Danas smo dobrahno potegnuli. Do 10.30 bili smo u carstvu snova. Umor je učinio svoje… ili možda lijenost? Na doručku i nismo baš imali izbora. Kajgana ili marmelada od ananasa. Ma nema veze, mi smo sve samo ne zahtjevni turisti tako da je ponuđeno bilo sasvim u redu. I čaj je bio u redu. Heh, ali ono šta nikako nije bilo u redu bio je šećer, točnije, problem je bio u svoj sili minijaturnih paučića koji su se razmilili po stolu čim sam otvorio poklopac male posude. Gledali smo malo u stol malo u šećer. Munjevitim pokretom posudu sam prebacio na susjedni prazni stol. Ovo stvarno nije normalno, tko zna koliko je taj šećer tamo stajao da su se desetine pauka uspjele izleći u toj nesretnoj posudi? Jest da smo bili na početku sezone i da je ovo tropsko područje ali cijela ova situacija je bila presmiješna. Stara služavka koja nam je poslužila doručak nije bila ništa skužila, sigurno nije posudu ni provjerila. Pozvao sam sina od vlasnika i zamolio za novi šećer ali ovaj put bez živih bića kao dodatak, pogotovo bez rastrčanih živih bića. Novi šećer smo detaljno pregledali prije konzumacije. A i da se nešto živo šćućurilo unutra bez da smo primijetili, uskoro se utopilo u čaju. Zadovoljstvo rastrčanog doručka koštalo je 250 Rs po glavi.

Hram Budinog zuba je u ovom gradu jedina turistička atrakcija vrijedna spomena. Ali prvenstveno je to budističko svetište. Po gradu nije baš bilo ničeg zanimljivog, čak je grad dosta bezvezan. Pred hramom nas je zaustavio jedan od vodiča, pomislio sam: – Ma dobro, pa jednom i ja mogu unajmiti lokalnog vodiča, vjerojatno ćemo doznati o samom hramu daleko više nego da sami čitamo iz knjige. – Čak budala nisam ni išao spuštati cijenu od 300 Rs, ma nek mu bude, nikad beg nije bio cicija. Trebam li spomenuti da sam uskoro zažalio šta smo unajmili tog tipa? Ok, on nas je lijepo proveo kroz hram, obavijestio da moramo skinuti cipele i pokazao nam par osnovnih stvari koje smo mogli i sami doznati. Glavni dio hrama, onaj unutarnji otvara se tek navečer tako da smo za sada ostali i za to zakinuti. Čovjek nas je dopratio do izlaza, naplatio svoju nikakvu uslugu i nestao u vidu magle. I šta mu reći, fino si je zaradio za nekih 15-ak minuta. I je, pokazao nam je hram… ali na taj način sam ga komotno mogao sam razgledati. Neka, bit će to pouka za drugi put.

Male ruksake koji smo po običaju nosili sa sobom pregledali su stražari na ulazu, oprez zbog Tamila je na tako prometnim mjestima velik.

Kako po nekim stvarima Šri Lanka nije daleko od Indije tako nije daleko ni po gnjavatorima. Morao sam kupiti adapter za utikač punjača baterija. Dosadnjaković koji nam se pritom prikačio nije popuštao, davio je davio, jedino rješenje bilo je dignuti sidro i potražiti drugu trgovinu.

910 Rs za odličan ručak u Lion caffeu pokazalo se kao dobro potrošeni novac. Jest da smo se malo nalutali oko autobusnog kolodvora dok ga nismo našli ali vrijedilo je. Pitajući za pravac čak smo dobili informaciju da je zatvoren, glupan koji nam je to rekao ili nije imao pojma ili je to ciljano lupio kako bi nas nagovorio da odemo negdje drugdje. Mhm… evo odmah… Restoran je pomalo neobično koncipiran, treba proći skoro pa kroz kuhinju(!?) da bi se stiglo do sale za ručavanje. Jebeš vodiča za Budin hram, ovdje je potrebniji. Klimatizirana sala je bila premračna, nemam pojma kako bi uopće u onoj mračini razaznao obrise stola a kamoli šta jedem. Lagano smo se pobrali u drugu, ne tako hladnu ali zato daleko svijetliju salu.

Motorne rikše se u ovoj zemlji nazivaju tuk-tuk. Potpuno isto vozilo kao u Indiji sa istom funkcijom ali sa eto, drugim imenom. I mora se reći da su ovdje u primjetno boljem stanju, tuk-tukovi oliti rikše s druge strane mora su većinom u poluraspadu i tko zna kakve ih čudnovate sile drže na okupu. Upravo s tuk-tukom smo za 250 Rs otišli u Peradeniya, veliki botanički vrt pored grada. Vozač je prvobitno tražio 350 Rs, čovjek bi bio blesav da od turista nije bar pokušao iskamčiti više para.

Botanički vrt je prekrasan, mogao bi se cijeli dan potrošiti samo na njega. Bili smo okruženi sa mnoštvom tropskih grmova i stabala. Palmi koje toliko volim, bilo je više vrsta. Staklenici su priča za sebe, pogotovo onaj prekrcan prekrasnim orhidejama. Oblačno nebo je malčice kvarilo doživljaj ali opušteni boravak u svom tom uređenom zelenilu je bio pravi užitak nakon smrdljivog grada.

