. Na ulazu stravična gužva, vjerojatno radi neradnog petka. Masa ljudi se tiskala u redu za ulaznicu pa onda u redu za ulaz. Unutar samih zidina vanjska visoka temperatura zraka osjetno padne. Kao da sam ušao u vrhunski klimatizirani prostor. Debeli kameni zidovi čine čuda u ovakvim vrućim uvjetima. Panoramu na cijeli grad ne treba posebno spominjati, danas je važna radi turista koji će zadivljeno piljiti u život ispod svojih nogu. Nekad davno je bila važna radi osmatranja okolnog područja. S ove pozicije su i te kako imali odličan pregled na puste kvadratne kilometre.

 

 

Gore u tvrđavi je očekivano bio kaos. Samo zahvaljujući velikom prostoru moglo se kako tako normalno prolaziti, ali ljudi je gore bilo stvarno puno. Stariji su vrijeme kratili u čavrljanju, mlađi su visili po kafićima, klinci su jurišali po svuda. Svi oni su platili daleko jeftiniju ulaznicu od 150 Sp koliko smo plaćali mi stranci. Ništa neobično, različite cijene za strance su redovita pojava u siromašnijim zemljama. Ta cijena zna često biti drastična. Sjetio sam se Yassera koji je rekao da nikad nije bio ovdje, iako živi u okolici grada i očito se školovao u tom istom gradu. Ne znam da li je razlog tome nezainteresiranost ili mu je bilo preskupo platiti šaku Sp koliko je ulaznica za sirijiske učenike i studente?

Zakoračio sam u jednu od podzemnih prostorija, uski prolazi ne dozvoljavaju mimoilaženje pa je trebalo sa svom onom gužvom biti dosta strpljiv. Sve sam si mislio kako je na kraju tih prolaza sigurno nešto zanimljivo već kad toliko ljudi hrli u tom smjeru. Zabluda, ljudi se guraju kako bi došli do jedne omanje prazne prostorije i buljili u prazne zidove. Da nema toliko gužve pogledao bi i ostatak prostora, ovako mi je sve to naguravanje izgledalo totalno besmisleno. Izronio sam na površinu u potrazi za danjim svjetlom.

Vrlo brzo su mi lokalni klinci postali nepodnošljivi. ”Hello, hello, hello, hello…”, e jebo vas ”hello”. Ponekad bi si stvarno radije odgrizao lijevi lakat nego se nalazio u vidokrugu klinčarije koja nema pametnijeg posla nego da juri za strancem k’o gladni pas za odbačenim omotom hamburgera. Bombardiranje s ”hello” doživio sam bezbroj puta i vjerojatno slijedi drugih bezbroj puta, ali za razliku od većine ostalih neželjenih popratnih pojava koje prate svako putovanje, na to se nikad nisam uspio naviknuti. Vjerojatno ni neću. Ajde da tu i tamo netko dobaci ali ovo masovno mijaukanje je iritirajuće k’o debeli vuneni džemper na +40°C. Odavno sam se pomirio s time da tomu nema lijeka. Ako odgovaram, cijeli dan ću lajati ”hello, hello…” sve dok sam sebi ne budem izgledao dovoljno tupavo da prestanem. Ako krenem mahnito vrištati na njih ili ih gađati kamenjem tek onda ću izazvati frku tako da o tome nema govora, iako bi vjerojatno bilo zabavno. Bar u početku dok me uskoro rulja ne uhvati i naglavačke objesi o kakav toranj. U slučaju masovnog ”hello” napada, total ignore je moj izbor, iskopčam se i zakoračim u neki drugi paralelni svemir gdje naporne klinčarije nema. Gdje oni ne postoje. Ne čujem ih, barem prividno.

Dole na trgu odvijala se manifestacija, vjerojatno učenici držali su rastegnutu ogromnu sirijsku zastavu preko dobrog djela površine. Pitam se koliki bi to barjak trebao biti kad bi to čudo netko htio zavijoriti? Možda nešto slično onom kojeg sam vidio u Ammanu prije nekoliko godina. Uz to je bila podignuta bina za govore. Nemam pojma u povodu čega je sve to bilo?

