Otkrio sam toster, i to onaj klasičan u koji se ubace tostevi da bi nakon nekog vremena iskočili vani pečeni. Odrezao sam malo predebele fete kruha koje naravno ni same nisu mogle stati u predviđeni prostor. A kamoli još sa šunkom i sirom. Ih, pa neće mene nekakav kruh zajebavati. utrpao sam sve to na silu ne razmišljajući kako ću sve to izvaditi vani. Mozak je zajebana stvar, pogotovo onda kad štrajka. Kako sam uključio tako se čulo ”pafff”. Ostali smo bez struje, iskočio osigurač. I ajde sad ti nađi kutiju s osiguračima. Dobro da nisam pločice krenuo odvaljivati i tražiti ga tamo. Na kraju sam ga na K-in prijedlog našao vani na hodniku. To je onaj noviji tip osigurača pa ga treba samo vratiti natrag. Šta sam od toga naučio? Baš ništa, jer sam se opet vratio u kuhinju i opet uključio toster. I opet izazvao ispadanje osigurača. Ponekad me stvarno treba tavom po čelu. No, lako je sada bilo opet uključiti osigurač ali izvlačenje kruha bila je prava muka. Da je to moj toster sve bi bio bacio u kontejner. Ovako sam ga morao čistiti. Tko nema posla, si ga nađe. Bar ne mogu reći da nije bilo prilika za sočno psovanje.
Dan je bio predivan, sunčan i bez većeg vjetra. Kao stvoren sa posjet Hohensalzburgu. Ovaj put parkirali smo u garaži unutar stijene, Alstatdgarage ulaz B. Malo je skuplje ali zato smo bar tamo na dva koraka od uspinjače. Tarma je na sva ta mjesta odlazila s veseljem. Naravno prije toga bi joj posjet umotali u nekakvu njoj zanimljivu pričicu tako da se i ona veseli. Ovdje se vozila vlakićem ravno u veeeliki dvorac gdje su nekada živjele princeze sa svojim prinčevima. To šta tamo vjerojatno ni jedna princeza nije nikad kročila je manje bitno. Bitno je da je dijete sretno i da smo automatski i mi sretni. Hohensalzburg ostavlja više dojam malog grada na brdu nego klasične utvrde. Unutar zidina postoji oveći prostor, kao mali trg sa kružnom ulicom. Na tom malom trgu je bilo nekoliko štandova ali zatvorenih. Možda se otvaraju tek kasnije tokom dana.
Opet smo bili jedni od prvih i time izbjegli veće gužve, iako sumnjam da u ovo zimsko doba tu ima previše ljudi. Muzej marioneta je impresivan i ne bi ga trebalo propustiti. Nije velik, uključen je u cijenu obilaska a opet zanimljivo je vidjeti sve te lutke sa pripadajućom scenografijom. Impresivan je i tip na ulazu u taj mali muzej. Duža na razdjeljak počešljana crna kosa, male lenonke na nosu, pripadajući outfit i uštogljeno držanje. Radi njega vjerujem da putovanje kroz vrijeme postoji. Mora da su ga dopremili iz nekog prošlog stoljeća, nemoguće da taj živi u našem svijetu. Nemoguće.
Obilazak dijela zidina izveden je onako bezveze. Kreće se u turama. Treba pričekati na određeno vrijeme polaska, uzeti elektronskog vodiča sa slušalicama i krenuti u grupi. S grupom ide netko od zaposlenika koji pričeka taman toliko da elektronski vodič izbifla svoje. Nakon toga pokret, i ako posjetitelj negdje zapne ovaj ga požuruje. Izrazito glupo i nepotrebno. Ne vidim razloga zašto ne mogu pustiti ljude da slobodno prođu tu trasu? Jer negdje bi se zadržao duže a negdje kraće. Ovako moram ići tempom kojeg netko drugi diktira, šta mrzim. Pored toga u tim prostorima nisam vidio ništa toliko važnoga da se ne bi smjelo pustiti ljude da sami to razgledavaju. Obilazak vodi kroz neke od prostorija, dalje gore na jedan od tornjeva sa fenomenalnim pogledom, opet dole kroz duži hodnik pa van. Šteta, mislim da bi ljudima trebalo ostaviti malo više vremena na raspolaganju.
U Hohensalzburgu ima i jedan veći i vrlo zanimljiv izložbeni prostor na kojem bi sasvim sigurno potrošio malo više vremena da sam došao sam. Pogotovo oko oružja. Privatne odaje nadbiskupa koji su ovdje vladali jesu zanimljive ali ne onako kakvima smo ih mi zamišljali. Jer kad klincezi govoriš da su tu nekad živjele princeze onda se nadaš vidjeti i neki raskošan prinčevski krevet. Kojeg ovdje nema. Ali dobro, K je već izvukla nekakvu pričicu koju nisam uspio čuti.
