Budilica nas je iznevjerila. Riknula tokom procesa zvonjave i buđenja. Nadam se da nisu opet mikro pauci napali. Iako smo je postavili da nas probudi u 06.30 mi ljenčine ustali smo u 08.30. Ipak je to godišnji odmor pa se vrijedi u skladu s time i ponašati.
Doručak je ovo jutro ipak protekao bez incidenta, platio sam račun i krenuli smo put autobusne. Tuk-tuk 100 Rs, a vozač nas je direktno odveo do vozača kombija koji je za dva dana najma njega i vozila tražio sad već prihvatljivih 7500 Rs. Eh, šta su ti novca gladni posrednici. Nakon kraćeg nadjebavanja pristao je na 6000Rs, upola cijene nego su nam nudili jučerašnji gulikože.
Za te novce dobili smo manji kombi samo za nas kojim se udobno može voziti min. šestero ljudi. Uz to u cijenu je bio uključen i vozač sa svim svojim troškovima. Stali smo nakratko ispod njegove kuće da si čovjek uzme dvije, tri krpice i krenuli. Put je bio dosadan i drndav. Poskakivanje kombića nije prestajalo ni trenutka, baš kao šta nije prestajao ni niz kućeraka s obje strane ceste bez obzira koliko se mi udaljavali od Kandyia.
Vozač nas je odveo u jedan hram nedaleko grada. To je bilo usput po njegovoj preporuci. Razgledali smo malo okolo, ništa posebno. Ali, bio je tamo stari svećenik koji nam je demonstrirao pisanje na bambusovoj kori. Napisao je naša imena za šta nas je globio nekih 100 Rs. Htio je čiča utrapiti i veće, već ranije ispisane komade za 1000 Rs ali je na njegovu žalost pred sobom imao škrte turiste nezainteresirane za njegov rad sa suvenirima.
Iduća postaja je bio vrt začina. E tu se već dalo vidjeti nešto stvarno zanimljivo iako je i ova stanka bila zamišljena u stilu ”iskamči glupom turistu šta više para možeš”. Napokon sam mogao vidjeti kako izgleda papar u stvarnosti, nisam imao pojma da je to ustvari vrsta parazitske biljke. Pored vanilije bio je tu još cijeli niz začina koje obično isključivo vidimo zapakirane na policama naših trgovina. Vidjeti ih u izvornom obliku meni je osobno bilo jako zanimljivo.
Nakon kraće prezentacije biljnog svijeta uslijedila je masaža uljima. Da li noge, glave, ruke ili leđa svejedno – tip je htio masirati pa kud puklo da puklo. Niti mi je trebalo, niti sam došao sa tom namjerom a i sumnjao sam da se iza etikete ”besplatno” ipak krije neki trošak. K je za razliku od mene prihvatila masažu stopala, i stvarno joj je pomogla. Meni isto dobro jer je poslije satima mirisalo cijelo vozilo. Pokušaj naplate je uslijedio vrlo brzo. Namamljeni smo u jednu trgovinicu koja je sastavni dio tog vrta. Police prepune lijekova i masti protiv svega i svačega, samo šta su cijene naravno prilagođene zapadnjacima (čitaj više su nego bi trebale biti). Pa naravno da smo kupili ništa, malčice sam mjerkao njihovu mast protiv komaraca ali ipak nisam smogao dovoljno snage da izvučem novčanik. Obično lokalni repelent protiv tih letećih napasti bude uvijek efikasniji od svih čudesa moderne kemijske industrije. Čovjeku koji nam je ukratko prezentirao vrt ostavili smo sasvim dovoljnih 100Rs. Očito nisu bili dovoljni da izbrišu razočarani izraz s njegovog lica jer nismo ništa kupili. Baš me briga, idemo dalje, Dambulla nas čeka.
Rupa za rupom, zakrpa na asfaltu za zakrpom na asfaltu i mi stigli do prve prave turističke atrakcije. Dole u podnožju brda gdje se nalaze pećine hramovi, stali smo na parkingu. Ispred nas veliki hram sa ogromnim kipom pozlaćenog Bude, novi ispod ček’ća. Navodno su Japanci izrigali lovu da bi se to podiglo. Po meni bi bilo pametnije da su te pare potrošili da malo srede bar dio sve one sirotinje ali ajde, valjda oni znaju bolje.
Ulaznice su bile 1000Rs po glavi oznojenoj od velike sparine. Započeli smo pentranje po bezbrojnim stepenicama. O zašto ti ljudi uvijek rade svetišta na visokim mjestima? Sva sreća da se Himalaje ne protežu do ovog otoka jer bi tek onda bilo belaja. Gore, već na nekoj pristojnoj visini puca odličan pogled na širu okolicu. Na putu do pećina prifalila mi je lopata. S prosjacima se još izađe na kraj nekako ali stvarno nisam znao čime bi više odbijao napasne trgovce. Jedan je k’o divokoza skakutao malo ispred nas, malo iza nas ne bi li nam utrapio neku svoju pizdariju. A nas dvoje se od umora saplitali o vlastite jezike. S vitlajućom lopatom u ruci brzo bi ga uvjerio da ne želimo ništa kupiti.
