Odlazak iz tkz. hotela jedva smo dočekali. Bili smo prvi na doručku i čim smo sredili račune bili smo na ulici. Uspjeli smo naći lokalni taksi do Tinerhira za istih 7Dh po glavi. Uz vozača nas je bilo sedmero skupa sa svom prtljagom!? Bog te pitaj kako se nesretni auto nije raspao. Ugurali smo se na sjedala k’o dobro odigrana partija Tetrisa.
Iz tog taksija uskočili smo u drugi do Ourzazatea za koji smo platili 55Dh po glavi. To je već bila poštenija cifra. Naredna tri sata vožnje opet smo bili okruženi dosadnim krajolikom. Muziku kojom smo bili blagoslovljeni cijelim putem bila je ”divota” slušati. Svaka čast svakome, ali ovo je meni zvučalo kao nekontrolirano glasanje mačaka, i to onih bedastijih primjeraka. Kažu da treba znati cijeniti lokalni folklor pa sam se svim silama trudio uvjeriti kako su ti neljudski zvukovi koji su bježali iz zvučnika ustvari nešto prekrasno. Trudio sam se uvjeriti samog sebe kako je to sigurno… ma sigurno neki lokalni turbo hit i da se milijuni Marokanaca svih dobi raspojasaju na prve taktove te predivne melodije. Autouvjeravanje je bilo uzaludno… ja i dalje nisam čuo ljudske glasove nego glasove pijanih mačaka kako se svađaju oko zadnjeg gutljaja ishlapjele pive.
Ulaskom u Ourzazate nametalo se jedno pitanje? Koji su to jadni ljudi prisiljeni živjeti u tako depresivnom gradu. Doživio sam ga kao hrpetinu ružnih zgrada poslaganih usred vruće dosadne pustinje. Potpuno puste vruće ulice samo su pojačavale dojam depresije i sprženosti.
Tu smo se privremeno oprostili od Talijana, pao je dogovor da se za koji dan sretnemo negdje oko Marrakesha kako bi se zajedno s iznajmljenim autom malo provozali po južnom dijelu zemlje. Da Ourzazate nikako nije turističko mjesto vidjelo se i po smiješno niskoj cijeni interneta.
Dijeljeni taksi do Marrakesha našli smo puno brže nego sam se nadao. Za četverosatnu vožnju trebalo je platiti 100Dh po glavi. Suputnici Marokanci su se vrlo brzo našli i uskoro smo napustili pusti i prevrući parking. Cesta prema jugu bila je već zanimljivija jer dobrim dijelom vijuga kroz gorje Atlas. Pogled je često spektakularan. Šteta šta je taksist za odmor stao u jednom malom bezimenom mjestašcu uz cestu umjesto gore na nekom od vidikovaca. Ne čudi me jer na vidikovcu ne bi imao gdje na miru popiti čaj i popušiti cigaru. Za to vrijeme smo se nas dvoje vrzmali po prašnjavim štandovima pokušavajući nekako ubiti vrijeme.
S nama u taksiju vozio se i jedan marokanski, valjda intelektualac. Čovjek je putovao u Marrakesh gdje inače živi i cijelo vrijeme nas je obasipao vrhunskom pameću. Do jednog trenutka je još bio zanimljiv, uskoro je postao naporan jer je znao sve o svačemu tako da sam zašutio i pustio ga da blebeće dok se ne umori. Moram priznati da je tip imao kondicije. Tvrdio je tako da je glavni krivac za opću prljavštinu isključivo država. Država je ta koja ne vodi računa o postavljanju koševa za smeće i ona je kriva, ljudi su inače jako kulturni i ekološki osviješteni tako da bi oni stvarno voljeli kad ne bi sav taj otpad morali bacati oko sebe. Ma nemoj… ti isti ljudi koje je tip srčano branio sa otpacima se ponašaju poput stanovnika većine zemalja trećeg svijeta u kojima sam bio – jednostavno frknu otpadak na pod, pa taman prolazili pored kante za smeće. Nikome neće pasti na pamet da neki papirić nosi sa sobom pa ga se riješi kad naiđe na kantu. Ne. Bacit će ga na pod, odmah i sad. No, moj sugovornik je to gledao drugim očima, pod svaku cijenu je htio pokazati ono šta ne stoji. To bi možda uspio prodati nekome tko nikad nije zakoračio ulicama marokanskih gradova, ali nama koji ipak jesmo – uzalud mu predavanje. Bar je taj čuo za zemlju odakle dolazimo, znao je čak nabrojati nekoliko gradova. E s time sam već bio impresioniran.
