Uspjeli smo ipak normalno odspavati sve do 05.30 kad smo ustali i krenuli s pakiranjem. Bus je kretao već u 07.00 i nismo htjeli zakasniti pogotovo šta nismo bili sigurni da li ćemo tako rano uopće naći bilo kakav taksi.

Na autobusnoj su se putnici polako skupljali oko relativno novog busa. U odnosu na one s kojima smo došli izgledao je odlično. Kad je šole htio kresnuti motor ništa se nije desilo. Motor o radu nije htio ni čuti. Polako se pored busa parkiralo dostavno vozilo puno velikih akumulatora. Akumulatore su spojili s busom ali opet ćorak. Vrijeme je odmicalo a mi smo i dalje stajali.

Vrijeme smo malo kratili s parom iz Novog Zelanda. Cura je bila omanjeg rasta i solidno mršava ali to ju nije sprečavalo da sa sobom tegli ruksak skoro pa veći od nje. S tim čudom na leđima nije mogla normalno hodati – doslovce se vukla potpuno pogrbljena. Izgledalo je kao da će ju silan teret svaki trenutak potpuno poklopiti. Ne znam šta je sve vukla sa sobom… možda bi se unutra našao i mali sudoper? Portabl tuš kabina? Jednogodišnja zaliha krumpira? Tko zna… njen dečko koji je duplo veći od nje imao je već ruksak normalnih dimenzija. Jedino šta je dečko pričao tako lijevim dijalektom da sam ga jedva razumijevao.

07.45 napokon smo se pokrenuli. Autobus je bio poluprazan. Šole je nemilice stiskao gas kako bi nadoknadio kašnjenje, naprosto smo letjeli cestom. Na kraju smo u Ouezzane stvarno stigli s minimalnim zakašnjenjem. Do Fesa smo odlučili isprobati famozni grand taxi. U 99,9% slučajeva grand taxi je stari bijeli Mercedes linije 123 kakav se proizvodio 80-ih godina. Onaj pravi gastarbajterski. Ovdje ih ima na stotine i čini se da svi služe prijevozu putnika između gradova. Primaju 6 putnika, 2 na prednjem desnom sjedalu i 4 na stražnjem. Prtljaga u haubi i na krov i – deri. Do Fesa smo platili 60Dh po osobi. Nešto skuplje nego bus, ali brže i lakše.

Dio parkinga uz autobuse koji je namijenjen taksistima načičkan je tim starim bijelim cestovnim lađama. Trebalo je samo pogledati u njihovom smjeru i odmah su nas majstori ubacili u pravo vozilo. Sa još četiri marokanska putnika krenuli smo natrag na jug, vozeći se opet kroz nepregledne maslinike i udišući jake mirise maslinovog ulja.

Da nije bilo mog zagubljenog ruksaka otišli bi direktno u nedaleki Meknes, ovako smo bili prisiljeni napraviti mali detour. Da nam se dalo i nije, bio je to dobar gubitak vremena. S grand taksijem nismo ni išli do njegovog krajnjeg odredišta nego smo iskoristili priliku i iskrcali se ranije, ulovili prvi petit taxi i po ne znam koji put došli do stajališta za aerodromski bus. Isto tako po ne znam koji put smo na isti bus čekali dulje od pola sata.

Dok sam na pustom aerodromu čekao službenika pred njegovim uredom, K je prošetala do 50m udaljenog skladišta sa prozirnim vratima. S osmjehom na licu mi je signalizirala da je ruksak tamo… svejedno, nisam vjerovao dok ga nisam uzeo u ruke. Olakšanje, opet je bio na mojim leđima. Čak mi ni čekanje nikad dolazećeg autobusa ovaj put nije teško palo. Obećao sam ruksaku da ću mu kasnije ispričati sve šta smo K i ja vidjeli i doživjeli ovih par dana dok je trajala potraga za njime.

Izgubili smo previše vremena i energije zbog toga šta netko nije dobro radio svoj posao tako da smo odmah krenuli u smjeru željezničke stanice. Idući grad bio je Meknes, manje poznat od Fesa, zanimljiv a opet sa osjetno manje turista. Vjeruje se da bi Meknes daleko više profitirao od turizma da mu na pola sata udaljenosti nema poznatog Fesa. Ovako ga većina turista zbog nedostatka vremena elegantno preskoči i ode u Fes.

Našli smo mjesta odmah u prvom kupeu.
– Meknes? – upitao sam familiju koju smo tamo zatekli. Zahvaljujući njihovom potvrdnom odgovoru bili smo sigurni da smo u pravom vlaku. Do cilja smo se prema LP trebali voziti nekih 40 minuta. Cifra 72Dh za oboje. Vlak je na prvoj idućoj stanici stao tek nakon pola sata. Bah, računao sam da je to neka manja stanica između dva grada ili nekakva predstanica pa smo ostali sjediti. Onako čekajući na stanici moj usporeni mozak počeo je polako ali sigurno obrađivati dostupne informacije. Ako je vlak krenuo na vrijeme, nije usporavao i vozio je 30 minuta, ovdje stoji nekoliko minuta a u Meknes sam računao da stiže za 40 minuta… pa koliko onda traje vožnja od ove stanice do Meknesa? Nemoguće da traje 5 minuta, teško vjerojatno da vlak kasni jer je sve bilo na vrijeme… osim ako ne stojimo na stanici gdje smo se trebali iskrcati? Napokon sam pogledao ime stanice – ispod natpisa na arapskom pismu na latinici je pisalo ”Meknes” i još nešto. Ma nije valjda da sam toliko glup… Upitao sam suputnike Marokance da li je to Meknes i na moj užas odgovorili su potvrdno!? Ne znam zbog čega sam računao da i oni idu samo do te stanice. Ne, oni su produžavali dalje i zato su mirno sjedili u kupeu.

