Zaspao sam. Baš danas kad sam trebao u Palmyru dignuo sam se tek u 09.00, dva sata nakon šta sam namjeravao. Fuck! Prokleta tiha ulica, tišina je dobra za spavanje ali pogubna za buđenje. U ekspresnom roku sam pobrao stvari i izjurio iz zgrade, u hodu sam provjeravao da nisam slučajno izletio bez nekog komada odjeće. Taksi me ovaj put vozio na sasvim drugi kraj grada i na sasvim jedan drugi autobusni kolodvor. I ovaj je uključio taksimetar koji je na kraju vožnje pokazivao 75 Sp. Nisam se čudio jer je ovaj put vožnja potrajala dosta duže od prethodnog dana. Autobus sam našao bez problema ali je na moje iznenađenje bio veliki bus. Šta je najgore bio je potpuno prazan, ja sam bio prvi putnik. To je značilo samo jedno, da sam upravo propustio prethodni i da ću tko zna do kada čekati polazak ovoga. Još ako i ovaj kreće tek kad se napuni, načekati ću se. Opako ću se načekati. Sjedala su se sporo popunjavala. U međuvremenu majstor je nešto šarafio odostraga a vozač sa svog sjedala isprobavao. Krasno. Još i to mi treba da autobus kasni radi kvara ili šta bi bilo još gore da krepa negdje po putu. Među svim minibusima oko nas ovaj regularni stari bus je djelovao poput slona u kokošinjcu.

Na polazak sam čekao ravno sat vremena, sve do 10.30. Pred nama je bila dvosatna vožnja. Vožnja po ravnoj pustinjskoj cesti, pored rijetkih malih naselja i povremenih vojnih postaja i radara. Kao polaznu stanicu za posjet Palmyri sam odabrao Homs jer joj je od svih okolnih gradova najbliži, samo dva sata vožnje za razliku od tri sata koliko je potrebno iz Damascusa. Vrijeme sam kratio gledajući arapske muzičke spotove na monitoru i diveći se prelijepim popratnim plesačicama. Stajanja su bila česta, prečesta. U busu je konstantno nešto zujalo ali suprotno mojoj bojazni ipak je izdržao vožnju do mog cilja. U podne i po iskočio sam iz njega u jednom pustom kvartu niskih kuća. Autobusna stanica je bila potpuno prazna.

Beeep, beeep… nisam napravio ni dva koraka kad sam začuo sirenu. Bio je to taksist u neoznačenom autu. Nikakvih taksi oznaka, ništa od ničega. Tražio je bezobraznih 150 Sp do ruševina. Šta se mene tiče mogao je tražiti i 500. Neće ih dobiti, ne od mene. Nije htio prihvatiti velikodušnih 50 Sp pa sam krenuo dalje, sve dok opet nisam začuo sirenu. Sada je već spustio na 100 Sp, i dalje previše. Nisam točno znao koliko su ruševine daleko ali znao sam da je i ovo šta sam nudio previsoka cifra pa zato nisam ni odustajao od nje. Opet sam krenuo niz ulicu, naći ću drugoga. To je znao i ovaj pa je napokon prihvatio moju ponudu i odveo me cijelih kilometar ili dva do ruševina. Znao sam da su blizu…

Iz taksija sam izašao točno pred Temple of Bel. To je jedno od nekoliko mjesta gdje se plaća ulaznica. Ruševine Palmyre se mogu razgledati uglavnom potpuno besplatno. Evo, ovaj hram je zaštićen od pogleda visokim zidom pa je pogodan za naplaćivanje ulaznice od 150 Sp. Tip na ulazu je malo zajebavao jer nije imao sitnoga kao ni ja. Nekako se snašao, samo sam čekao da mi kaže da sam nađem siću u onoj pustoši. Oko hrama bilo je nekoliko manjih grupa turista, sunce je pržilo dosta jače nego u dolini rijeke Orontes gdje sam se skitao prethodna dva dana. Nisam se previše zadržavao, krenuo sam dalje. Nedaleko hrama počinju kolonade. Taj meni najljepši dio Palmyre proteže se u dužini od kilometra i sve se može pogledati besplatno. Normalno, ta tko bi to sve išao ograđivati… i s kojim rezultatom? Na izlasku iz hrama treba samo preći cestu i stati pred Monumentalnim lukom, početkom kolonade i izrazito fotogeničnim dijelom ruševina. Nakon toga slijedi šetnja sve do Tetrapylona do kojega je prolaz potpuno čist. Nakon njega se šetač mora već snalaziti po stazi jer ovdje još uvijek po svuda leže veliki komadi nerestauriranih stupova. Upravo kod Tetrapylona sam sreo jednog od vrlo rijetkih turista izvan hrama. Slovenac, putovao je samostalno makar mi je na prvi pogled djelovao toliko nesigurno da sam se malčice iznenadio. Ali stvarno, čovjek je tamo bio sam. Oko nas nije doslovce bilo ni pasa. Prije dolaska očekivao sam da će sve biti pretrpano turistima, ali očito je gospodi pretoplo za obilazak, ako ih uopće i ima u tolikom broju u gradu. Ili je možda stvar u tome da glavna sezona godišnjih odmora u Europi još nije počela, stvarno ne znam. Bolje ovako, cijelo područje imam samo za sebe. Još da ne moram žuriti bilo bi još bolje. Ovako sam stalno imao na pameti kako ne smijem na autobusni kolodvor stići prekasno jer nikad ne znam kad kreće zadnji prijevoz za Homs.