Vožnja je uskoro postala iscrpljujuća. Uvijek osjetno bolje nego u busu ali pod utjecajem vrućine ipak naporno. Taksist je vozio kao da ga bataljun vragova goni, gore na planini gume su cvilile u svakom điru a mi se na sjedalu mahnito gibali lijevo-desno poput nesretnih vreća krumpira u jurećoj kamioneti. Jedva sam dočekao trenutak kad smo se dočepali nizine.
Dolazak u Marrakesh, negdje na periferiji. Taksist nas je iskrcao, bez riječi sjeo u svoj taksi i odjurio za novim poslom. Zaista, ostavio nas je tamo na cesti baš kao dvije kante stare boje. A dobro, sjeli mi i u petit-taksi koji nas je doveo do samog ruba pješačke zone. Bilo je malo potrage dok smo našli jednog koji nas je mogao uzeti. Bah, u centru turizma očekivao sam da će se taksisti tući da bi nas mogli voziti.
Ovaj prvi marrakeshki taksist nam je uskoro pokazao kako su taksisti u tom gradu posebni lupeži. Za 12Dh dao sam mu novčanicu od 20Dh. Prvo je vratio samo 5Dh i htio otići. Kad sam dreknuo vratio mi je još 2Dh… pa kad je vidio da ne povlačim ruku još i onaj preostali 1Dh. Nije bilo ni govora da mu išta ostavim, pogotovo šta mi je i ta cifra izgledala prenapuhanom. Nisam baš bio siguran ali mislim da je na taksimetru gorila lampica koja označava noćnu vožnju (automatski višu tarifu). Hm… da… dobrodošli u Marrakesh.
Kad sam pametnjakoviću izbio i zadnji moj dirham iz ruke, mogli smo krenuti u hotel kojeg sam uspio rezervirati telefonom iz Ourzazata. Nije bilo lako naći pristojno mjesto usred sezone. Okrenuo sam gotovo sve brojeve telefona hotela koje sam imao u LP i na izlistu s jedne web stranice. Pretpostavljam da se luksuzni smještaj mogao naći osjetno lakše, ali to nam zbog jednog malog razloga u narodu poznatog pod imenom ”novac” nije padalo na pamet.
Bili smo tu, u najpoznatijem turističkom centru Maroka a prvi dojam nije bio baš osobit. Krvožedni taksisti te ponekad vrlo jednostavno mogu gurnuti u loše raspoloženje. Preostala je samo sitnica kako naći hotel. Trebalo je biti jednostavno, taksi nas je doveo u radijus od najviše 200 metara od njega. Našli smo se na glavnoj ulici koja vodi prema najpoznatijem trgu Jema El Fna. Oko nas more ljudi. Nevjerojatna promjena u odnosu na pusti Ourzazate. Put do našeg hotela se malo iskomplicirao, na tu glavnu ulicu veže se još hrpa sporednih uskih uličica i prolaza. Neočekivano nisam se baš snalazio, pokušao sam se orijentirati prema mapi iz LP-a ali nije išlo. Kako smo se tamo vrtili s ruksacima na leđima bili smo jasno vidljiva meta svakojakih vodiča. Stalno nas je netko htio negdje voditi, mati mila… pustite nas više na miru. Bili smo umorni, s nikakvim prvim dojmom grada i još napilani k’o psi jer nismo uspijevali pronaći prava vrata.