Prije konačnog odlaska našao sam još nekoliko zanimljivih kutaka u ovoj tvrđavi koje sam radi gužve umalo propustio. Do njih me dovela samo urođena znatiželja i neizbježno ”ma šta ima ovdje iza?” razmišljanje. Da nije bilo toliko ljudi vjerojatno bi se bio još malo zadržao. Ovako sam krenuo prema glavnoj džamiji. Kroz souq mi je bilo malo teže se orijentirati iako sam se nastojao ravnati prema mapi. Mali prolazi i nedostajući putokazi lako mogu zbuniti turista. Kako je skoro sve zatvoreno nisam imao ni koga pitati. Sve dok nisam naletio na grupu talijanskih turista s vodičem. Nešto sam načuo kako su sad eto vidjeli ”nešto” i kako sad idu pogledati ”nešto drugo”. Nisam sve uspio čuti ali njihov smjer kretanja mi je davao dobre naznake da idu upravo prema džamiji. Nije baš da ima stotine mjesta kamo hitaju grupe turista. Krenuo sam za njima poput poslušnog psića.

Počela je kiša. Ništa strašno, ali… kiša? Ovdje, na bliskom istoku? I to kad sam ja tu? Ma kako se usuđuje pasti?? Palo ju je taman dovoljno da smoči dvorište džamije šta je značilo da ako sad uđem da ću si smočiti čarape. Mmmm…ne. Neću, odmah blizu je jedan restoran sa lijepim pogledom pa dok ja poput gospodina uredno ručam valjda će to sranje prestati padati. Solidan ručak me koštao 400 Sp koliko sam okruglo ostavio. Bilo je ok ali slično bi dobio i na ulici i to za manje od pola cijene.

Dok sam ručao opuštajući se s dobrim pogledom i svježim zrakom oko ušiju, tlo se uspjelo osušiti. Sada sam mogao kao čovjek hodati bos po dvorištu džamije bez da gacam po lokvama. Puno ljudi, familije s djecom. Kao šta jedni odu provesti dan na citadel tako drugi dođu u džamiju. Neki mole u unutrašnjosti, drugi sjede vani u dvorištu i čavrljaju. Djeci je najbolje, oni samo jure uokolo. Za razliku od klinaca na tvrđavi ovi me srećom uopće nisu primjećivali. Džamija je lijepa i ne bi ni nju trebalo propustiti.

Laganini sam krenuo u smjeru hotela zadovoljan viđenim. Ulice su bile poluprazne, kiša je prestala, a umor se već neko vrijeme mogao osjetiti.
– Hej, oprosti… vidi ovaj novčić. Da li znaš koliko vrijedi? Uzmi ga slobodno. Pogledaj. – ni od kuda se pored mene stvorio Sirijac europske face u kasnim dvadesetim godinama. Male naočale kroz koje je zirkao na prvi pogled su davale naslutiti da se radi o ozbiljnom i pametnom dečku. Međutim ono šta je mangup radio jasno je davalo do znanja da je on samo jedan običan sitni prevarant a s pameti ima veze kao ja s japanskom princezom. Kopiju antiknog novčića mi je pokušavao uvaliti kao pravi primjerak. Nisam trebao taj novčić niti primiti u ruke da bi to znao. Ta tko će mi novčić vrijedan možda tisuće USD nuditi na ulici i to zamisli, po vrlo, vrlo povoljnoj cijeni!? Možda, ali samo u nekoj bajci stupidnog sadržaja.

