Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 48 Sp (sirijska funta)
1 euro = 61,7 Sp (sirijska funta)
1 US$ = 5,46 Kn
1 euro = 7,27 Kn
100 Sp = 11,5 Kn

Ipak odmoran i čio, sišao sam na ulicu i hrabro krenuo prema taksistima. Bio sam spreman nekome iskopati oči samo zato da bi mu dokazao kako nisam bedast i da neću platiti 44 USD. Nije bilo potrebe za kopanjem ičega, ljudi su mi odmah rekli pravu cifru i preostalo mi je samo da čekam ostale putnike. Nitko normalno nije znao ni tko su ni koliko ih je ni kad će stići. Ruksak sam stavio u prtljažnik starog Mercedesa čija je godina proizvodnje sasvim sigurno starija od godine početka građanskog rata.

Vrijeme je prolazilo. Čekao sam na nogama, odbio sam ponuđenu stolicu jer mi je bilo zanimljivije visjeti direktno na ulici nego sjediti nekamo sa strane izoliran od svega. Nakon sat vremena od planiranih pet putnika skupilo se samo nas troje. Jedan je umalo zbris’o, valjda mu je dojadilo čekanje, pa je taksist jurio za njime nagovarajući ga da pričeka još malo. Cirkus. Meni je ovo čekanje dobro došlo da napokon fotkam auto libanonske policije. Dečki se voze u Dodge Charger, bolidu za koji nisam mislio da će ga koristiti policija bilo koje države. Kad sam ga prvi put vidio u Beirutu pomislio sam da je to samo jedan od rijetkih primjeraka za neku glavešinu ali ubrzo sam se uvjerio da je to njihov standardni policijski auto. Kako god, nekako sam propustio ga slikati i uspio tek sada, uoči odlaska iz zemlje.

Taman kad sam se počeo miriti sa pomisli da ću čekajući ostale putnike na taksi stajalištu dočekati večer, nagli polazak. Taksist je odlučio krenuti sa samo tri putnika. Nije baš bio presretan ali ako bi dulje čekao mogao bi izgubiti i ova tri. Nisam čak ni dugo čekao, došao sam u 08.10 a sad je bilo 09.00.

Cesta prema sjeveru je bila pusta, ni traga gustom prometu kakvog se može vidjeti prema jugu. Pusta i zapuštena, kao da se ne vozim istom državom. Sa mnom su taksi dijelila dva mlađa Sirijca. Proćelavi do mene je bio dosta šutljiv, onaj ispred je cijelo vrijeme čavrljao sa šoferom. U jednom trenutku je izvukao nekakve šljive. Kad ih je ponudio morao sam ih uzeti, u protivnom bi taj ponavljao ”please, please, please…” do sudnjeg dana. Negdje na pola puta do granice taksist je stao i skočio nešto kupiti u jedan od dućana uz cestu. Koji trenutak kasnije ovaj proćelavi se isto sjetio da bi i on tu nešto mogao pazariti. Taksist se vratio, uskočio, kresnuo auto i krenuo. Nije ni primijetio da ima putnika manje, he he. Brbljavi Sirijac ga je na to podsjetio.

Kako smo se približavali granici postajao sam sve nesigurniji. Iracionalni strah je počeo nadvladavati zdravi razum. Odbrojavajući kilometre ufuravao sam si da ako bi i bilo problema onda bi ih bilo na nekom manje prometnom graničnom prijelazu a Al Aabboudiye je upravo to – mali granični prijelaz. Nekoliko šlepera parkiranih uz cestu bili su pokazatelj da samo šta nismo kročili na granicu. Libanonsku stranu sam prošao bez čekanja. Pečat u putovnicu i vozi.