I eto nas napokon, pred nečim šta tako dobro izgleda na slikama. Odmah na ulazu lijepo nas je pozdravio tip i ponudio se da nas vodi. Konverzacija je bila brza i efikasna
Ja: – Treba li ti za to platiti?
On: – Pa da.
Ja: – Goodbye.
Udaljavao sam se ostavljajući zbunjenu facu iza sebe. Dambulla je niz hramova smještenih u prirodnim udubinama ispod stijena u dužini od nekoliko stotina metara. One najveće su prilično prostrane, uz rub su poredani kipovi Bude dok je strop mjestimično bogato oslikan. Sav onaj polumrak daje poseban mistični ugođaj. Međutim vidjeti to mjesto na slikama ili uživo nije isto, s time da ovdje govorim u korist slika. Ne mogu reći da smo bili razočarani, ali nismo bili baš ni oduševljeni. Hram, dva, tri…pet… i brzo smo mi završili razgledavanje. Vrući kamen pržio nam je tabane, da, morali smo bosi hodati po cijelom prostoru. Ja bos, K u čarapama. Kasnije je skontala da je hodati potpuno bos ipak bolje rješenje. Eh, šta bi te žene da nema nas muških, he he?
Na silasku je prosjacima dijelila siću. Ja, čovjek srca kamena, odavno sam otvrdnuo na te stvari tako da ih nisam praktički ni primjećivao sve do trenutka kad bi se spotaknuo o čovjeka. Ionako je nemoguće svoj sili tih nesretnih ljudi udijeliti nešto.
Cjelodnevno vozikanje po Šri Lanki ispraznilo nam je želuce. Tu smo se potpuno prepustili u ruke našeg vozača. Vozi miki gdje hoćeš, samo da se dobro jede i da nas ne očerupaju za dva zrna riže. I odveo nas je, stvarno. Prvi dojam nije baš bio neki, točnije malo sam zvjerkao oko sebe i pitao se kamo nas taj čovjek vodi. Hoćemo li mi ručati nešto ili ćemo mi nekome biti ručak? Sasvim nevažno i neoznačeno križanje, uslijedila je kraća vožnja dublje na kraj sela, do jedne od zadnjih kućica uz šumu. Pred kućicom terasa sa plastičnim stolovima, na ulazu face sa smileom od uha do uha. Srećom da ti ljudi imaju uši, u protivnom bi im se usta rastegla po cijelom obodu glave. Mi jedini gosti, sjeli i naručili, nisam baš bio siguran šta smo naručili. Znao sam samo da sam naručio rižu i nekakve chilije, dok je K bila opreznija i naručila dosadnu uobičajenu zapadnjačku hranu. Očekivao sam splačine, možda čak i da mi nešto istrči iz tanjura.
Glupih li predrasuda, hrana je bila pregenijalna. Na kraju je netko uživao sa povećom zdjelom čiste riže i 8 dodatnih posuda s raznim prilozima za tu istu rižu. Netko je opet žalosno popreko gledao svoju dosadnu zapadnjačku hranu. Chili ovaj, chili onaj… sve je bio chili, čudom nisu imali pivo s okusom chilija. Koliko god mi se ona količina riže činila pretjerana, trpao sam je u tanjur i miksao sa svim i svačim sve dok nisam vidio dno zdjele. Usta u plamenu gasio sam pivom… ručak je bio tako dobar. Papadam je ime prženog, lagano pikantnog cvijeća, hrane koja je K išla jako dobro. Mda, njena ljubav prema cvijeću se vidjela čak i ovdje za stolom. Kad smo vidjeli cifru izbečio sam oči, samo 600Rs… i to za stol prepun ukusne hrane. Uh, sutra na povratku dolazimo opet na isto mjesto, samo ako se šole sjeti kamo nas je doveo.
On je isto jeo, ali je sam sjeo za drugi stol. Njegov izbor, ali bilo mi je malo krivo. Možda nekim strancima smeta da jedu za istim stolom dok bi nama bilo draže da se čovjek ne separira. No, kako hoće. Bio je to donekle smiješan čovjek, kad god bi nešto pričao radio je pretjerane grimase. Moglo bi se reći da je teatralno pričao, a i primijetio sam da nam je u razgovoru uglavnom išao na ruku tj. imao sam osjećaj da priča ono šta je pretpostavljao da mi želimo čuti.