Nisam htio tu bijednu kopiju niti malo bolje pogledati, kamo li ga uzeti u ruke.
– Da li si ikada vidio tako stari novac? – nastavio je dalje sa svojim budalastim pokušajem varanja glupog turista koji bi valjda trebao dobiti erekciju na sam spomen tog njegovog malog blaga.
– Pa da, vidio sam to u coffie shopu, stoji odmah pored kave u izlogu – ispalio sam prvu glupost koja mi je pala na pamet očekujući da će se ovaj hitro povući. A ne. Ne ide to tek tako. Tip je izgleda uporan.
– Coffie shop?… Coffie shop?… – razmišljao je na glas
– Šta je to coffie shop? – nije imao pojma na šta sam mislio. Nisam ni ja, samo šta sam za razliku od njega znao da sam lupio bezvezariju. On je jadan dumao o čemu se tu radi. Nastavio je s pričom da je ovo vrlo stari novac i da jako puno vrijedi. Bio sam dobro raspoložen, vremena sam imao, imao sam i upornog glupana pored sebe pa zašto si nekako ne bi prikratio vrijeme hodanja do hotela?
– Ali šta će mi stari novac? Ja bi novi… imaš možda 100 USD? – počeo sam s pričom.
– Nemam, ali ovaj vrijedi puno.
– Šta bi ti radije, novi ili stari auto? – upitao sam ga.
– Novi – odvratio je malo zbunjeno.
– E, pa tako i ja hoću novi novac. Šta će mi stari? – na ovo se malo zbunio ali je odmah nastavio svoju već unaprijed pripremljenu priču:
– Jako je star, vrijedi tisuće dolara.
– Pa šta? I ja sam jako star, neš ti starosti…
– Na tv-u kažu da vrijedi jako puno – nije odustajao ni trena.
– Šta je to tv??? – e s ovim sam ga malo jače cimnuo. Počeo mi je objašnjavati šta je to tv. Počeo je pričati o kompjuteru. Pričao je o internetu.
– Kompjuter? Šta ti je sad to? – napravio sam još začuđeniju facu istovremeno se trudeći da ne prasnem u smijeh.
– Ne znaš? Zezaš me? Mobitel? Da li znaš šta je mobitel?
– Ma čuo sam jednom tu riječ, znam da mi zvuči poznato… hmmm, da li je to nešto za jesti? – tip više nije znao šta da mi kaže, kako da me uvjeri da taj njegov kurčevi fejk novčić vrijedi cijelo malo bogatstvo? Pokušao se vratiti na svoj teren pa je opet okrenuo priču:
– Ovaj novčić vrijedi puno. Tisuće dolara, skup je.
– Pa nije ti to baš puno, imam ja na tisuće dolara po džepovima – okrenuo sam priču na drugu stranu. Gledao me je u nevjerici.
– Da, evo u ovom džepu imam nekoliko tisuća dolara, u ovom isto tako, a tu u ruksaku imam ne znam ni sam koliko tisuća dolara, možda 10 ili15. – Tek tu sam ga dobro zbunio, malo je zastao s pričom. Nije imao pojma kako da se sada postavi ali ubrzo se pribrao i upitao me odakle sam.
– Iz Sirije.
– Ma kako? Govoriš arapski?
– A ne. Ja sam posebna vrsta Sirijca. Ne govorim ti ja arapski.
– Radiš tu?
– Ne. Samo šetam i to po cijele dane – odvratim mu mrtav hladan. S njegove strane opet muk. Bog te pitaj šta je tada prolazilo kroz njegovu praznu glavicu? Možda nekakav zvuk sličan zvuku eho sonara.
– Znaš, na tv-u kažu da vrijedi puno – nastavi on po starom…
– Novčić si gledao na tv-u?
– Da.
– Ali… koja je to fora staviti novčić na tv i gledati ga??? – opet sam promijenio priču.
– Ma ne, ne. Ne razumiješ! Gledao sam na tv-u, ne na tv-u!
– Ma razumijem ja tebe… – i stvarno sam ga razumio, ali on više nije razumio ništa.
– Ja bi kupio novčić – ispali on i ostane živ, naravno zajebao se i zamijenio pojmove ”prodati” i ”kupiti”
– Čekaj malo, da li bi ga ti kupio ili prodao?
– Prodao – rekao je ali tek nakon šta sam mu objasnio šta znači ”prodati” a šta znači ”kupiti”.
– Evo, pitaj one starce preko ceste. Oni su jako stari, možda oni žele stari novac?
– Pitao sam ih – odgovori on tek tako da nešto odgovori.
– Eto. Vidi, ovo je moje – pokazujem na hotel Sheraton u trenutku dok smo prolazili pored njega.
– Da – taj više nije razumio ništa, nije znao šta je htio, nije znao šta je čuo, nije znao šta bi kupio a šta prodao, nije znao gdje se nalazi ni u kom vremenu. I ono malo mozga šta ima više nije funkcioniralo. Bio je ”kaputt”.
– Ne ozbiljno, ja sam vlasnik.
– Da, ok. Idem – napokon je otišao. Nikad neću saznati da li je napokon shvatio da ga cijelo vrijeme povlačim za nos ili se samo ugasio? To naše malo i meni veselo druženje potrajalo je dobrih 10 minuta. Još mi je neko vrijeme na licu titrao smiješak, nisam se mogao prestati smijati. Isuse, koji bedast tip. I on bi htio strancima uvaljivati fejkove? Taj ne bi mogao nagovoriti ni grešnog popa na jednu molitvu a kamoli išta prodati. Čak mi je bilo pomalo krivo šta je otišao, a taman sam se bio navio za višesatno laprdanje.