Ali ostala je sirijska strana. Taksist me dopratio do pravog mjesta unutar neugledne i hladne pogranične kuće. Stao sam za šalter, predao putovnicu i ispunjeni ulazni karton i pričekao. Nisam mogao a da ne primijetim sirijske uniforme, kao da su ih djeca dizajnirala. Potpuno crne s olinjalim epoletama svjetlo plave boje. I oznaka čina, naravno. Ok, crno k’o crno, ali upravo im te jednobojne i jednostavne epolete daju onaj dječji detalj. Kao da preda mnom stoje naglo oživjeli olovni vojnici a ne pravi ljudi.

Procedura je malo potrajala, pogranični policajac je zgrabio moje dokumente i negdje nestao. Vidio sam ga kako trčkara od onih pa do onih drugih vrata. Čekao sam dalje i malo se osvrnuo oko sebe. Na zidu lijevo od mene stajao je veliki natpis zbog kojeg sam progutao knedlu: gulp! Gore je lijepo i velikim slovima pisalo da svi moraju imati vizu prije dolaska na granicu. Samo to, jasno i glasno. No, glas razuma je sada prevladao taman prije nego sam se rasplakao kao mala curica: znak tamo stoji još od križarskih ratova, nema to veze sa sadašnjim zakonima.

Iz sumornih misli trgnuo me policajac. Nekako se našao meni iza leđa umjesto s one strane šaltera. Pitao me je. Nisam imao pojma šta ali on me svejedno pitao. Na arapski. I još je očekivao odgovor!? Šta sad taj oživjeli olovni vojnik hoće? Taksist je znao šta ovaj traži ali nije mi znao prevesti. Nekoliko trenutaka smo se svi troje pred šalterom tupo gledali, sve dok nisam ispalio:
– Dollars… US dollars – Šta ja znam, možda je pitao u kojoj valuti ću platiti? Nije. Odmahnuo je glavom i ponovo postavio pitanje. Možda ga je postavio na nekom drugom dijalektu, možda sa engleskim naglaskom ali svejedno je još uvijek pitao na arapskom. I dalje ga nisam klinca razumio, i dalje mi moj taksist nije znao prevesti i dalje smo se tupo gledali. Ovaj put sam ispalio:
– Turist… I’m a turist – Šta ja sad opet znam, valjda je pitao svrhu putovanja? Ne, nije ni to. Opet je nestao iza nekih vrata. Vratio se napokon sa onim dvojezičnim obrascem kojeg sam ispunio i kojeg sam mu predao s putovnicom. Pokazao mi je šta ga zanima i ovaj put sam ga razumio jer odmah ispod arapskog piše engleski prijevod. Zanimanje, trebao sam mu reći šta sam po zanimanju… Majke ti, pa toliko strke oko toga šta sam po zanimanju? Pa mogao je napisati da sam slastičar, pastir ili ginekolog… meni svejedno. Nakon toga opet pitanje… ime oca. Bog te pitaj koji će im sad klinac taj podatak? Nesretna birokracija, tko ju je uopće izmislio? I zašto? S kojom svrhom? Ispunio sam mu traženo, sad malo vedriji jer znam da ne bi davio s pitanjima da me namjerava odbiti.

Počeo je listati po velikoj fascikli. Pretraživao je isprintane tabele u kojoj je svako polje bilo obojano markerom druge boje. Listao je od prve do zadnje stranice i natrag. Čitao je red po red, tražio i tražio.
– Croatia… Croatia… – nemoćno je odmahivao ćelavom glavom. Opet sam izbečio oči, nije valjda da tek sada traži mogu li ili ne mogu dobiti vizu na granici? Opet je nestao, ovaj put iza nekih drugih vrata. Pogledao sam i kroz poluotvorena vrata vidio kako netko većeg čina sjedi za stolom. U jednoj ruci je držao moju putovnicu a u drugoj telefonsku slušalicu. Vrata su se zatvorila, kao da se s druge strane odvija tajna operacija kojoj nisam smio prisustvovati. Koga sad ovaj zove radi moje putovnice? Predsjednika?

