Večer prije odustali smo od Pinnawale, mjesta nedaleko Kandya poznato po sirotištu za slonove. Vremena nemamo previše a kako smo namjeravali posjetiti bar jedan nacionalni park odlučili smo posjetiti onaj famozan po slonovima. Draže nam je gledati životinje u prirodi.

06.30 i već smo bili na nogama junačkim. Tuk-tuk do željezničke stanice čupavi vozač si je naplatio 100Rs. Na prvu loptu tražio je 150Rs koje naravno nije dobio, bio bi blesav da nije pokušavao.

Karte 2. razreda do Elle bile su 300Rs. 1. razred je već odavno bio rasprodan. Na ovim vlakovima vagon 1. razreda bude zadnji u kompoziciji a sjedala su mu okrenuta obrnuto od smjera vožnje kako bi turisti što više mogli vidjeti krajolik kojim putuju. Vlak je trebalo pričekati jer je očekivano kasnio. Dotle nas je sve skupa maltretirao lokalni ridikul, mi stranci smo mu bili posebno zanimljivi. Zašto je on mislio da nas zanimaju njegove priče kako ima dečka ostati će vječna misterija. Najmudriji je bio jedan Talijan: – No english, no english – to je sve šta je govorio praveći se mutaviji od ovog dosadnjakovića. I vidi stvarno, funkcioniralo je savršeno. Ovaj je gnjavio sve osim njega. Kako se toga ranije nisam sjetio?

Talijan je posebno zanimljiva faca i svakako zaslužuje poseban opis. Putujue sa 14-godišnjom kćerkom koja je mix europske i azijske rase. Od ranih devedesetih živio je na jednom malom otočiću negdje na Filipinima, tamo si je našao ženu i dobio kćer. Bez televizije, bez novina, u kakvoj je izolaciji živio sve te godine dovoljno govori činjenica da taj čovjek nikad nije čuo za rat na našim prostorima. Kad sam mu spomenuo djelovao je kao da se probudio iz dugog sna. Vlasnik je poslovnog prostora u Firenzi kojeg iznajmljuje a ta nemala renta mu je dovoljna za život na dijelu planeta po njegovoj volji. Uglavnom, njegova mlađa žena si je našla lokalnog fakera i zatrudnjela s njim. Talijan je naravno popizdio, pokupio malu i otišao. Kaže da ne želi da mu se dijete školuje i odrasta na Filipinima jer im je školski sustav nikakav. Plan je u tom trenutku bio: kad završe đir po Šri Lanki odlaze u Indiju gdje bi se mala školovala za maserku. Nakon nekoliko dana ozbiljno je razmišljao o Dominikanskoj republici jer tamo živi dosta Talijana pa bi se lakše snašli. Izgleda da taj svaku noć sanja drugu stranu svijeta.

Vagoni 2. razreda… ne znam kako ih opisati a da to bude dovoljno realan opis. Recimo da bi i stoka mrko gledala ako bi ju se u tome prevozilo. Sjedala jesu kakva jesu, rasklimana i potrgana a sam vagon je u blagom poluraspadu. Ne znam kako se sve to skupa držalo na gomili? Jureći po šinama svemirskom brzinom koju razvija svaki biciklist u imalo boljoj kondiciji, cijela kompozicija je poskakivala kao bijesni jarac. Način na koji su se vagoni gibali jedan u odnosu na drugoga nisu baš ulijevali povjerenje. Gledajući ih onako živahne djelovali su mi kao da će svaki trenutak jedan preskočiti drugoga. U vlaku je bio još i ”vagon-restoran”. Lijepo je to zvučalo dok ga nismo vidjeli. Običan šalter odakle su davali vani nekakvu poluhranu i piće. Vožnja se otegla, nikad kraja.

Prodavači svega i svačega su opsjedali vlak. S njima su svoju sreću okušali i tipovi koji su prodavali plišane sitnice za 20Rs jer im je navodno potrebna financijska pomoć dobrih duša. K mi je odmah skrenula pažnju na njihove nove i sjajne cipele. Te cipele se apsolutno nikako nisu uklapale u tu okolinu, pogotovo ne u priču o gladnim ustima. Blaženo žensko oko, nikad mi ne bi palo na pamet gledati nečije cipele. Kasnije sam obratio pozornost na obuću ostalih ljudi, i… zanimljivo ali ljudi uglavnom nose stare cipele ili šlape. Ove sjajne su se stvarno isticale, pogotovo onako u kompletu sa jako pristojnom odjećom. Ovome sigurno nije bila potrebna milostinja.

