Vožnji nikad kraja, mislim da sam se budio pa opet zaspao nekoliko stotina puta. Sjevernom stranom Atlasa vozili smo se do ranog jutra kad smo kroz prozore ugledali jedan sasvim drugačiji Maroko – pješčana pustoš. Do krajnjeg odredišta bus se dodatno ispraznio, kasnili smo nekih sat vremena u dolasku ali to nas ni najmanje nije zamaralo. Ionako smo u toj pustoši imali cijeli dan na raspolaganju.

Nismo bili jedini turisti tako da su na zadnjoj stanici pred Rissani u bus uletjeli razno razni bukeri i počeli nuditi hotele, prijevoz i jahanje na devama zbog čega smo uostalom i potegli do tog područja samo 20 km udaljenog od Alžira. Postavilo se pitanje da li ovdje uskočiti u jedan od starih terenaca ili tvrdoglavo nastaviti do Rissani i dalje u Merzougu pa se tamo gombati. Čekali smo jednu malu grupicu stranaca koji se nikako nisu uspijevali dogovoriti šta žele, kako i kamo? Pričekali smo ih nekoliko minuta jer su nam djelovali ok pa smo se mislili udružiti za taj izlet. Pa bi otišli s ovima, pa ne bi, pa bi, pa… ma nabijem vas neodlučne! Puko nam je film, prihvatili smo da nas se za 15Dh odveze do nekog smještaja odakle bi poslijepodne krenuli među pješčane dine. Naravno pod uvjetom da nam ponude pristojnu cifru, u protivnom idemo dalje.

Sjeli smo u stari terenac zajedno sa tri Španjolke i krenuli… negdje. Ubrzo smo s glavne asfaltirane ceste sišli na neasfaltirani put. U tih 20-ak kilometara vožnje izvan asfalta ono po čemu smo se tandrkali niti se ne može nazvati putem nego samo tragovima u pustinji. Iako svuda uokolo nas nije bilo ničega, na nekim mjestima se sjeklo brdo takvih tragova. Valjda su to nekakva zamišljena križanja? Nama je krajolik izgledao cijelo vrijeme potpuno isti i to na koju god stranu bi pogledali, svejedno šofer nas je sigurno vozio prema cilju. Dobro smo se izlomili do kraja vožnje, više nas je to izmorilo nego noćna vožnja busom.

Hotel… khm, nešto šta bi se trebalo zvati hotelom stoji nekoliko stotina metara ispred početka velikih pješčanih dina. Sobe su bile, heh… bit ću blag pa ću reći da su srednjevjekovne. No, to nije bio ni najmanji problem jer smo ionako namjeravali prespavati među pješčanim dinama i drugi dan nastaviti dalje. Jedino je trebalo dočekati poslijepodne kad bi trebalo krenuti. To čekanje je bilo najteže. Bilo je toliko vruće da bez obzira na umor nismo mogli niti odspavati kako treba. Ovaj put smo vrućinu podcijenili, ovdje nije bilo čak ni poštenog propuha a očekivati da ćemo u ovoj građevini podignutoj usred pustinje daleko od ičega naći bar najprimitivniji oblik klimatizacije bilo je stvarno previše. U hladovini je bilo toplo, na suncu nemam pojma kako je jer smo od sunca bježali k’o vrag od tamjana.

Malo svježine se dalo uloviti u velikom prostoru u prizemlju koji je služio kao restoran. Tako da sam više vremena proveo tu nego u sobi u kojoj smo čekali polazak. Nešto kasnije dok sam se lagano kuhao u sobi K se vratila iz restorana s viješću da su u istom hotelu i dva naša zemljaka. Dečki su došli u Rabat u jedan od volonterskih kampova pa su nakon volontiranja krenuli još malo pronjuškati po Maroku. Moram priznati da mi se ideja da se družim sa svojima polovično sviđala. Ako su to normalni dečki onda super, ali ako tokom izleta u pustinju moram trpjeti nekakve dosadnjakoviće, to će već biti muka. Zbog tog blesavog i nepotrebnog opreza nisam se previše žurio da vidim u koju skupinu spadaju. Kasnije kad sam ih upoznao vidio sam da su dečki sasvim ok i da će izlet u pustinju s njima i sa Španjolkama biti ugodno provedeno vrijeme. Eto mi ga na, umjesto da sam se bezveze znojio u toploj sobi mogao sam se ranije mrdnuti i vrijeme kvalitetnije ubijati gnjaveći nove poznanike, he, he. Ta dva studenta su u Maroku uživali isto kao i nas dvoje. A kako i ne bi, nije ova zemlja uzalud ljeti natrpana turistima.