Taksist je bio skoro lud, već je prošlo nekih 20 minuta. Sirijci su već odavno čekali u autu, oni granicu prijeđu samo s osobnom. Napokon se olovni vojnik vratio, ispunio još neke papire i poslao me da platim u banci. Po onim tabelama je tražio koliko da mi naplati i nikako nije uspijevao naći moju državu. Taksist me poput munje odveo do šaltera s druge strane zgrade gdje sam u polumračnoj i maloj poslovnici banke izbrojao 33 USD. Pa onda opet kod olovnog vojnika na pečatiranje. Napokon sam dobio vizu, najobičniji pečat. Nikakve naljepnice, nikakvi bakrači. Nakon toga sam putovnicu na pregled dao na samom graničnom prijelazu izvan zgrade, malo kasnije još jednom policajcu neposredno iza graničnog prijelaza – taj je išao iskopirati putovnicu i ulazni obrazac. Ni to nije bio kraj, kad sam napokon sjeo u auto morali smo opet stati. Ovaj put mi je pripadnik tajne policije opet pregledao dokumente i to nimalo tajno.

Zanimljivo kako su svi ti policajci pomno pregledavali pečate u putovnici, pogotovo egipatske i jordanske. Tražili su dokaze da sam bio u Izraelu. Za to im je dovoljan i pečat bilo kojeg graničnog prijelaza između jedne od tih dviju zemalja i Izraela. Toga ja nemam. U protivnom ne bi vizu dobio ni pod razno. Ni u Libanon ne dozvoljavaju ulaz strancima koji imaju izraelske pečate kao ni u još nekoliko islamskih zemalja. Sve skupa procedura je potrajala nekih pola sata. 3500 LL koji su mi ostali dao sam taksistu, to mu je za čekanje. Onaj ulazni obrazac iako ispunjen i pečatiran, na kraju nitko nije uzeo, ostao je sa mnom. Toliko nepotrebne brige ni za što. Strašno koliko mentalne gnjavaže može prouzročiti jedan sasvim mali crv sumnje.

Sirija, napokon. Široka autocesta s rijetkim prometom. Na uzbrdici četiri trake… ali za koga? Sve mi je djelovalo nekako prostranije i veće. Kao da se na oko vidi da sam iz male prešao u nekoliko puta veću državu. Skužio sam kako taksist ostalima priča koju cifru sam platio za vizu. Čudio se. Znam, to je za njih daleko veći novac nego za mene. Negdje usput stali smo kod prodavača napitaka. Brbljavi Sirijac s prednjeg sjedala sve nas je častio vrućim čajem. Nismo ga tamo popili nego smo sjeli u auto i krenuli s prevrućim plastičnim čašama u rukama. Ostali su svoje dosta brzo popili, kad sam ih pokušao slijediti u brzini ispijanja spalio sam si jezik. Opako. Nemam pojma kako su ga oni progutali bez da si sprže usta. Ja sam se još kilometrima vozio držeći prevruću i prepunu plastičnu čašu među prstima pazeći da se u vožnji ne isprolijevam. Al bi bilo vrištanja da sam si jaja zalio s time… ne vjerujem da taksist ima aparat za gašenje. Žurio je, zato nismo ni mogli na miru piti. Em je imao premalo putnika, em je zbog mene dulje čekao na granici. Nije mu to baš bio neki dan za biznis. Praznu čašu sam tek podosta kilometara dalje bacio kroz prozor. Napravio sam ono šta izrazito mrzim kod vozača – bacanje otpadaka na cestu. Međutim ovdje su svi to radili, rub ceste je pun smeća a sumnjam da ću tako brzo naići na kantu smeća. I šta da ja sad tu nešto izmišljam…