Kako smo se penjali na sve veću nadmorsku visinu krajolik se mijenjao a zrak je postajao sve hladniji. Uskoro smo se drmusali kroz nepregledne plantaže čaja koje su nestajale daleko na horizontu. Drmusali smo se i uz obronke brda diveći se povremenim vodopadima daleko dole u dolini. Najbolje od svega bilo je šta se u ovim vlakovima moglo voziti sa otvorenim vratima. Neko vrijeme smo sjedili na ulaznoj stepenici vagona i divili se okolini. Kad smo se navikli na poskakivanje vagona, zbog male brzine skoro da se nismo ni trebali pridržavati.

Još jučer smo umirali od vrućine, sada smo skoro cvokotali u laganim jaknama dugih rukava. Bilo je oblačno i mirisalo je na kišu. Kraj kojim smo se vozili zbog klime nazivaju ”mala Engleska”, nema sumnje da su mu dali prigodno ime.

Sjedeći na vratima vagona umalo si zbog vlastite nepažnje nisam skratio godišnji odmor, i to na jako bolan, opasan i glup način. Sjedeći na ulaznoj stepenici, pete obje noge sam oslonio na stepenici niže tako da su stopala virila izvan bočne linije vagona. Kameni rub perona je jako malo udaljen od vlaka tako da je između mojih nožnih prstiju i kamena u trenutku ulaska u jednu malenu stanicu bilo svega 2-3cm!? Oblio me hladan znoj, da sam samo malo komotnije sjedio, ta se vožnja mogla završiti jako, jako crno za mene. Srećom da mi je palo na pamet da bi možda trebao povući noge prilikom ulaska u stanicu. U svoj onoj gluposti i nepažnji imao sam ludu sreću.

U vlaku je bilo još stranaca, s jednim sam malo popričao dok smo oboje visili na vratima, čovjek je došao na Šri Lanku na medeni mjesec. Ne bi to bilo ništa neobično kad ne bi bio samo jedan u nizu turista od kojih sam čuo istu priču. A valjda je taj otok pravo mjesto za bračno putovanje? Neki pojedinci iz njegove grupe bili su teške seljandure. Toliko su bili primitivni da je krapinski pračovjek za njih vrhunac evolucije. Pogotovo me je iritirala jedna od njih koja se prokleto glasno kreveljila. Sav vagon se orio od njenog ha-ha-ha… đizs… Da ju je netko izbacio iz vlaka kreveljila bi se kotrljajući se niz padine zasađene čajem. Bili su Nizozemci. Podsjećala me na lika iz jednog od starih francuskih filmova. Luis de Funes je bio ćelavi komičar, glumio je policijskog inspektora koji je lovio neuhvatljivog Fantomasa. Baš taj lik inspektora je imao ženu sa kvocijentom inteligencije koji je odgovarao stanju skale na termometru u uvjetima sobne temperature. Da, kreveljila se identično kao i ova kokoš u vagonu. Konstantno, dugo, glasno, naporno i na svako glupost.

Ella je bila sve bliža i bliža. I odjednom vlak je stao i svi su izašli vani. Nitko ništa da ti kaže. I sad si ti misli zašto se to događa? Promjena vlaka? Dojava o bombi? Kvar? Ne… nego je prethodni vlak iskliznuo iz tračnica i pruga do Elle je blokirana. Iskliznuo je vlak?? Ma nemoj… baš me zanima zbog čega se to uopće desilo, vagoni i pruga su u ”savršenom” stanju… Kažu da takav događaj nije rijetkost.