Rimsko kazalište je još jedan dio Palmyre gdje se naplaćuje ulaz. Isto 150 Sp koje ovaj put nisam platio. Dobar dio kazališta se da vidjeti izvana, zašto bi onda uopće plaćao? Unutra nije bilo žive duše. Osim stražara, ali on je valjda bio u nekom stanju meditiranja na suncu tako da se on ne broji. Iznad ruševina nalazi se citadel, nekakva manja ali lijepa utvrda na brdu. Navodno treba potrošiti barem pola sata za uspon po pržećem suncu. Da sam imao sobu u tom gradu, bio bi sigurno krenuo do gore ali ovako nisam si mogao dozvoliti taj vremenski luksuz. Popeo sam se samo na obližnji brežuljak kako bi pogledao cijeli prostor iz nekakve poluptičje perspektive.

Jedna stvar me kopkala zadnjih nekoliko godina, usporedba Petre i Palmyre. Svojedobno sam čitao na raznim forumima tuđa iskustva koja su redom govorila kako bi uvijek između ta dva mjesta izabrali Petru. Neki su čak i umanjivali ljepotu i zanimljivost Palmyre. Sad napokon imam i svoju vlastitu sliku. Da, Petra je zanimljivija i ljepša od Palmyre, pogotovo teško da nešto može zasjeniti ljepotu Tresurya u Petri. Kad bi birao između posjeta na te dvije lokacije izabrao bi Petru. Ali s druge strane Palmyra nipošto ne zaostaje. To je jedno lijepo i ovako izvan sezone tiho mjesto, dosta prostrano gdje se turist može satima smucati po ruševinama. Mora da je veličanstveno izgledala u svoje doba. Monumentalni luk na početku kolonade je predivan, fotogenično mjesto isto kao i Tetrapylon pored kojeg je dobro da se nađe barem jedan čovjek kako bi promatrač usporedbom spoznao njegovu pravu veličinu. Nešto južnije, na prvim brežuljcima nalaze se visoke građevine – grobnice. Do tamo mi nije padalo na pamet odlaziti, napješačio bi se, ulaznice se kupuju na sasvim drugom mjestu a sada niti nisu otvorene za turiste. Zadovoljio sam se pogledom s ove točke.

 

 

Nigdje hlada, mogu si misliti kako ovdje prži usred ljeta. Ma dobro, probao sam pustinjsko sunce i u sedmom i osmom mjesecu pa bi ga izdržao i ovdje bez većih problema. Na drugom kraju kolonade žive ljudi. Ne znam čime se bave, s obzirom kako me jedan od njih dozivao pretpostavljam da turistima dilaju suvenire. Samo koji minut nakon šta sam ga odbio tip se verbalno posvadio s nekim drugim u kući. Nevjerojatno kakva je to dreka nastala ni otkuda. Mogu reći da mi je baš smetala, divljaci su remetili moj pustinjski mir.
– Alabla khla bhka diu buhana ndud… – otprilike nešto ovakvo mi je paralo uši. Pa da ih ne bi čovjek ispljuskao… Lagano sam se udaljio u smjeru obližnje asfaltirane ceste. Približavajući se devama koje su bezbrižno čupkale rijetke biljčice naletio sam na njihovog čuvara. Opet dreka, tj. lavež jer čuvar je u ovom slučaju bio jedan mali pas koji je lajao k’o sumanut. Pretpostavljam da mu je onaj galamdžija od malo prije gazda. To bi puno toga objasnilo. No, psa se još i dalo ignorirati. Deve se nisu obazirale na njega, zašto bi onda ja?