Iskrcali su me negdje na periferiji Homsa na nekakvom taksi stajalištu i odmaglili u istom trenu. 2 USD, toliko je tražio mudri mladi lokalni taksist kojemu je smiješak bježao pri samoj pomisli da će upravo sada odrati naivnog turista. Nisam ipak bio baš toliko naivan, znao sam vrlo dobro da mi ovaj ‘oće naplatiti najmanje duplo od onoga šta bi trebao. Mogao sam ne pristati, okrenuti se i otići do prvog idućeg taksista. Nisam, valjda me držalo jako dobro raspoloženje pa sam sam sebi rekao: ”ma baš me briga za ovaj put”. Nek’ mu bude. Nije baš bio sretan kad sam mu platio u dolarima, sirijske funte ionako još nisam imao.

Otišao sam vidjeti hotel preporučen od LP-a. Niti su cijene onakve kakve LP navodi niti izgleda dobro. Točnije izgleda nešto slično kao onaj u Beirutu, samo šta je s 500-tinjak SP kolika je cijena noćenja, jeftiniji. Pored toga LP navodi upola jeftiniju cijenu… dobro su ga poskupili. Nisam prihvatio. Imam dovoljno vremena, nisam umoran i ruksak nije težak tako da mogu još malo pogledati. Drugi hotel na spisku je sličan ovom prvom, nikakav i skuplji od očekivanog. Treći koji sam pogledao uopće nije u LP-u ali me zato ugodno iznenadio: uredne i svijetle sobe s kupaonicom, čak ima i tv sa satelitskim programima. Kasnije sam skužio da između ostalog ima i Fox Movies kojeg samo titluju tako da se i ovdje filmovi mogu pratiti s originalnim zvukom. Cijena 800 Sp ili u prijevodu cca 18 USD!? Za šaku dolara više dobivao sam neusporedivo veći komfor, dobro bi se bio zajebao da sam uzeo prethodnu sivu, prepreprecijenjenu i ćeliji nalik sobu. Nije ni ova neko cvijeće, prostor za wc školjku je nevjerojatno uzak, toliko da bi se malo krupnija osoba mogla zaglaviti među zidovima, soba nije baš velika… ali, hej – u odnosu na ono šta sam plaćao za nju, sve je to vrlo zanemarivo i nebitno.

Normalno da sam prihvatio, probao sam malo oboriti cijenu ali nije išlo. Nije bilo ni govora iako je hotel praktički bio prazan. Do njega se ne može doći stepenicama već isključivo liftom. Čini se kao da je taj lift ugrađen samo radi njih. Dole u prizemlju uđe se na jednu stranu a gore na katu izađe se iz lifta na sasvim suprotnu stranu. Zanimljivo. Sutra potražim nešto drugo, možda se može proći bolje.

Internet caffe kojeg sam uspio naći je dosta zabačen. U glavnoj ulici suprotno očekivanjima nisam našao ni jednoga tako da sam morao klipsati nekoliko ulica dalje. Tek dva dana kasnije sam našao još nekoliko internet caffea ali ni oni nisu bili baš blizu. Homs je onako, malo dosadnjikav. Mali i nezanimljivi centar daje pogrešan dojam da je grad manji nego šta jest. Souq mi se svidio, ne radi neke posebne pom-pom-pom uzvišene atmosfere koja odašilje ne znam kakve vibre – kako to često vole prikazivati vodiči, nego radi ljudi koji tamo prodaju. Iz njihovog ponašanja savršeno je jasno da turisti tamo nisu česte ptice. Svi su prirodni, pristojni i nasmijani. Milina. Teško da će se ovdje netko osjećati neugodno. Ovi ovdje bi izmamili iskreni osmjeh čak i klempavom princu Charlesu, neovisno o tome šta čovjek od rođenja ima parkiranu metlu u stražnjici.