Ajme majko mila… zgrabili smo ruksake i oboje izjurili do obližnjih vrata vagona. Već su bila blokirana. Uzaludno smo odjurili do drugog kraja vagona bedasto se nadajući da će možda ona druga vrata biti deblokirana. Aha. Šipak. U ovoj zemlji je sve rasklimano ali baš vlakovi moraju biti onako kako treba. Blokirana vrata značila su samo jedno – vlak je pred polaskom i idemo dalje do iduće stanice. A u pič… Kako sam se tada glupo osjećao to je nevjerojatno. K nije ništa rekla, nije ni trebala. Pouzdala se u mene a ja sam nakon napornog jutra ispunjenog autobusima, taksijima, čekanjima i vrućinom zajebo stvar. Uh, a već smo se radovali svježoj hotelskoj sobi u vrućem poslijepodnevu. Bezuspješno sam tražio adekvatnu pogrdnu riječ kojom bi se izvrijeđao. Tužno smo gledali male stanice kroz koje smo brzim vlakom jurili bez zaustavljanja. Pitao sam se kad taj misli stati, neće valjda potegnuti do Casablance?

Nakon nekog vremena stao je u Sidi Kacem, malom turistima nezanimljivom mjestu koje postoji samo radi križanja željezničkih pravaca. Izašli smo i odmah kupili karte za suprotni smjer. Prema voznom redu vlak je trebao uskoro stići pa smo imali malo vremena da nešto na brzinu pojedemo. Bili smo gladni k’o vukovi.

Kako Murphy nema pametnijeg posla nego mora zajebavati umorne putnike tako je vlak kojeg smo sada čekali kasnio dobrih 45 minuta. Dobar dio tog vremena proveo sam na pustom peronu ispod užarenog sunca stalno osluškujući razne zvukove iz daljine. Kad smo se napokon ukrcali dalje od ulaznih vrata nismo mogli. Cijeli hodnik i prostor pored ulaza bio je doslovce zakrčen ljudima i prtljagom. Srećom da nam ne predstoji duga vožnja pa smo i ovako umorni mogli još i to otrpjeti. Našli smo svoji kutak i vožnja je mogla početi. Za oko mi je zapela jedna prelijepa Marokanka. Ima dosta lijepih cura, ali ovako lijepe i s ovako savršenim crtama lica se uistinu viđaju rijetko. Šteta šta mi je fotoaparat bio zakopan negdje u prtljazi.

Hodnikom se na sve moguće načine probijao stjuard s kolicima punih sendviča i limenki. Bio sam siguran da na mjestu gdje smo mi stajali neće proći. Ma bio bi se kladio u to jer je čak i čovjeku s praznim rukama to bio jako težak pothvat. Izgubio bi opkladu. Ogromna torba malo desno, njen vlasnik malo lijevo, kolica malo gore, stjuard se malo pognuo… i nakon tisuću mikro radnji, natezanja, potezanja i guranja frajer se nekako probio. Ni David Copperfield ne bi to bolje izveo.

Iako je to bio isti put koji smo prošli tek sat-dva ranije, činio se beskonačnim. Samo šta sam ovaj put zvjerkao na sve strane neumorno dosađujući ljudima oko sebe pitanjima ”da li smo stigli?”. Da opet fulam, mislim da bi K izvršila hladnokrvno ubojstvo. I vjerujem da bi je na sudu ekspresno oslobodili krivnje bez imalo okolišanja.

Opet problemi s taksijem, dok sam izvukao mapu i pogledao točno ime hotela gdje smo se uputili svi slobodni taksiji su bili zauzeti. Morali smo se udaljiti stotinjak metara dalje da ulovimo neki slobodni.

Soba je imala i klimu samo šta su majstori na recepciji zaboravili napomenuti da daljinski moramo uzeti upravo kod njih. Ah, nije mi preostalo ništa drugo nego opet sići dole. Bili smo mrtvi umorni. Prvo smo otišli kupiti kartu busa za Risani. 150Dh po osobi za nekih 8 sati noćne vožnje. Trebalo je malo vremena dok sam taksistu objasnio kamo želimo otići ali na kraju nas je ipak odveo na pravo mjesto. Autobusna stanica ima prave šaltere i urednu čekaonicu odakle se putnici na perone puštaju tek pred polazak autobusa.

Zaželjeli smo se pizze pa smo prema preporuci LP otišli u jednu navodno, bolju pizzeriu. Eeee da smo znali šta nas tamo čeka… Dvije male kvadratne pizze, ukusne ali pretanke i nedovoljne da nahrane dvoje gladuša. Za 120Dh stvarno smo očekivali barem da ne izađemo vani gladni. To je neko malo fancy mjesto gdje je čak dozvoljeno točenje alkohola. Zato i je skuplje, ali nije mi jasno zašto onda daju poluporcije. Poluprazne želuce smo napunili kolačima tek u jednom internet caffeu sa dodatnom uslugom.