Cijena izleta u pustinju bila je 500Dh po osobi, u skladu sa onim šta smo očekivali. Jedino šta bi daleko više cijenio da su nam tu cifru rekli odmah bez prevelikog karnevala. Nije to išlo tako jednostavno. Prvo su nas ponudili da sjednemo, pa su nam poslužili čaj, pa onda je uslijedio red prazne priče pa red izmotavanja kako će nam uskoro reći cifru, pa opet red praznih priča i tako u krug. Počeli smo gubiti strpljenje. Tu bi ovim fakinima najradije bio rekao ”bye bye” i išetao kroz vrata. Nitko me nije sprečavao da to napravim, ali… kamo onda? Ostali hoteli su se nazirali na horizontu ali nisu bili baš blizu. Trebalo bi po paklenom suncu napraviti mali milijun koraka a i onda bez sigurnosti da u susjednoj građevini postoji otvoreni hotel a ako i postoji moglo bi se desiti da nam bubnu neku previsoku cifru. To je bila najveća mana dolaska u ovo izolirano mjesto – nemogućnost pritiska na domaćine. S druge strane velika prednost je bio relativno mali broj turista. Grupica od sedmero stranaca nije bila prevelika i osiguravala je nesmetano uživanje u pustinji.

U Merzougi bi mogli obići više agencija i nadjebavati se za cijenu ali bi to isto tako značilo da ćemo (prema tuđim iskustvima) među dine otići sa povećom grupom turista. Pored toga bilo je sigurno da ćemo se susresti sa još nekoliko isto tako većih grupa. Na kraju bi se dogodilo da od silnih deva i fotoaparata ne vidimo ni 2 kvadrata pijeska.

Imali smo još jednu opciju, a to je da pričekamo da opet stigne terenac s kojim smo došli i da nas prebaci do nekog drugog mjesta. Međutim terenac dolazi možda dva puta na dan, dakle siguran gubitak vremena kojeg nemamo previše. Na kraju tog glupog i nepotrebnog otezanja sve je ispalo kako treba.

Nešto pred polazak počeo nas je lagano šamarati pijesak nošen vjetrom. U 18.15 smo se popeli na deve. Bile su vezane jedna za drugu a vodič je hodao vodeći prvu u koloni. Jasan znak da nećemo otići predaleko nego odmah iza prvih (ili možda drugih) pješčanih dina gdje ćemo potpuno biti okruženi lijepim pješčanim pejzažom. S obzirom koliko jahanje deva žulja nismo imali ništa protiv. Definitivno ne bi imalo smisla maltretirati se cijeli dan da bi vidjeli i doživjeli istu stvar kao nakon možda sat do sat i po jahanja. To relativno kratko vrijeme bilo je dovoljno da se nažuljamo na devinim leđima.

Lagano se njišući na pustinjskim lađama približavali smo se prvim dinama koje poput brda ispunjavaju cijeli horizont. Pravi ugođaj je nastao kada smo dosadan i ravan dio pustinje ostavili za nama. Sunce se spustilo i jahanje je predstavljalo pravi gušt. Usput smo se susreli sa još nekoliko manjih grupica turista jahača ali kasnije nismo više vidjeli nikoga. Područje je dovoljno veliko da se sve grupe međusobno izgube jedna drugoj s vidnog polja. Uz to, ovdje u pustinji je i niska sezona upravo zbog velikih ljetnih vrućina.

Marokanci koji su nas vodili su bili vrlo simpatični a šta je najbolje bili su i fenomenalni kuhari. U to smo se uvjerili kad su nam u šatoru za večeru poslužili tajin, bar sam ja jeo kao da sam mjesecima gladovao. Hrane je bilo dosta i bila je ukusna. Iako mi marokanska kuhinja nije ništa posebno taj put sam se fino najeo.

U kampu u kojem smo trebali prespavati već su bili podignuti šatori. Svejedno prespavali smo vani pod otvorenim nebom. To bi napravio čak i da pod šatorom nije bilo onako toplo. Spavanje u pustinji a da nije pod vedrim nebom – velika greška. Pod vedrim nebom sam prespavao na nekim ranijim putovanjima i znao sam da je to nešto šta ne treba propustiti. K je znala sve o tome iz mojih pričanja ali to je shvatila tek kad je sama doživjela beskrajno zvjezdano pustinjsko nebo. Bila je oduševljena. Fascinirana. Iako mi spavanje u pustinji nije bilo ništa novo, svejedno sam se i ja isto tako osjećao. Tokom noći digao se vjetar koji je lagano raznosio pijesak. Unatoč ljetu i pustinji, noć je bila hladnjikava tako da je pokrivanje dekom bilo poželjno.