Prilikom kupovine suvenira vodio sam računa da dućan štembilja parking kartu. Sa tim besplatnim štembiljem cijena parkinga drastično pada. Pa zašto to ne iskoristiti. To je moguće u mnogim dućanima i restoranima unutar starog centra, takvi su označeni posebnim znakom na ulazu.
Ovaj put nisam ostao doma na ručku nego sam krenuo ravno u Njemačku. Iskoristio sam vrijeme djetetova termina za spavanje i krenuo natankati auto. U Salzburgu ima samo jedna punionica plina. Nalazi se izvan grada i plin je tamo skuplji nego s druge strane rijeke u Freilassingu. Od moje pozicije udaljenost do obje plinare je skoro ista, pa zašto onda ne bi točio jeftinije? U Freilassingu ima čak tri punionica, puno za tako malo mjesto. Ova koju sam ja odabrao bila je skoro pusta. To je ustvari jedan potpuno automatizirani strojćič za kojeg nije potrebna ničija asistenicija. Ubaci se kartica, prikači crijevo i puni.
Problem je bio šta je neki austrijski taksist baš tamo komotno parkirao svoj auto, otvorio haubu i nestao. Kad sam se osvrnuo oko sebe vidio sam da su tamo parkirani samo austrijski taksiji. Tako dakle, voze na plin a dolaze točiti ovdje jer je jeftinije nego doma. Vlasnik te punionice je simpatičan vlasnik susjedne mehaničarske radione. Razveselio se čim je vidio PU tablice i odmah počeo pričati o nudo kampu Kanegra, heh. Čovjek je baš bio sretan šta na svojoj punionici ima nekoga iz Istre. Čak mi je poklonio žaruljice za poziciju jer je vidio da mi je jedna pregorjela. Pa neka mi još netko priča da su Nijemci škrti.
Potrajalo je to sve skupa. Dok smo malo popričali, dok se taksist maknuo, dok smo skužili da mi ipak ne treba poseban priključak za točenje (za razliku od ostatka Njemačke), dok sam se iskoprcao sa naopačke ubačenom karticom, dok sam natočio, pa dok sam napokon otišao. prošlo je neko vrijeme. I nitko osim mene nije došao točiti plin, biti će da ih osim taksista tamo nema previše. Izgleda da radije lože diesele nego plinaše, i to ove nacije koje se vole furati na ekologiju.
Nadao sam se da će tu biti bar nešto zanimljivo za vidjeti, neka crkva, bilo šta. E nema tu ničega tako da sam se uzalud vrzmao po mjestu. Na putu za natrag bila je još veća gužva pa sam na jednom dijelu ceste pomislio kako bi onako po balkanski mogao bar s pola auta preći punu crtu i time zaobići nekih sto metara kamiona i autobusa. Lijeva strana je ionako bila skoro prazna. Kako sam to obavio vidio sam u retrovizoru rotirke tamo negdje malo dalje u koloni iza sebe. Evo ga na, išao sam ovdje da nešto uštedim a sada će mi ovi kožu odrati. Dok mi je pola mozga panično zbrajalo cifre koje bi mogao u vrlo bliskoj budućnosti uplatiti u autrijski državni proračun, oči su tražile nekakvu rupu u prometu gdje bi se mogao sakriti. Ili neku uličicu gdje bi mogao kidnuti, pa dok se ovi probiju do mene ja bi već bio negdje daleko. Možda.
E onda mi se malo pribrala ona druga polovica mozga koja nije ništa zbrajala nego je samo prigodno paničarila. Vidio sam da su rotirke žute boje, a ljudi koji bi mi rado legalno uzeli nofce imaju svi plave rotirke. Da, malo kasnije po zaustavnoj traci se polako približio kamionet cestara koji su iz nekog razloga plašili ljude s glupim rotirkama. Nabijem ih ja sve skupa. oduzeli su mi godine života. I da su bile roza boje na glavi Miki Mousea isto bi me uspjeli isprepadati.
Kud ćemo navečer nego opet u onaj dosadni trgovački centar. Jer K sat vremena od prethodnog dana nije bilo dovoljno. Pa treba još dodatni sat. jebate kao da ide na popravni ispit. U originalnom zahtjevu bila su čak dva sata ali nakon kraćeg razgovora o pješačenju do kuće, ekspresno smo ispregovarali na manje. Sve bi to još shvatio kad bi si bar nešto kupila, ali ona se obično vrati tek s nekom polukrpicom jer si ”ništa nije našla”. A dućana k’o Kineskinja u Pekingu, ne znaš u koji bi prije ušao. S druge strane da se svaki put vrati s punim torbama mislim da bi pao u nesvjest. Ma dobro, ionako se ponavlja ista priča o zatvorenim muzejima, hladnoći i mraku pa se nisam opirao.
