Noćenje u pristojnoj klimatiziranoj sobi došlo nas je 220Dh, uz to su nam dozvolili da umjesto do 12.00 sobu zadržimo do 14.00. Bus je polazio tek navečer i nije nam se dalo plaćati za još jedno noćenje koje nećemo iskoristiti.

Ustajanje je bilo laganini, vremena smo imali dovoljno. Polako smo sišli i zaputili se u medinu. Naravno nije atraktivno kao u Fesu ali ljudi su puno iskuliraniji i prijateljski raspoloženi. Nigdje na ulici nismo primijetili nervozu ili neku nepotrebnu galamu. Kad god bi nekoga upitali za dozvolu da ga slikamo uvijek bi dobili potvrdan odgovor. Uz neizostavni smiješak. Hodajući ulicama Meknesa hodali smo nekim drugim vremenom. Sve uličice u medini ispunjene su malim trgovinicama i radnjama od kojih većina nisu veće od svega nekoliko kvadrata. Majstori na ulici ili u širom otvorenim radnjama zabodeni su nosom u svoj posao, rade svoje i rijetko se obaziru na prolaznike.

Krojači, postolari, kovači, trgovci ovoga, trgovci onoga… ma ne sjećam se da sam igdje vidio veliku trgovinu. Sve je načičkano malim obrtnicima. Pogotovo su nam kovačnice izgledale srednjevjekovno. Obrtnici koji se bave proizvodnjom konaca rastežu te iste konce po zidovima zgrada uzduž ulica, da bi ih tek onda smotali na jedan mali namotaj za prodaju. Ne postoje skupi strojevi, ne postoji ovdje zadnja riječ tehnike, ne postoje multinacionalne kompanije. Postoji samo težak rad na neugodnoj vrućini i sparini.

Kao i svugdje i ovdje postoje muljatori, kad sam tražeći medresu upitao jednoga za smjer uputio nas je na sasvim krivu stranu. Pretpostavljam da nas je vodio u neku svoju trgovinu. Na vrijeme sam vidio da nas zavlači pa nismo ni gubili vrijeme na njega. Medresu smo teško našli, kao da nam je uvijek izmicala iza ugla. A kad smo je našli bili smo razočarani jer nije ništa posebno. Nema veze, bar smo se uvjerili u to sami.

Stvarno, Fes je zanimljiviji i ljepši od Meknesa, ali ljudi i atmosfera su neusporedivo bolji u mirnijem Meknesu. Vrućina nas je potjerala u hotel gdje smo se od podne do 14.00 još malo izležavali. Ostalo je još cijelo poslijepodne za ubiti a vrućina normalnim ljudskim bićima nije ostavljala previše mogućnosti za kilometarsko hodanje po vrućem asfaltu. Odnijeli smo ruksake u garderobu na autobusnoj stanici. Na povratku u grad dobro sam se zakačio s taksistom jer sam smatrao da mi želi naplatiti više nego šta treba. Ok, radilo se o svega nekoliko dirhama ali tip je tražio više od 5Dh koje sam mu dao za vožnju i za koje sam smatrao da su sasvim dovoljni. On nije mislio tako pa je došlo do dreke. Ja vičem s ulice a on s vozačkog mjesta. Na kraju sam mu bacio nekoliko kovanica na suvozačko sjedalo i otišao. Jebi se ti i tvoja sića. Tek kasnije kad sam si malo kontao došao sam do toga da sam se malo prešao i da je možda, ali moooožda taksist ipak bio u pravu. Ne volim baš kad sam u krivu (a tko voli?) ali ovaj put više nisam bio siguran.

U 15.45 sjeli smo u internet caffe. Ne toliko jer smo bili željni mailanja i surfanja koliko iz razloga da se sklonimo od vrućine. A tamo je bilo tako ugodno da smo izašli tek u 20.15. Odavno nam je dosadio internet, svako je sjedio za svojim pc-em ali svejedno nismo pronalazili snage za izlazak na ulicu. To poslijepodne smo se iz turista preobrazili u ortodoksne lijenčine.

Prije nego smo tu zaglavili posjetili smo jednu manju pizzeriu gdje smo pizze platili osjetno manje nego večer ranije a da nismo izašli gladni. To mjesto LP ne spominje i možda ne služe vino i pivo, možda konobari nemaju fine manire, možda nema ugodnih separea ali ta mala anonimna pizzeria je daleko bolje mjesto za jesti nego sinoćnja.

Bus za Risani je kasnio u polasku. Svejedno, ionako nam je nebitno da li ćemo sutradan rano ujutro stići pola sata prije ili kasnije. Kašnjenje je bilo sitnica u odnosu na cijelu noć u busu koja je bila tek pred nama.