U boljem sjećanju ostalo mi je nekoliko stvari, kao npr. drvo kobasica sa plodovima nalik ogromnim kobasicama koje vise sa grana. Ili tisuće velikih šišmiša koji su naglavačke visili sa ogromnih krošnji. Bilo ih je toliko da se sve crnilo, vjerujem da nije bilo grane sa koje nije visilo bar nekoliko primjeraka. U početku sam gledao u vis i razmišljao kakvi su to čudni plodovi, heh. Da plodovi… ovi ”plodovi” osim šta su živi, još su leteći a i veći su od mačaka. Srećom da ovi veliki šišmiši ne spadaju u vampire nego se hrane nektarom i voćem. Vjerujem da bi dobri stari Batman ovdje rado proveo svoj godišnji odmor. Jedan od pravih kurioziteta je i stablo koje svojom niskom ali izuzetno širokom krošnjom zauzima površinu od 2500m2!? Ta ista krošnja je na više mjesta oslonjena na drvene potporne stupiće kako bi je se držalo iznad zemlje. Za vrijeme našeg posjeta su i školarci imali posjetu botaničkom vrtu. Onako u jednakim uniformama su baš budili simpatije… koje su uskoro netragom nestale kad smo morali beskrajno čekati da se nekoliko razreda izreda na visećem mostu. Eh, pa i mi smo se htjeli malo poljujati hodajući po njemu.

Tuk-tuk za natrag bio je još jeftiniji, samo 200 Rs. Samoposluga u koju smo kročili me je iznenadila, da nisam vidio tamnopute face oko sebe lako bi mogao pomisliti da se nalazim negdje u Europi. Kako sam ovaj put putovao sa pripadnicom ženskog djela populacije, morao sam razgledati cijene artikala i više nego bi to inače napravio. Razlika u cijeni između uvoznih i domaćih proizvoda je bila frapantna, npr. boca uvozne vode je 250 Rs dok je domaća samo 40 Rs. Pa kome danas treba uvozni luksuz? Viva made in Šri Lanka! Prilikom plaćanja na kasi stoji i jedan od radnika koji kupcu stavlja kupljenu robu u vrećicu i eventualno pomaže odnijeti do auta. Svašta, to baš nisam očekivao. Kvaka je samo u tome da kad ode nositi robu jednom kupcu ne stigne se vratiti da pomogne idućem. E pa mi smo bili upravo ti idući kupci. Dobro, onih par stvarčica koje smo kupili mogli smo spremiti i sami ali bilo bi lijepo jednom probati da u trgovini netko trčkara oko tebe. Možda neki drugi put.

Po okolnim agencijama pokušali smo pronaći neki prijevoz do popularno zvanog Kuturnog trokuta koji obuhvaća Sigiriyu, Dambullu, Anuradhapuru i Polonnaruwu. Sva ta mjesta su geografski relativno blizu jedno drugome ali veliki problem je uvijek taj nesretni neredoviti i dugotrajni javni prijevoz kojeg treba kombinirati sa pješačenjem i snalaženjem. Moglo bi se lako desiti da negdje zaglavimo dan više samo radi prijevoza. A mi toliko vremena stvarno nismo imali. Otok nije tako velik ali ima i previše mjesta za vidjeti u samo dva tjedna da bi se ovdje bezveze gubili. Rješenje je opet bio taksi. Problemčić je bila činjenica da je najam vozila s vozačem za dva dana bio preskup. Svugdje su tražili od 11000-12000 Rs, jedino je ovaj iz našeg hotela na kraju ispljunuo cifru od nekih 10000 Rs šta je još uvijek bilo previše. Ma tko ih jebe sve skupa, sutradan ćemo direkt na autobusnu i probati vidjeti direktno sa vozačem bez gulikožastih posrednika. A ako i to ne uspije idemo dalje busem pa ćemo već putem nešto kombinirati. Dali drugi bus, taksi, konja, potpuno svejedno – bitno da se ide.

Navečer sam na dnevno otvaranje zatvorenog dijela hrama otišao sam. K i nije baš bila impresionirana viđenim pa nije vjerovala da će vidjeti nešto previše drugačije. Nisam ni ja baš bio previše razdragan ali kopkalo me kako izgleda to čudo već kad je ulaznica 500 Rs. Pa, nakon viđenog mogu reći da je ulaznica ipak malo precijenjena. Sve je to u redu, donekle zanimljivo, dosta ljudi i tako to, ali ništa za čim bi žalio da sam slučajno propustio. Bar sam se ogrebao da ne moram platiti dodatak za fotoaparat, ovome na vratima sam rekao da ću se vratiti ako ga budem koristio. Ma hoću, malo sutra.

Povratak po mraku mi je izgledao duži nego ranije, prokleti hotel, kao da ga nisu mogli pozicionirati malo bliže centru. Hodajući prema hotelu prikačio mi se jedan mlađi lokalac kojemu sam odgovorio da sam iz Italije. Znam, nije lijepo lagati i zajebavati ljude pogotovo kad su pristojni ali ponekad mi jedostavno dojadi svakome objašnjavati gdje je Croatia i čemu uopće služi. Ponekad je bolje lupiti neku većini poznatu zemlju i svi mirni i zadovoljni.