Ne znam kome služi asfaltirana cesta koje sam se uskoro dočepao. Prošao sam na noge opet cijeli kilometar skoro do svoje početne točke a da ništa nije prošlo pored mene. Baš ništa, a kamoli kakav taksi. Na kružnom toku na kraju ceste mali dečkić. Ne znam da li je dijete imalo više od tri godine. Mali je poput napuštenog psića zujao po pustom kolniku bez da je itko čak ni izdaleka pazio na njega. Tek je potrčao nekoliko koraka u stranu kad je polako naišao jedan auto. Stvarno, poput izgubljenog divljeg psića. Totalno neobičan prizor.

Povratak na autobusnu je bio skoro pa identičan kao i odlazak s nje. Frajer je tražio 100 Sp. Istina, bio je nešto skromniji nego onaj prvi ali svejedno nije bilo ni govora da mu toliko platim. Nije to naravno išlo od prve, nekoliko puta sam se udaljio od auta i nekoliko puta me zvao natrag, svaki put sa sve nižom cijenom, 50 Sp ,40 Sp, dok nije konačno pristao na ponuđenih 30 Sp. Autobusni kolodvor potpuno prazan, jedino vozilo je bio minibus koji me trebao vratiti u Homs. Ovaj put sam čekao svega nekoliko minuta do polaska.

Ponovo dvosatna vožnja kroz pustinju. Vožnja pored mnogobrojnih tabela s imenima naftnih kompanija. Pored ljudi koji usred ničega čekaju na prijevoz. Odakle dolaze? Od čega žive u ovoj pustinji? Bliže prema Homsu počinje zelenilo. Gledao sam borove koje vjerojatno namjerno sade uz cestu. Valjda služe kao neka zvučna i vizualna izolacija između ceste i okolnih naselja. Sva stabla, ali apsolutno sva stabla su nagnuta u istom smjeru. Ni jedno nije ravno. Čini se da ovdje vjetar uvijek puše u istim smjeru? U tom slučaju meteorolozi imaju dosta olakšan posao jer vjetar ili puše ili ne puše, smjer je poznat.

Po dolasku sam se malo dvoumio između gradskog busa i taksija… popustio sam gnjavatoru koji me zaskočio čim sam kročio iz minubusa i oborio mu cijenu sa 100 Sp na 75 Sp koliko sam bio platio po taksimetru za dolazak. Nije mu se baš svidjelo, tj. nikako mu se nije svidjelo ali prihvatio je. Ili to ili bi ja bio produžio dalje. Odveo me do svog taksija koji je bio zadnji u redu. Frknuo me na zadnje sjedalo, rekao ”sorry monsieur” i nestao!? Ma nije valjda… nije valjda išao tražiti još nekog putnika? Počeo sam škrgutati zubima, izašao sam iz taksija i pogledom preko ograde potražio svog vozača. Da, eno ga tamo. Stajao je pred vratima tek pristiglog busa i tražio dodatne putnike!? Ajd’ da je to service taksi kao šta ih ima u Libanonu ali nije. Ovdje uđeš u taksi i ovaj te vozi bez da prima dodatne putnike. Eh, ali ovaj taksista je htio ispasti mudar. Nije, ispao je glup. Napilao sam se istog trena, ma jebi se ti i tvoj taksi. Ako mu je fer cijena malo onda će si potražiti nekog drugoga koga će poput psa ostaviti da čeka u autu. Pokupio sam se i otišao ravno na gradski bus. Koji minut kasnije vidio sam ga kako praznog auta prolazi pored autobusne i kako gleda na sve strane. Vjerojatno me tražio. Tako mu i treba, budala. Sad neka traži nekog drugog.

Bus je bio prepun ali svi ti ljudi su stoički podnosili manjak prostora, nije bilo bezobraznog guranja, nije bilo lamentiranja. Kad netko ne bi na vrijeme uspio izaći svi bi u glas dreknuli na šofera da ne kreće. Stekao sam dojam da su tolerantniji kad su gužve u pitanju nego mi Europljani. Možda je to bio samo izuzetak ali dojam je bio takav.

U uredu s telefonima su mi zadnji put sa smiješkom nabili na nos da ne trebam uvijek pozdravljati sa ”salam aleykum” nego da ima i drugih pozdrava. Ok, to znam ali ”salam” je uobičajen pozdrav u svim islamskim zemljama, s time ne možeš pogriješiti. Ovaj put sam se pojavio s ”marhaba”. Ovi su se počeli smijati i odmah krene rukovanje, nisu očekivali da ću zapamtiti njihovu dobronamjernu primjedbu. Sreća da je većina ljudi simpatična inače bi putovanje bilo u sasvim nekom drugom tonu.

