Jedva smo čekali napustiti tu rupu. Ekspresno smo se pokupili, sišli, prešli cestu i pričekali vlak za aerodrom. Na aerodromu sam potražio šalter Iberie kako bi vidio da li se može dobiti kakva odšteta za svo ono kašnjenje prtljage. Naravno da to na kraju nije bilo ni od kakve pomoći ali ako ništa drugo na šalteru su postavili jedan dobar komad pa bar putnici, muški putnici, imaju u šta zuriti. Čekao sam više od sat vremena, odčekao sam da cijele familije kupe avionske karte… mislim, koji je njima kurac? Zar je potrebno doći na aerodrom i taman prije leta kupovati kartu!? Bah… svašta, uglavnom ja sam se radi toga načekao. Kad sam nakon nekoliko stoljeća stigao na red, sisata službenica mi je rekla da se za takve stvari moram obratiti uredu Iberie u Casablanci. Koji se otvara tek u 09.00. E jebi ga… dok ja odem do njihovog ureda u grad, dok vjerojatno ništa ne napravim, dok se vratim – bit će već mrkli mrak. A ništa, idemo doma. Prilikom dolaska isto nismo mogli ništa jer smo žurili u Fes kako ne bi izgubili rezervirane sobe.
Čekajući u redu za check in razgovarali smo sa dvoje Australaca, i njoj su pogubili ruksak ali ga više nije našla. Bilo je to prije više od mjesec dana i izgubila je svaku nadu da će ga ikad više ponovo vidjeti. Vjerujem da ga stvarno više nije vidjela.
Displayi iznad šaltera nisu radili, sve obavijesti su se pisale kredama na malim pločama. Bit će dobro ako nam ovi zgubidani i ovaj put ne zagube stvari. Divno. U Madridu nas je opet čekala kilometarska šetnja/vožnja do drugog terminala, ovaj put smo se još i načekali na pasoškoj kontroli. U avionu su nam podijelili papir koji su trebali ispuniti svi oni s putnim dokumentima iz država izvan EU. Bilo mi je čudno ali ako tako kažu, valjda je tako. Ovdje na šalteru, pandur je samo prebacio taj papir u kantu smeća.
Uslijedio je još jedan posljednji let do Venezie u avionu s osobljem kamenih lica i obrocima koje bi trebalo naravno posebno platiti. Kad smo stigli nazvali smo telefonom parking gdje nam je bio auto i krenuli na glavna vrata… jedino šta aerodrom ima vrata na dvije razine pa se nismo mogli odmah sjetiti na koja su nas prije dva tjedna uopće dovezli. Talijan koji je vozio kombi je zanimljiv lik. Živi tamo, relativno blizu granice a nikad i nikad nije bio na prostoru bivše Jugoslavije. Čak ni u Sloveniji. Da budem precizniji tip nije imao pojma da uopće ima života s druge strane istočne talijanske granice a kamoli kako svijet tamo uopće izgleda. S obzirom da ima nekih pedesetak godina i da je hrvatska obala ljeti prenatrpana milijardama talijana, sve mi je to zvučalo pomalo nevjerojatno. Ali zato je u Maroku bio i to više puta. Tip je jednom davno preko prijateljice upoznao jednu Marokanku. Nije se ništa dogodilo među njima ali on joj je u Maroko slao nešto novca i robe šta je naravno ova objeručke prihvatila. Kad je napokon došao do Maroka, dočekala ga je ona… ali sa kompletnom familijom. A familija je skoro pa cijelo naselje. Jadničak, nadao se da dolazi na stopostotni seks a ono ništa. Vrijeme je provodio s njenima, ona je naravno isto bila tamo ali nikad ih nisu ostavljali na samo. On je spavao u jednoj sobi ona u drugoj. Do tog trenutka nije imao pojma šta ga čeka. Marokanci su ga dočekali i prihvatili kao njenog budućeg muža. I svi su bili dobri, dragi, fini i veseli, imao je sve šta je htio jedino nju nije mogao ni taknuti. Vratio se doma, rekao je da su i danas u kontaktu i da joj i danas pošalje nešto novca. Ona se nikad nije udavala, on je ostao neženja… ne znam tko je na kraju tu ispao lud… Ali zanimljiva faca taj tip, jedan od onih s kojima će čovjeku teško biti dosadno.
Platili smo parking nekih 50-ak eura za 15 dana, i krenuli doma. Nakon prošlogodišnjeg povratka sa Sri Lanke, ovaj povratak je izgledao kao povratak iz šire okolice.