”Hill top” ima spektakularan pogled. Za savršeno bistra vremena daleko ispred može se vidjeti svjetlo svjetionika na obali oceana. Inače se vidi samo beskrajna zelena površina koja se u daljini stapa s nebom. S desne strane je Ella rock na koji smo danas namjeravali otići a s lijeve je Adam peak. Ona jaja na oko za doručak, nismo mogli pojesti u boljem ambijentu.

Nakon doručka vlasnik nam je dao mapu pomoću koje bi nekako trebali doći do vrha stijene. Put je vodio po željezničkoj pruzi, točnije željeznička pruga je bila taj put i to u dužini od kojeg kilometra nakon čega je trebalo skrenuti u lijevo pa dalje kroz plantaže čaja i kroz šumu. Postoji i klasična staza ali ona kreće od podnožja koje je dosta ispod nas – dakle, po toj stazi ići znači duplo duži put do vrha. Pored toga nije ni dobro označena.

Prugu smo lako našli, teško ju je promašiti. Straha od nadolazećeg vlaka nije bilo jer je još bila zatvorena radi iskakanja vlaka iz tračnica dan ranije. Čak i da je bila u prometu ne bi bilo problema s obzirom na sporost vlakova koji njome prometuju. Kako smo se mogli uvjeriti, ovdje je potpuno normalno da pješaci hodaju po njoj, naroda na sve strane. Na nekim mjestima je sve skupa toliko obraslo travom da stvara dojam kako je željeznička pruga odavno napuštena. A nije. Nakon šta smo prešli most sustigao nas je jedan stariji lokalac i počeo nešto lupetati. Imali smo već jezik do koljena i nismo bili raspoloženi za neko druženje. Ali ovaj se nije dao smesti, prvo smo ga ignorirali i glumili nepoznavanje engleskog, kako to nije palilo rekao sam da želimo nastaviti ići sami. Ništa, naše želje ga nisu zanimale, počeli smo usporavati. Ne pomaže, tip je hodao ispred nas i taman kad bi pomislili da smo ga se otarasili naišli bi na njega kako nas negdje čeka. Bilo je potpuno jasno, dobro je stari gnjavator znao kamo smo se uputili i htio nam je pošto poto biti vodič kako bi si kasnije to dobro naplatio. Uff, prokleti dosadnjakovići, da postoji kakav sprej protiv njih nosio bi ga sa sobom na tone. Stali smo na jednoj majušnoj željezničkoj stanici i sjeli. Malo dalje sjeo je i on. Mi smo imali vremena cijeli dan, ali on je imao vremena cijelu vječnost. Ništa, trebalo je smisliti neku drugu taktiku kako ga zajebati pa taman ga gađali kamenjem kao šugavog psa…

Sunce je već počelo peći, vukli smo se sada već s jezikom do poda a stari nije pokazivao znakove odustajanja. Trčkarao je ispred nas, nekad je bio bliže nekad dalje. Došli smo do točke gdje smo trebali s pruge skrenuti u plantaže čaja a staroga nije bilo na horizontu. Odlično, izgledalo je da smo ga se napokon riješili. Prolazili smo puteljcima pored obližnjeg sela. Problem je bio u tome šta je puteljaka bilo previše pa smo nasumice odabrali jedan koji je vodio prema stijeni. Da li je to bio pravi put? Ma normalno da nije. Okrenuo sam se i vidio daleko iza nas opet onog starog gnjavatora kako hita u našem smjeru. Pokušavajući kidnuti od dosadnjakovića naišli smo na drugog lokalca, taj je nosio granu s bananama na ramenu i išao je svojim poslom. Kad nas je vidio, samo nam je dao do znanja da idemo u potpuno krivom smjeru i da trebamo otići udesno. Jebi ga, to znači susret sa starim… Više nismo bili sigurni kamo točno treba skrenuti. Lokalac je vidio da po tko zna koji put pred sobom ima turiste izgubljene u prostoru i vremenu, skinuo je banane s ramena i krenuo nam pokazati pravi smjer. Time nas je spasio od dvije glavobolje odjednom: krenuli smo u pravom smjeru, a gnjavator nas je napokon pustio na miru kad je vidio da više nismo sami.

