I ovo jutro je bilo ranoranilačko. U 06.30 smo već poskakali iz kreveta, pobrali sve stvari i uputili se prema željezničkoj stanici. U dvorištu hotela bila je parkirana Alfa 156… ništa neobično za naše krajeve, ali ovdje nisam nikad, ali nikad i nikad vidio ijedno auto talijanske proizvodnje. A aute i te kako dobro znam prepoznati. ”Talijanka” je drastično stršala u onakvom okolišu. Mora da je vlasnik neki zadrti ljubitelj Alfa Romea.

Dan prije smo se dogovorili s jednim tuk tuk vozačem da nas drugi dan pričeka ispred hotela. Nismo se previše pouzdali u dogovor, i bolje. Tip se nije pojavio, bilo je očito prerano da bi se gospodin pokrenuo iako je dogovor pao na njegovu a ne našu inicijativu. I šta sad? Da je neko drugo doba dana najmanji problem bi bio naći bilo kakav prijevoz, međutim ovako rano ujutro skoro pa da na ulici nema žive žabe. Tek tu i tamo prozuji neko zalutalo vozilo. Preostalo nam je natovariti se ruksacima i krenuti pješke. Hodali smo dosta dugo ali prijevoza ni od korova, ama baš nikakvog. Cesta kojom smo hodali ujedno je i glavna cesta prema Colombu pa smo se mogli nadati da će prije ili kasnije naletjeti kakav tuk tuk…

U takvoj situaciji bi se jako teško snalazili sa klasičnim kuferima, ruksak je za tako nešto jedino praktično rješenje. Napokon smo našli slobodan prijevoz i stigli na željezničku stanicu. Karte su bile u našim rukama, trebalo je samo dočekati polazak vlaka. Dotle sam malo skitao po peronima. Na sporednom kolosijeku stajala je kompozicija koju je uništio tsunami. Vagoni su praktički uništeni, s obzirom na silu koja je nenadano udarila s pučine to im je bio jedini mogući kraj. Nisu više za upotrebu, vjerojatno nemaju pojma šta će s njima… tako da sada leže parkirani sa strane kao podsjetnik da je ipak priroda onaj pravi gazda. Ta nesretna željeznička kompozicija postoji i kao motiv na poštanskoj marki.

Kako je vrijeme odmicalo jutarnja svježina se preobražavala u vrućinu. Vlak je kasnio. Čekanje i nije neki problem, problem je šta čovjek nema pojma kad bi vlak mogao stići: za minutu, pola sata, tri sata, sutra… Uništene vagone sam pogledao, palme koje su nas okruživale već mi odavno nisu bile novost, i šta mi drugo preostaje nego razgledavanje ljudi oko sebe. Par mladih turista mi je bio posebno zanimljiv. Na prvi pogled sasvim regularni turisti, dok nisam primijetio njihovu prtljagu: on je na leđima imao klasičan ruksak a ona je imala klasičan veliki nezgrapni kufer. Da li je ona vukla taj kufer? Ma nije, kud bi ona slabašna… vukao ga je on dok je ona ležerno koračala uz njega. Zapitao sam se kako bi se to dvoje snašlo da su se našli na pustoj cesti rano ujutro, na cesti bez pločnika na kojoj je nemoguće vući kufer s kotačićima? Nametao se samo jedan mogući odgovor: on bi najebo, he he. Nije mi baš bila jasna njihova logika, ako ideš samo u jedan hotel ruksak puštaš doma jer je praktičniji kufer. Ako stalno mijenjaš mjesta i hotele onda si nikako ne želiš zagorčavati život s kuferom. Mora da je pravo veselje vući ga po neasfaltiranim podlogama, po pješčanim pogotovo.

