Sve se zabijelilo, ništa velikoga ali bilo je baš lijepo. Ustali smo, spakirali Tarmu i krenuli ravno u zoološki vrt. Malecka je sada malo veća pa će i životinje malo jače doživjeti. Zoo se otvara u 09.00. U 09.00 smo bili tamo. Parking potpuno prazan. Ta tko još ide u zoo ponedjeljkom ujutro i to po snijegu? Naravno, s djetetom koje je čak i prije od 7 ujutro budno poput ribice nemoguće je ne doći prvi. Nema tu ležernog i lijenog ustajanja. Nema bezbrižnog spavanja do 9,10 ili 11. u jednom trenutku Tarma otvori oči i počne tarmastiti tj. kao navijena počne pričati o nečemu, uglavnom o nekom događaju od prethodnog dana. Pritom ju ni najmanje ne briga da li ju sugovornik pozorno sluša ili je u dubokoj nesvjesti… ionako će ga ona probuditi. U slučaju da nema nikoga pored nje u trenutku buđenja onda se obavezno oglasi alarmom: Ma-maaaaa!! Ta-taaaa!!
I tako neprekidno dok netko s očima na pola koplja ne dobaulja do nje, stropošta se na krevet poput snopa i počne slušati. Taj netko je obično mama jer ja uglavnom pomislim – o jebote, opet… – i pravim se da spavam. Znam da će mama odmah otrčati.
Salzburški zoološki vrt je nevelik. Nema tu ni slonova ni žirafa ni još puno ostalih vrsta koje bi čovjek očekivao vidjeti na takvom mjestu. Oblik mu je isto neobičan, kako se nalazi ispod jedne stijene, staza je najvećim dijelom uzdužna. Ima samo na kraju jedan manji kružni dio. Ulaz je bezveze postavljen na sredini tako da se posjetitelji jednim dijelom moraju vraćati natrag.
Znali smo vrlo dobro da radi zime i snijega nećemo vidjeti pola životinja ali zahvaljujući grijanim zatvorenim prostorima vidjeli smo više nego smo očekivali. Oduševila nas je nastamba u stilu prašume bez ikakvih ograda. Dok se velike iguane griju ispod svjetiljki malecni majmuni nesmetano skakuću oko posjetitelja. Nema ni mreže ni ikakve druge prepreke. Čovjek bi ih mogao i dodirnuti da hoće iako se to ne bi trebalo raditi.
Dok se Tarma divila tigru, mene su tom prilikom obuzimali sasvim drugi osjećaji. Gledao sam tu nesretnu zatočenu životinju i koliko god mi je bilo drago da mi kćer ima priliku vidjeti ga uživo. najradije bi da je taj tigar negdje drugdje, u nekakvoj prašumi gdje pripada. Toj ponosnoj životinji nije mjesto u nekakvom kavezu koji radi sivog dana izgleda još sumornije. Sličan osjećaj imao sam kad smo gledali lavove. ali zanimljivo da sa zatočenim tropskim gušterima, žabama a pogotovo gusjenicama nisam imao previše problema. To se mislim zove licemjerstvo. Licemjerstvo se zove i plaćanje ulaznice zoološkog vrta iako misliš i govoriš da bi ih sve trebalo pozatvarati i životinje frknuti tamo gdje je za njih bolje.
Pitam se kako izgleda jednom tigru ležati tamo u kavezu i gledati sve te ljude kako šeću oko njega. Možda bi ga shvatio kad bi ja ležao u tom kavezu dok bi za to vrijeme s druge strane žice šetale razne čokoladice, krempite, žele bomboni, gorgonzole i razne pive. sve ono šta bi rado smazao a ne mogu dohvatiti.
Zoo smo imali praktički samo za sebe. Lav i lavica nalaze se u jednoj grijanoj nastambi odvojenoj staklom od posjetitelja. Prvo je lav ležao tik do stakla, Tarma je s druge strane bila udaljeno od njega tek nekoliko centimetara. Ni najmanje ga se nije bojala, valjda zato jer joj se ta životinja oduvijek prezentira kao neko dobro biće koje voli samo malo poplašiti ostala bića. Jedino je uplašeno ustuknula kad se lavica ničim izazvana popela na zadnje noge grebući staklo s prednjima. Lavica je htjela dohvatiti svoju čokoladicu s druge strane stakla. Čim je Tarma vidjela da sam ostao savršeno hladan odmah se okrenula i vratila se raspravljati s novom frendicom koja ju je samo htjela ”ogrebati”. Frendica ju je netremice gledala. Onako kao šta lav gleda svoj plijen. Simpatična i istovremeno stravična scena.
11.30 je vrlo brzo došlo, vrijeme na takvim mjestima prebrzo leti. Čak i nama zoološkim licemjerima. Osim nas bilo je tu još nekoliko posjetitelja, vjerojatno isto nekakvi turisti.