Internet caffe je ovaj put bio popunjen, točnije mislio sam da je pun sve dok me nisu uputili u drugu prostoriju u podrumu. Tek tada sam upoznao jedan za mene sasvim novi svijet, velika prostorija puna PC-eva, puno veća nego ona gore.

Sutradan sam namjeravao ići u Aleppo vlakom. Sigurno je puno komotnije putovati vlakom nego busom. Krenuo sam prema željezničkoj stanici da kupim kartu. Pozicija na mapi je izgledala dosta jednostavno. Jednu ulicu tamo, pa glavnom cestom lijevo i još malo i tamo sam. Šipak. Ne znam da li je LP napravio neki zajeb na mapi, da li su premjestili željezničku ili sam se ja totalno ali totalno pogubio – uglavnom zaglavio sam u nekoj stambenoj zoni. Znao sam da je željeznička tu negdje ali gdje točno? Pitajući ljude nekako sam ju našao, stvarno je bila u tom kvartu ali je trebalo malo zujati uokolo. Kad sam ju našao skontao sam da se nalazim s krive strane, za ući na perone trebao sam se vratiti miljama unatrag. Imao sam dvije opcije, vratiti se ili riskirati i hodati dalje dok se eventualno ne nađe neki pothodnik ili nešto… Da, ipak ima pothodnik, kad sam ga našao osjećao sam se kao da sam našao milijun dolara.

Velika tabela sa istaknutim voznim redom i tarifama meni je potpuno beskorisna. Normalno da nema ni jednog jedinog slova na latinici. Pokušao sam usporediti natpise sa imenima gradova iz LP-a napisanim na arapskom. Čitati njihove brojeve znam, to je najmanji problem ali arapsko pismo je već neka druga nauka, neusporedivo teža. Na šalteru se skupa sa mnom našao Sirijac koji je kupovao kartu vlaka za isti smjer i u istom terminu kao i ja. Odlično, rekao je čovjeku s druge strane šaltera šta mi treba tako da sam ipak bez većih peripetija platio kartu 110 Sp za drugu klasu. Prodavač je engleski samo natucao i da nije bilo ovoga morao bi mu objašnjavati rukama i nogama šta želim. Karta koju sam dobio je isto bila bez i jednog slova na latinici.

Zbog naplaćivanja papirnatih ubrusa već sam dan ranije odlučio da od danas mijenjam restoran. Heh, ali kamo otići? Onaj susjedni je izgledao puno ljepše, sve je blještalo, puno veći prostor, ali… unutra osim konobara nije bilo žive duše. Ni jednom kad god bi prošao nisam vidio da netko tamo jede. Vjerojatno postoji dobar razlog za to i nije me baš bilo volja istraživati na vlastitoj koži. Uvijek se pokušavam držati pravila da treba jesti ako je moguće tamo gdje ima puno ljudi a pusta mjesta treba izbjegavati. Osim ova dva restorančića ostale nisam primijetio. Osim uobičajenih prčvarnica ali ovaj put sam htio pojesti nešto sa stola a ne s nogu. Ništa… popustio sam i opet se vratio u ”Prince”. Ako ništa drugo hrana je tamo dobra, jeftina i porcije su pristojne. Samo šta sam ovaj put znao trik, odbio sam kutiju s ubrusima. Nek’ je naplaćuju nekom drugom. Stvar principa, možda glupog ali tu i tamo dozvoljavam si imati neki princip.

Nekakav princip bi trebao imati i prilikom kupovine u slastičarnicama. Tu obično sva samokontrola, principi i sl. teorije današnje psihologije padaju u vodu. Ući, odabrati i kupiti samo ono šta si siguran da možeš pojesti, to je smjernica koju bi trebao slijediti. Znam ja to vrlo dobro, ali isto tako znam vrlo dobro da ću istog trenutka kad stanem pred šarenim izlozima punih svakojakih slatkiša te iste smjernice zaboraviti u trenutku. I onda se dogodi ono šta se dogodilo i ovaj put, da uzmem koji kolač viška jer mu nisam mogao odoljeti… Netko pametniji od mene je jednom rekao – jebeš karakter koji nije labilan.

19.30 je doba kada treba biti tople vode. Ali tople vode nema, morao sam ih podsjetiti da ju uključe. Zašto bi samo za jednog gosta uključivali cijeli sistem? Ako zatražim, dobro, uključiti će ju istog trena. Ako ne zatražim, njima još bolje jer su nešto uštedjeli.