Nakon 50 minuta kašnjenja vlak je napokon stigao spasivši me samog sebe nekih potpuno nepotrebnih i blesavih razmišljanja. Vožnja je bila dosadna. Ocean s lijeve strane, palme s desne. Pruga ide skoro pa pravocrtno, monotonija tremendis. Toplina, ustajali zrak, neugodni mirisi, preskočeni doručak, prekomjerno drmusanje vagona… sav taj mix je kod mene rezultirao mučninom. Pred nama je bilo svega nekoliko sati vožnje koji su se meni činili kao vječnost. Kad smo zašli u predgrađa Colomba već mi je bilo lakše. Trebalo je samo pogoditi pravu stanicu za izlazak jer ih ima više od jedne.

Colombo nas je dočekao prekriven teškim oblacima. Uz to bila je nedjelja tako da je grad bio lišen uobičajene vreve. Prostor oko željezničke stanice bio je nešto življi ali ni izbliza živosti u kakvoj sam se znao naći na nekim drugim mjestima. ”New Colonial Hotel” preko puta ceste izgledao je poput lošeg vica. Nisam znao da li je natpis ”hotel” na derutnoj zgradi iz puke zajebancije ili je to stvarno mjesto gdje ljudi plaćaju za spavanje. Nešto dalje na horizontu izdiže se nekoliko nebodera. Vozači tuk tuka bili su nemogući, ulicama su nas pratili i nudili da nas provezu u razgledavanje grada. Jedan je pogotovo bio naporan, na momente sam pomislio da nam je sjena. Na razgledavanje cijelog grada nismo imali namjeru ići, bar ne odmah. Prvo smo pokušali pronaći restoran koji je bio naveden u vodiču. Našli smo ga ali je bio zatvoren kao i sve druge trgovine i ugostiteljski objekti u okolici. U trenutku se pored nas stvorio sumnjivac koji je nudio smještaj tko zna gdje i kako – mda, evo odmah.

Produžili smo dalje u smjeru poslovnog centra odakle niče onih nekoliko nebodera. Očekivali smo prazne ulice ali zonu visoke sigurnosti ne. A to je upravo ono u šta smo uletjeli – zona visoke sigurnosti. Na svakom križanju su napravljeni bunkeri od vreća pijeska a u svakom vrećastom bunkeru bili su vojnici s automatskim puškama. Uz bunkere je bilo još vreća pijeska, pored toga na rubu pločnika na nekim ulicama su postavljene visoke žičane ograde koje strogo odvajaju pješake od vozila. Nije ni to bilo dovoljno nego su nas na apsolutno svakom križanju zaustavljali, pregledavali nam dokumente i pitali nas kamo idemo. Bilo je nebitno šta su vidjeli da su nas nekih stotinjak metara niže njihovi kolege već pregledali i ispitali. Morali su i oni, možda su stvarno morali a možda im je samo bilo dosadno… Gdje god bi pogledali na nas su drečali natpisi koji strogo zabranjuju bilo kakvo fotografiranje i snimanje. Stvarno bi volio imati kakvu fotku tih ulica koje izgledaju kao da se svakog trenutka očekuje napad, ali zdrav razum mi je nalagao da prste držim dalje od fotoaparata jer bi mogao završiti u bajbuku.

S obzirom na beskonačni građanski rat i povremene bombaške napade tamilskih pobunjenika takve stroge mjere sigurnosti su potpuno razumljive. Ta zona uključuje najveće banke na otoku, luksuzne hotele, vladine zgrade i predstavništva stranih kompanija.

U toj depresivnoj zoni nismo se previše zadržavali jer nije bilo nikakvog razloga za to. Vrlo brzo smo kidnuli dalje do obližnje gradske plaže, ili bar ono šta podsjeća na plažu. Pijesak u podnožju nekoliko metara visokog šetališta je odbojno prljav, kako neće biti kad se na horizontu vozaju trgovački brodovi. Za razliku od gradskih ulica šetalište uz ocean je bilo puno ljudi i neizostavnim prodavačima voća, pića i ulične hrane.