Očekivali smo samo da nas izvede na pravi put, međutim tip je samo nastavio hodati ispred nas. Znao je kamo idemo jer stranac tamo i nema šta drugo raditi. Nije znao riječ engleskog, nije davio, ništa, samo je hodao pred nama. Na momente smo se pitali kamo nas vodi jer nas je put vodio kroz šumu, pa opet po rubu stijene po čemu smo bili sigurni da nas vodi na pravo mjesto. Nekoliko puta smo zastali radi odmora, tip bi strpljivo pričekao uvijek sa smiješkom na licu. Znao je da nemamo ni izdaleka kondicije kao on. Za razliku od onog prvog ovaj nije bio napasan, jedino mi je bilo žao da je ostavio svoj posao radi nas.

Gore na vrhu dobili smo nagradu za trosatno hodanje, pogled je bio kakav smo samo poželjeti mogli. Sjeli smo na vrhu i uživali. Ispred nas je bio niži Adam peak, duboko ispod nas vijugala je cesta prema oceanu. Moram priznati, da nije bilo ovog čovjeka do vrha bi se još dobro nalutali. Ok, doveo nas je do gore, dao sam mu nešto rupija za nagradu iako nije ništa tražio. Malo zbunjeno je gledao novac, imao sam utisak kao da ih nije očekivao. Pokušao sam mu objasniti da ćemo ostati nekih pola sata na vrhu i da se znamo vratiti međutim tip je ostao s nama. Valjda se osjećao obavezan odvesti nas natrag. Dok se on hladio u sjeni stabala K i ja smo kao djeca skakutali po rubovima stijena maltretirajući svoje fotoaparate. Ostali bi gore najradije cijeli dan ali morali smo se vratiti. Na putu za natrag naš slučajni vidič odveo nas je ponovo do same pruge, ali ne do mjesta gdje smo s pruge skrenuli među plantaže već nešto dalje u smjeru Elle. Ispalo je da smo pri dolasku promašili to skretanje i odhodali bar 500m više nego je bilo potrebno. Tu smo se konačno i rastali, mi smo krenuli natrag u hotel a on po svoje banane.

Povratak se činio puno duži, tako to obično biva. Svako toliko prošli bi pored neke kuće, pored ljudi koji se peru na izvoru ili pored razigrane djece – kao da hodamo cestom a ne željezničkom prugom. Odjednom se iz dvorišta pred nas zaletjela jedna curica, na odličnom engleskom pristojno je tražila kemijske ili bombone. Nismo imali ni jedno ni drugo i ne mogu opisati koliko nam je bilo krivo zbog toga. Malecka je pristojno upitala i kad je vidjela da nemamo ničeg nije gnjavila kao šta to znaju činiti klinci na nekim drugim meridijanima.

Nakon uobičajeno dobrog ručka popodne smo proveli u spavanju, umor je učinio svoje. Tek kasnije smo sišli na glavnu ulicu gdje smo se za šaku rupija opskrbili predobrim marakujama, mangom i avokadom. Telefonski poziv doma mi je malo digao tlak, račun je trebao biti 150Rs, naplaćeno je 200Rs. Očito da se potrošeno vrijeme na mom satu ne poklapa sa potrošenim vremenom na njihovom satu. Neka, nakon takvog bezobrazluka stvari koje smo mislili kupiti na tom mjestu kupili smo na drugom. Na ulici smo se mimoišli s neljubaznim Nijemcima iz Kandya, nisam bio previše iznenađen jer smo putovali istim vlakom. Na takvim putovanjima se stranci obično vrlo lako sprijatelje, a ako ne bar si neobavezno popričaju i razmjene iskustva i informacije. Ovi su bili drugačiji, ponašali su se kao zvijezde u šta smo se uvjerili još u Kandyu. Tako da smo se prema njima ponašali kako spada – pristojno bi kimnuli glavom u znak pozdrava i gledali smo svoja posla. Kako je krenulo moglo bi se lako desiti da ih u budućnosti još negdje vidimo.

Večer na terasi proveli smo klafrajući s Talijanom do iznemoglosti.