Tek nakon nekoliko prohodanih uskih uličica našli smo pravu adresu. Soba nije bila ništa posebno ali bila je čista i klimatizirana. Šta je najbitnije bili smo na svega nekoliko minuta od centra.
Tek šta smo malo došli sebi odjurili smo u prvi obilazak i usput na večeru. Nakon cijelog dana vozikanja taksijima po Maroku bili smo gladni kao zvijeri. Bili bi sretniji da je izbor mjesta gdje bi nešto mogli pojesti manji jer smo ovako gladni htjeli otići negdje gdje se dobro jede. I kako znati gdje je to? Nikako. Nakon kraćeg gleduckanja dozvolili smo da nas u jedan restoran namami jedan od onih bukača pred vratima kojemu je jedini posao da peca turiste po ulici. Poluotvorena terasa bila je prepuna i svirala je živa muzika. Oho… neće biti baš jeftino jesti ovdje. Svejedno, samo da je klopa dobra. Konobar nam je htio dati stol odmah ispred muzičara ali smo odbili radi buke. Još nam i to treba, sjediti na metar od marokanskih instrumenata dok se lože na maksimumu. Ipak smo odabrali klimavi stol udaljen što je više moguće od muzike.
Hrana nije bila loša, čak ni cijena nije bila onoliko visoka kakvu smo očekivali ali znali smo da nam je to prvi i zadnji put na tom mjestu, gužva i buka je bila prevelika za naše nježne dušice. Uh, jedva smo čekali nestati od tamo.
Djema El Fna je na dva koraka od restorana, ulazak na taj poznati trg je impresivan. Posjetiocu se odjednom pred očima otvara ogroman prostor prepun štandova s narančama, glumaca, gatara, pripovijedača, lokalaca, turista, prodavača suvenira… sve to prekriveno sveprisutnim žamorom, zvucima bubnjeva i frula, izvikivanja cijena i mamljenja potencijalnih mušterija. Ma čudo jedno. S približavanjem večeri broj ljudi sve više raste. Srećom trg je toliko prostran da ima mjesta za sve, iako je oko nas bilo bezbroj duša željnih zabave, gužva nije nikad bila takva da se ne može proći.
Turist će se na tom mjestu osjećati kao hodajući bankomat. Svi očekuju da će nekoliko dirhama potrošiti upravo na njih. Tako npr. čak i ako krišom pokuša izdaleka slikati ekipu koja barata svakojakim zmijama jedan od zmijara će to vidjeti i smjesta će uz galamu dotrčati do turista tražeći svoj jebeni dirham. Da, desilo se to i nama… ništa, daš mu kovanicu i svi sretni, uostalom dečki su i došli na trg kako bi nešto zaradili.
Najljepše šta se na trgu može vidjeti su pokretni štandovi pretrpani sa savršeno posloženim narančama. Ima ih na desetine i svi nude isto – pravi sok od naranče. 3Dh za čašu, apsolutno svi imaju istu cijenu i apsolutno svi dozivaju potencijalne mušterije čim osvanu na horizontu. Nebitno da li ta mušterija nimalo ne gleda u njihovom smjeru, oni daju do znanja da su tamo i da su njihove naranče najbolje na svijetu. U toplo marokansko predvečerje teško je odoljeti hladnoj oranžadi. Jednom kad smo je probali svako toliko bi stali na drugom štandu i naručivali još. Tko bi rekao da jedna tako banalna stvar može tako neprimjetno prazniti džepove.
Ovo razgledavanje bilo je samo brzinsko, sutradan smo imali cijeli dan na raspolaganju za šetnju. Sada nam je samo trebao mir i tišina. Odmor. A naša soba koja je na mirnom krilu nekadašnjeg rijada je sve to pružala. 360Dh nije baš malo, ali bili smo sretni da smo i to našli.