Jedini Internet caffe kojeg sam uspio naći bio je nedaleko hotela i naplaćivao je 50 Sp za pola sata. U pristiglom mailu upozoren sam na nedaće oko tamo nekog vulkana. Kako sam si dozvolio tu privilegiju da tokom ovog putovanja ni u jednom trenutku ne pogledam vijesti tako nisam imao pojma šta se događa u svijetu. Savršen odmor za mozak, održavao sam samo kontakt sa svojima doma, za sve ostalo me savršeno nije bilo briga. Nevjerojatno kako sam se dobro osjećao kad nisam čitao sva ta sranja kojima smo uobičajeno bombardirani. Nisam čuo ništa o odlukama vlade, o krizi, o problemima, nisam čuo ništa ni o svim onim bijednim facama o čijim privatnim životima nas mediji spremno bombardiraju na način da je nemoguće ne primijetiti barem naslov teksta kao i popratnu sliku. Ništa nisam znao i bio sam sretan. Sada se nešto promijenilo, javljaju mi o nekom vulkanu zbog kojeg se zatvaraju aerodromi!?

Morao sam provjeriti o čemu je riječ. Mrzovoljno sam otišao na jedan naš portal i upoznao se sa problemom. Eyjafjallajökull je bilo ime tog problema. Neizgovorivo, ali to je bilo najmanje bitno. Prokleti islandski vulkan rigao je pepeo do te mjere da su počeli zatvarati aerodrome u strahu za sigurnost letova. Kasnije je ispalo da su te mjere bile pretjerane ali meni je savršeno razumljivo da u nedostatku pravih informacija nitko ne želi preuzeti na sebe odgovornost tisuće putnika u avionima.

Vratio sam se u hotel i čvrknuo tv na BBC News i Euronews. Prateći vijesti shvatio sam koji su razmjeri cijelog tog cirkusa. Između ostalih zatvoreni su aerodromi i u Mađarskoj i Rumunjskoj. Katastrofa, pa kako ću doma? Ostaje mi samo da pratim vijesti i nadam se da će se stanje popraviti do trenutka povratka. Filmovi koje sam gledao u nastavku večeri teško su mi mogli umanjiti turobno raspoloženje.

Ufff, a tako sam bio miran i spokojan. Baš sam bio zadovoljan… sad mi je taj prokleti vulkanski pepeo poremetio taj unutarnji mir. Nisam to planirao, unutarnji mir sam planirao razbucati tek kad se vratim doma. Jedino šta mi je preostalo je da vidim kako će se sve to odvijati narednih dana i da malo pogledam na koji način se može natrag kopnom, u slučaju potrebe.