I opet moja mala nasljednica i ja krenuli put igraonice. ali ovaj put sam odlučio provjeriti i prizemlje. Surprise, surprise i dole ima igraonica ali ova je otvorena. Mislim da je ona na gornjem katu za djecu kojoj je potrebno čuvanje jer je gore nekakav radni stol s telefonom. Ova ovdje je sličnog tipa kao šta je po našim trgovačkim centrima, roditelji dovedu djecu, onda ih puste unutra, čekaju neko vrijeme pa se na kraju nadjebavaju s njima jer se klincima iz nekog čudnog razloga neda ići vani. Ima tu ipak jedna bitna razlika, ova igraonica u Europarku je ogromna u pravom smislu riječi. Kad je dijete na gornjoj razini i kad ode malo više unutar prostora roditelj ga više ne vidi. Ja sam Tarmu mirne duše pustio unutra jer znam da ću je moći izvući vani kako tako. Kod kuće ponekad izađe bez problema, ponekad ju potkupim a rijetke pute bi ju naivnu namamio do ulaza i onda ju ugrabio. Sada je imala vremena kao u priči da obiđe sve tobogane, da prođe kroz sve prolaze i da se izvalja po svim onim strunjačama. Ono je raj za djecu. i pakao za neke roditelje, tu mislim na one nesretnike koji dozivaju klince da odu doma a klinci ih ne jebu ni dva posto. Da nema odraslih i ja bi se volio ići zajebavati unutra tako da te klince potpuno shvaćam. I taman kad sam pomislio da će sve proći bez plača, eto uzbune. Izlazeći iz igraonice mala se saplela i pala. Morala je svima u radijusu od kilometra dati na znanje da se srompala, najveći problem je bio šta su moje sirote i nježne uši bile prve na udaru. Dugo, nakon šta je utihnula još uvijek mi je zujalo u glavi. Opaka su ta djeca s tom vriskom. ako se sada može toliko derati, onda. onda već sada žalim njenog budućeg muža.
Odveo sam ih natrag i opet krenuo na aerodrom. Snijeg je već dobro padao pa su i ceste bile potpuno prekrivene mada se konstatno čiste. Šteta šta tako ekspresno ne čiste i neke male sporedne cestice na koje me GPS navodio. Da nema snijega sve bi bilo ok jer me vodio prečicama, ali ovako nisam baš bio brži jer sam radi neočišćenog snijega morao prilično usporiti.
Hangar 7 je jedan veliki ostakljeni izložbeni prostor na salzburškom aerodromu i pripada vlasniku Red Bulla. Čovjek ima novaca i voli avione i auto utrke. Voli i sve to pokazati ostalima, nije to cicija pa da sve drži za sebe. Tako da se tamo potpuno besplatno mogu pogledati razni avioni (od manjih lovaca pa do bombardera iz drugog svjetskog rata), bolidi (F1 i Nascar), motocikli i otvoreni avionski motori. Za one koji padaju na tehniku to je mjesto koje ne treba zaobići. Dakle besplatno je, dobro je i otvoreno je svaki dan od 09.00. do 22.00. Nisam mogao vjerovati da tako nešto uopće postoji. Za one sa malo slabijim fotoaparatima ili one koji nisu vješti sa njima a žele slikati, najbolje je da dođu za vrijeme danjeg svjetla. Navečer je to malo teže izvesti, prigušena rasvjeta u više boja su genijalna za ugođaj ali nisu baš lagana za fotografiju. I tu je bilo malo ljudi, savršeno. Nisam nigdje žurio pa sam gurnuo nos u svaki dostupni kutak. Postoji i jedna platforma s koje se sve to može vidjeti i iz ptičje perspektive. Ma kažem, divota.
Vlasnik zarađuje na fancy restoranu koji je u sklopu toga gdje svaki mjesec gostuje jedan drugi poznati kuhar. Cijene paprene, naravno. Volio bi da si to mogu dozvoliti ali ipak sam ja skroman čovječuljak koji se od sreće tuče nogom u guzicu radi dobivene mogućnosti da vidi sve te izložene tehnikalije. Ima još i nekakav bar ali on je zjapio prazan. Nekih 100 m dalje nalazi se i Hangar 8 koji na moju veliku žalost tada nije bio otvoren za posjete. Šteta jer je unutra avion kojim se svojedobno koristio Tito pa mi je to bilo zanimljivo za pogledati. Vidio sam ga samo izvana, s druge strane stakla i s druge strane ograde. Snijeg je već gusto padao i bilo je vrijeme za povratak.
Drugi dan smo selili 70 km južnije pa sam se pitao u kakvom stanju će biti cesta. No, kad sam negdje pred jutro vidio da se čak i ove male kvartovske uličice organizirano čiste s terencem na kojeg je prikačena ralica, više se nisam brinuo.
_________________________________________________________________________
Hohensalzburg (uspinjača, ulaznica u utvrdu, muzej marioneta i toranj) – 10,50 euro