Bilo je tu i cura vrlo sumnjivog morala koje mi se nikako nisu uklapale u sliku mjesta kojim smo šetali. Bile su u maloj grupici i čim je jedna primijetila da sam ih slikao počela je drečati. Sa onom facom narogušenog nosoroga s truplom pripadajućih mu gabarita nije izgledala baš prijateljski raspoložena. Okrenuo sam se i produžio korak, još i to fali da me usred šetališta razbija grupica besposlenih ženturača. Moram napomenuti da se po odijevanju nisu previše razlikovale od ostalih cura ali tu je prestajala svaka sličnost s okolinom.

Stali smo kod jednog trgovca sa namjerom da kupimo malo ananasa, nije ga imao. Sve bi bilo u redu da se tip nije odlučio napraviti pametniji nego šta je. Istog trenutka kad sam ga upitao za ananas ovaj je počeo trčati ko sumanut u smjeru prvog trgovca koji ga je imao. Gledali smo za njim totalno zbunjeni pitajući se da li on zbilja radi ono šta je izgledalo da radi. Za pola minute bio je natrag – zadihan, mokar ali s ananasom u ruci. Jedini majušni problemčić je bio šta je frajer dignuo cijenu tog nesretnog ananasa osjetno iznad njegove prave cijene.

Ostavili smo ga zadihanog sa precijenjenim komadom voća u ruci. Možda je naučio da neće svi turisti izrigati prvu cifru koja mu padne na pamet samo zato jer se on samoinicjativno razletio po obali. Kupili smo ananas malo dalje po normalnoj cijeni.

Nije dugo trebalo a da nam Colombo dosadi. Promijenili smo prvotni plan da se u gradu zadržimo nekoliko sati i krenuli na željezničku prije planiranog. Ruksake smo bili ostavili u garderobi. Pa dobro, za njih je to možda garderoba, za nas je to jedna prljava i prašnjava prostorija u derutnom krilu zgrade. Ormari gdje smo odložili ruksake su bili još gori, malo jači udarac nogom i vjerujem da bi se momentalno raspali. Ovaj put su poslužili svrsi, koristili smo naše lokote.

Kako je vlak do Negomba trebalo pričekati još dosta vremena a uza sve to vlak je još i stravično spor, vratili smo se među vozače tuk tuka. S vozačem koji nas je upravo vratio na željezničku dogovorili smo prijevoz, samo šta je taj dogovor kratko trajao. Prošao je onaj davež koji nam je ranije nudio razgledavanje grada i nakon dvije razmijenjene riječi s našim vozačem – davež je otišao a naš vozač je odustao. Na glas sam opsovao našeg nesuđenog vozača nakon čega smo krenuli dalje niz ulicu.

Nismo dugo tražili, drugi vozač se vrlo brzo našao. E kako je taj tip izgledao to je bilo da se čovjek prestravi: polućelav, pogled razbijača i strašan ožiljak posred lica. Onako zastrašujućeg izgleda bio je u jakom kontrastu sa smiješnim vozilom kojim je upravljao. Prije nego smo izbili na brzu višetračnu cestu malo sam bio na oprezu. Od mjesta gdje nas je pobrao pa do izlaza na brzu cestu frajer nas je vozio po nekom mračnom kvartu i uskim uličicama. Sudeći po odjeći i izgledu ljudi prolazili smo kroz muslimansku četvrt. Nisam više znao da li nas ovaj mulja ili je krivo razumio kamo mi želimo otići. Na kraju je ipak ispalo da me obuzela samo kratkotrajna paranoja, vjerojatno potaknuta vozačevom facom.

Na pola puta ulovila nas je kišurina. Tuk tuk je vozilo otvorenog tipa, nema vrata ni prozora tako da tamo nema ničega šta bi se moglo zatvoriti. Jedino čega ima je nekakva cerada skrojena ajmo reći pa skoro na mjeru i koja se u slučaju kiše može nategnuti preko golih bokova vozila. Vjerojatno to negdje i funkcionira, na ovom našem nesretnom tuk tuku – ne. Cerada se nije mogla do kraja zatvoriti – tko je pritom pokisnuo? Pa ja, naravno. Srećo da je prolom oblaka bio kratkotrajan.