Tokom dana većina snijega u gradu se otopila zbog one najgluplje temperature oko 2°C kad niti nije dovoljno toplo da bude ugodno, niti dovoljno hladno da se snijeg zadrži. Izvan grada ga je još nešto bilo tako da je posjet Hellbrunnu i njegovom božićnom sajmu bio još efektniji. Hellbrunn je nekad služio samo kao ljetna dnevna rezidencija tako da tamo nema spavaće sobe. A i da ju ima mi ju ne bi mogli vidjeti jer – dvorac je preko zime zatvoren. Park koji mu pripada je jako poznat po fontanama koje zajebavaju posjetitelje u smislu da ih smoče kad se ovi najmanje nadaju. I to je naravno preko zime zatvoreno šta je s obzirom na niske temperature i logično. samo ne znam zašto dvorac zatvaraju? Pročelje Hellbrunna ima ravno 24 prozora tako da u ovo doba služi kao veliki adventski kalendar. Preko svakog prozora je prebačen jedan veliki broj, i ne, nisam uspio shvatiti logiku vješanja tih brojeva jer nisu po redu. Priznajem, u ovom slučaju sam totalno neuk. Meni to više izgleda da su vješti Austrijanci našli načina da ta 24 prozora prodaju kao pristojnu turističku atrakciju. E da, banalne prozore.
I zašto uopće dolaziti ovdje, ovo je zatvoreno, ono ne radi. heh, pa radi sajma. Da bi ovaj mali sajmić izgledao privlačno, frajeri su pokosili cijelu borovu šumu i donijeli ju ovdje. To znači da gdje god se čovjek okrene u oči mu upada više borova ukrašenih velikim crvenim kuglama. Moram priznati da sve to skupa jaaako dobro izgleda. Nema bolesnog šarenila kad tisuće boja vrište sa svih strana. Ovdje je to decentno i sa stilom, ljudi koji su to slagali znaju mjeru. Pritom ne vjerujem da su sve ove silne borove posjekli na divljaka gdje god su stigli, pretpostavljam da je to sa jednog od onih posjeda koji se bave uzgojem božićnih drvca.
Na putu prema parku stoji veliko, zbog zime golo stablo. Hm, uvjetno golo jer ako nema lišća ali bar ima velikih crvenih lopti. Prizor je subrealan, kao iz neke dječje bajke. Ogromna krošnja načičkana samo crvenim loptama. Ne lopticama, nego loptama. Mora da su cijeli dan potrošili za sve to okačiti gore. Nisam vjerovao da jedno okićeno stablo može izazvati toliko pažnje kod posjetitelja.
Ni ovdje nije bilo gužve, vrlo pristojan broj ljudi koji omogućuje nesmetani obilazak čak i s dječjim kolicima. Kako se polako smračilo i dodatno zahladilo tako smo se polako pobrali i otišli. Taman kad je Tarma opet krenula pjevati onu svoju poznatu ”Ledene su mi nogice”. Definitivno hit ove zime.
Ovo zimsko turistiziranje ima jednu veliku manu a to je da se većina turističkih atrakcija zatvara prerano. Bez djeteta se lako čovjek uvali u neku birtiju i zapije. ali ovako to baš i nije neki đir. Istina, u birtiji maloj barem nogice ne bi bile ledene a tata bi bio smješniji nego je inače. Ma vjerujem da bi joj se čak i svidjelo.
Muzeji ne rade, palače i dvorci su zatvoreni, parkovi pusti i ledeni, birtije su off limits, dugo lutanje gradom isključeno radi sindroma ledenih nogica, doma tj. u apartman nam se neda. i kamo sada, pitanje od milijun tona smaragda? Pa odgovor je jednostavan i u duhu vremena – mega trgovački centar. Ta-daaaa! K je znala da ćemo se naći u takvoj situaciji pa se unaprijed informirala. A i da se nismo našli u takvoj situaciji, ma već bi ju ona nekako stvorila.
Vozili smo se prema Europark shoping centru. Čim nešto ima ”Euro” u sebi odmah mi je odbojno, to znači da oni koji su stvarali sve to nisu imali čak ni dovoljno mašte da centar nazovu nekako originalnije. Euro ovo Euro ono, Nova ovo Nova ono. i tako, ima primjera dosta. Stojimo mi tako u koloni. Mrak, vani puše i snijeg pada. Čekamo, istina da se ovo zatvara već u 19.30 ali nije da nam se žuri. I onda moja mala nasljednica prekine muk i progovori: – Meni se piški. Njoj se piški. Baš sada. Baš tu. Kamo ćemo sada s njom? Ne možemo ju tu na ovu ledaru vani razgoliti. A znam da ćemo se još neko vrijeme gužvati. Smrknulo mi se, ja bi u tom trenutku najradije paničario i pizdio. K je ipak nešto pametnija pa je na spiku malu okrenula tako da ova za sada zaboravi na potrebe pa da malo otrpi. Stvarno, upalilo je.
U centru smo se odvojili na sat vremena, K na jednu stranu a mi na drugu. K ravno prema krpicama a mi ravno prema igraonici. Koja se zatvara sat i po prije zatvaranja cijelog centra. Fuck! A taman se mala poveselila. Mrzim kad djetetu ne mogu održati obećanje. Mrzim. Došlo mi je da provalim u tu nesretnu igraonicu samo da se ona spusti po toboganu koji put. Ništa, preostalo nam je da bauljamo po raznim dućanima sa životinjama i igračkama. Bio sam presretan kad smo napokon krenuli natrag. Nagovarao sam K da dođu sa mnom u Hangar 7 ali Tarmi je bilo dosta i lagano je postajala sve nervoznija.
Otiša sam solo, međutim tamo neki ljudi ispred hangara nisu me pustili da uđem. Upravo su taj dan snimali nekakvu TV emisiju. Tako da su me ekspresno otprdili s parkinga. Dobro, nema veze, biti će još večeri za ubijanje. Ovu ću ipak provesti doma sa svojim curama.
_________________________________________________________________________
ulaznica Salzburg Zoo – 9,50 euro