Bandarawela, malo mjesto Bogu iza nogu. Na stanici se našlo nas nekoliko stranaca koji smo se vrtili oko sebe i gledali kako dalje. Ustvari ja sam znao, trebalo je uletjeti u neki taksi i odvesti se do cilja. Ne bi trebalo biti ni tako skupo s obzirom da je ovo predzadnja stanica. Grupa Nizozemaca je otrčala za svojim vodičem. Osim Talijana i nas, ostalo je još dvoje Nijemaca. Ovi zadnji su u vagonu djelovali nevjerojatno hladno i nepristupačno, nisu čak ni međusobno pričali nego su samo nišanili s fotoaparatima. Međutim na kraju su ispali prva liga. Nećkanje ”hoću-neću taksi” mi je lagano išlo na živce. Pričekao sam ih sve skupa jer ionako idemo u istom smjeru pa zašto ne rezati troškove? Mom strpljenju se već nazirao kraj. Talijan se nećkao oko cijene a Nijemci su se nećkali jer ih je u Elli trebao dočekati lokalni vodič. Kako smo morali izaći ranije nisu znali šta da rade i šta će napraviti čovjek koji bi ih trebao dočekati. Taman kad smo se K i ja uputili sami prema taksiju ekipa se skockala pa smo se na kraju svi skupa utrpali u jedan kombi i napokon krenuli.

Pred Ellom nas je zaustavilo jedno vozilo koje je dolazilo iz suprotnog smjera. Bio je to vodič ovo dvoje Nijemaca. Kako ih je vodič na daljinu u vožnji uspio ubrati iz tog drugog vozila, nismo imali pojma. Bit će da se njihove blijede face ocrtavaju daleko na horizontu.

Mi ostali smo se uskoro iskrcali u centru mjestašca… hm, nema ni centra nego je to samo glavna i jedina cesta koja mjestašcem prolazi. Vozač nas je iskrcao pred jednim malim hotelom koji je bio iznenađujuće dobro sređen. Imao je samo jedan nepremostivi problem a to je pogled. Kako se nalazi u podnožju pogled je bio na travnjak, i okolne zidove. A Ella bi trebala imati prekrasan vidikovac gore na vrhu. Možda bi i prihvatili nekako da je vlasnik malo spustio cijenu, a nije dovoljno. Odlično, dao nam je razlog da ipak potražimo drugo mjesto.

Krenuli smo strmim cestuljkom uzbrdo. Idući hotelčić je već imao pravi pogled ali za nižu cijenu nudili su nam neke sobičke u dvorištu. Da, mogli su nam ponuditi i ormar. Vidjeli su da odlazimo, znali su da iznad ima hotela s boljim pogledom i sličnom cijenom, znali su isto tako da smo jedni od jako rijetkih gostiju u mjestu, i bili su potpuno prazni. Zovu nas natrag ali ne spuštaju cijenu ni rupije. Doviđenja. ”Hill top” je hotel na vrhu brda. Pogled, hm… pogled je takav da se isplati platiti šta god gazda traži. Cijenu po sobi je spustio sa 1200 Rs na 900 Rs. Htjeli smo 800 Rs ali nije se dao. Tek kasnije nam je rekao kako je gledao kako odlazimo i mislio dati i za 800 kad dođemo do određene točke. He, he, lisac. Bio je to jako simpatičan i inteligentan čovjek ugodnog nastupa. Wow pogled sa prekrasne terase, ok vlasnik… ma nema teorije da tražimo dalje. Uvjet dobivene cijene bio je da se kod njega hranimo. To nam i nije teško palo jer je klopa bila odlična a svježe voće koje smo nemilice tamanili uvijek dostupno. Iako smo vrlo brzo shvatili da to isto voće možemo dole na ulici kupiti za šaku rupija. Marakuja ili passion fruit, voće neprivlačnog izgleda kad se presječe na pola ali odličnog okusa.

Red kartanja, red ananasa i red marakuje… uskoro smo se povukli na spavanje. Prije padanja u besvjesno stanje poznatije kao ”san”, trebalo je odgonetnuti izvor neobičnog povremenog glasanja u sobi. Očito nismo bili sami. Upalim svjetlo, ništa. Gledam okolo, ništa, Pod krevetom i u skrivenim kutevima, ništa. Tek gore na zidu primijetio sam malog bijelog guštera. Nepomično je stajao okačen na zidu. Neka je, bit će manje komaraca kojima se hrani. Gušter komarcožder ili ne, ali ipak smo redovito koristili mreže iznad kreveta. Ovako mala beštijica a toliko buke, nešto kao tasmanijska zvijer.