Uskoro smo stigli do naše posljednje stanice na Šri Lanki: Negombo, mjesto koje je najbliže aerodromu. Vozač je uz malo raspitivanja ubrzo našao odabrani hotel. Na kraju je tip ispao i više nego ok. Jednom kad se nasmijao i počeo pričati njegova razbijačka faca više nije dolazila do izražaja. Čak je pričekao da pogledamo ako u hotelu ima mjesta tako da nas eventualno vozi do idućeg. Iako je dogovorena cijena bila 800Rs dao sam mu još dodatnih 200Rs, ovaj je to i zaslužio.

Hotel u koji smo došli ima jednu specifičnost – u prizemlju nema ni prozora ni vrata, ništa od ničeg. Točnije, sobe imaju prozore i vrata ali sve ostalo nema. Iz tog razloga recepciju i restoran nije moguće zatvoriti ni na koji način!? Soba je bila više-manje u redu ali slavina u kupaonici je bila prokleto malecna. Kome je uopće palo na pamet da tako nešto ide montirati? Onako izgladnjeli sjurili smo se u restoran, sjeli i naručili. Uskoro mi je došlo da vrištim, stolica na kojoj sam sjedio imala je mokar jastuk. Normalno mokar jastuk se da primijetiti ali ovo je bio školski slučaj podmuklo mokrog jastuka, tj. površina je naizgled bila suha ali čim se sjedne vlaga iz dubine krene osvajati hlače nesretnog gosta. Dok sam to shvatio izgledalo je kao da sam pišao po sebi. Ionako beskrajno antipatičan, konobar mi je postao još antipatičniji, mogao mi je bar skrenuti pozornost na šta se spremam sjesti. Normalno da je jastuk mokar, prozora nema a stupovi koji drže gornji kat su nikakva zaštita u slučaju kad vjetar nosi kišu u svim smjerovima. Konobar je bio tetkast do krajnjih granica, palo mi je čak na pamet da nas možda poslužuje žena koju priroda nije baš obdarila nekom privlačnom vanjštinom.

Kad smo izašli na plažu shvatili smo zašto tu rijetko tko ostaje više dana. Plaža je prljava, zapuštena i totalno bezvezna. Ma užas, pogotovo u odnosu na plaže s juga otoka. Ocean je bio potpuno sive boje, šta zbog uskovitlanog pješčanog dna, šta zbog oblačnog neba. Nije to baš bila neka nezaboravna šetnja, prvom prilikom smo se vratili na cestu i prošetali mjestom.

Negombo je katolička enklava, bilo je to svojevrsno iznenađenje. Taman taj dan su lokalci slavili vjerski praznik. Po mjestu je išla procesija na čelu koje je bilo vozilo sa Marijinim kipom kompletno okićenog cvijećem i raznobojnim sijalicama. Uz to su sve ulice skupa s crkvom bile abnormalno okićene. Kič, kič i kič. Zapadnjačkom ukusu tu nije bilo mjesta, od silnih boja i svjetla sve je vrištalo. Crkve i njene bliže okoline ne bi se posramio ni Las Vegas. Opskrbili smo se zadnjim suvenirima, jednog je K čak dobila na poklon. Pretpostavljam da je tom poklonu značajan doprinos dala i kratka suknjica koju je navukla za šetnju. Na štandu za voće sreli smo sveprisutne Novozelanđane iz Elle, putevi su nam se nenormalno križali. Više čak nismo ni bili iznenađeni susretom, ni mi ni oni.

Večer smo proveli uz karte, put je bio praktički gotov i jedva smo čekali da krenemo natrag. Pogotovo kad su nas u jednoj radnji niz ulicu odrali previsokih 180Rs za kraći telefonski razgovor.