I ovdje ima dosta džamija, iz ovog ili onog razdoblja, poznate radi ovog ili onog, pa sam ušao u jednu. Heh, ali ne ide to samo tako, kroz džamiju me proveo jedan simpatični krupni bradonja. Pokazao mi je gdje mogu ostaviti donaciju i dao do znanja da je slikanje zabranjeno. Mudro je to sa donacijama po želji, stranac će uglavnom ostaviti više novca nego bi ga ovi mogli dobiti da kojim slučajem naplaćuju ulaznice. 50 Sp je tek malo više od 1 USD ali za 5 minuta razgledavanja je previše novca. Nije mi bilo dozvoljeno da na miru razgledam prostor nego je ovaj poput žandara stajao uz mene i to uvijek neizravno me požurujući. Ma dobro, i bez njega ne bi se previše zadržavao, ionako džamija nije ništa posebno. Nemam pojma zbog čega nije dozvoljeno slikanje jer i bez te zabrane mi ne bi palo na pamet posegnuti za foto aparatom. A šta da tu slikam? Prazni prostor velikih bijelih zidova? Pogledao sam, slagao da je sve ovdje vrlo lijepo i otišao. Neka se čovjek ponosi, mada nekako mi se čini da je njemu ona moja donacija vrijedila daleko više od lažne pohvale.

Telefoniranje se može izvesti direktno karticom s telefonske govornice ili iz nekakvog telefonskog ureda opet s telefona koji funkcioniraju pomoću kartice. Razlika je jedino šta u ovom uredu postoji čovjek koji fino umetne karticu u aparat a na kraju se plaća samo ono šta je potrošeno. Čovjek si karticu uzme natrag i posao je zaključen. Nikakva automatika, nikakvi silni kompjuteri i umreženja. Shwarma u jednom malom obližnjem restorančiću preporučenom sa strane LP-a je bila za prste polizati. Mislim da ću ovdje doći i sutra. Napokon i da taj LP pogodi nešto šta treba pohvaliti.

U hotelu sam se neugodno iznenadio, nema tople vode. Tj. ima ali samo od 7-10 i od 19-22!? Pametnjakovići mi to nisu rekli kad sam razgledavao sobu. Kad su mi vidjeli facu promijenili su politiku za ovaj put. 5 minuta nakon šta sam se s recepcije vratio u sobu, na vrata je pokucao jedan od zaposlenika i sa širokim osmjehom mi priopćio radosnu vijest da će tople vode ipak biti za 10 minuta. Jest da sam ih opet morao podsjetiti da je obećanih 10 minuta prošlo ali svoju toplu vodu sam ipak na kraju dobio.

Prilikom potrage za internetom bio sam prošao jednosmjernom užom ulicom i na ulazu u zgradu vidio oveće vijence cvijeća. Iste onakve kakve se daju vidjeti na sprovodima kad su postavljeni na tri deblje šibe da ne leže na podu. Pomislio sam da je to neko pogrebno poduzeće ili da je netko tamo umro. Nešto kasnije na povratku uvjerio sam se da su svi dobro, vijenci su bili namijenjeni slavlju. Taman sam prolazio kad su se neke face šeretskih osmjeha praćene kamerama i pristojnom rasvjetom iskrcavale iz limuzina. Malo sam zastao i gledao… nikako mi se vijenci nisu uklapali sa blicanjem fotoaparata i rukovanjima pred ulazom. Svašta…

Navečer sam gledao film na tv-u, nešto šta nisam mislio da ću raditi u hotelskoj sobi za manje od 20 USD na noć. U 21.00 tople vode opet nema iako bi je trebali držati još bar sat vremena prema nekom svom rasporedu. Vjerojatno su zaključili da mi više ne treba jer sam je koristio poslijepodne. Pa i nije mi baš trebala ali ovakva bolesna štednja na toploj vodi mi je totalno bedasta. Bez obzira na to odlučio sam ostati u ovom hotelu i ne tražiti drugi smještaj. Za cijelo to vrijeme šta sam tamo boravio nisam sreo drugog gosta, vjerojatno sam bio jedini.