Sigiriyu smo vidjeli već izdaleka. Teško je ne primijetiti taj veliki komad stijene koji je jednostavno izronio iz šume. Ulaznica je 20$ po glavi samo za to ili 40$ po glavi za ulaznicu koja uključuje i još neka mjesta koja smo mislili obići. Eh sad, da smo obilazili sva mjesta koja spadaju pod tih 40$ i plaćali posebno konačna cifra bi došla primjetno veća. Međutim za baš sve nismo imali vremena pa zbroj svih ulaznica je iznosio i ovako i onako 40$. Na kraju smo uzeli tu skuplju ulaznicu samo radi toga da ne moramo ubuduće čekati pred ostalim šalterima. Ne nosi nam uštedu ali niti gubitak. Kako god, dobro si ovi naplaćuju.
Ostavili smo auto na parkingu i krenuli u dužu šetnju. Napokon smo nečim bili stvarno oduševljeni. Put prema Sigiriyi vodi uz stare bazene, pa onda stepenicama uzbrdo uz stijenu do točke gdje staza počne voditi horizontalno. Na kraju kamenih stepenica postoje još spiralne metalne stepenice pomoću kojih se dođe do mjesta gdje su na stijeni nacrtani sisati komadi. Da, baš tako. Netko je nekada davno oslikao zid stijene sa više primjeraka ženskih bića. I sve sa lijepim velikim sisama, mislim da sam na kraju jedino to i zapamtio od cijele slike. Nije njima bilo tako loše, ako su sve izgledale tako, i još uz to hodale okolo gole… glasom obojanim velikom tugom konstatirao sam da živim u krivom vremenu i na krivim meridijanima. Nekada je cijeli zid bio oslikan tim sisatim frajlama, međutim u prošlom stoljeću se gore popentrala vrlo bistra ekipa koja je smatrala da to njih vrijeđa i uništila većinu slika. Prokleti divljaci. Za tako nešto trebali su ih utamničiti. Nisam još nikad čuo da nekoga vrijeđa par pristojnih sisa koje nikome zlo ne čine. Pogotovo kad su naslikane visoko gore, nebu pod oblake.
Natrag po spiralnim stepenicama dole i dalje po horizontalnoj stazi. Došli smo na manji plato odakle počinje pravi uspon na vrh stijene ravnog tjemena. Od lavljih vrata ostale su samo lavlje šape, lava odavno nema. E tek od tuda počinju one prave, malo zajebane stepenice. Metalne stepenice ponekad neuvjerljive čvrstoće na dosta mjesta se prilagođavaju stijeni. Na prvi pogled djeluju zastrašujuće ali to je samo prvi dojam koji se stekne gledajući ih odozdo. Jedino one pri vrhu ne ulijevaju previše povjerenja. Jednom kad se počne hodati po tome, sam po sebi nameće se zaključak da je sve to piece of cake. Pogled od gore je wow! Nalazili smo se na vrhu, šibani toplim tropskim vjetrom. Ispod nas nepregledna šuma čije je zelenilo remetila jedino sitna plava točkica u daljini – bazen luksuznog malog hotela. Ni danas mudraci nisu sigurni šta je Sigiriya u prošlosti bila, da li utvrda, palača ili vjersko mjesto. Gore na vrhu danas su samo temelji nečega šta je u prošlosti bez sumnje izazivalo divljenje. Osim nas tamo je bila samo grupica mladih Japanki, jurcale su uokolo po stijeni diveći se pogledu – baš poput nas. Mi smo maltretirali naše fotoaparate nižući sliku za slikom – baš poput njih. Bez sumnje, imali smo puno toga zajedničkog.
Prodavači su i ovdje prava napast. Nesretna lopato, o gdje li si? Silazak smo maksimalno usporili, jednom kad odemo nema više. Treba svaki trenutak produžiti bar malo. Voda je ovdje dosta skuplje nego inače, uobičajena špranca – tamo gdje najviše turista pohodi, tamo se nabiju najviše cifre.
To područje je već bila zadnja zabit, do tog zaključka sam došao jer su rubovi cesta prazni. Za divno čudo, nema nikakvih kućeraka. Samo 20 minuta vožnje dijelilo nas je od Polonnaruwe. Opet smo poslušali vozača i stali u Gitale u jednom usputnom hotelu kojeg je on preporučio. Bilo je kristalno jasno da nas tamo navlači, a nama se nije dalo zahtjevati da nas vozi nekamo drugdje. U biti bilo nam je skoro svejedno, prijevoz smo imali pa sama pozicija nije bila ni bitna. Smještaj je na kraju ispao ok. Kako se čini, neka od tih prenoćišta vozačima daju bolje uvjete pa ih zato ovi i preferiraju. Mjesto gdje smo spavali nije klasičan hotel u jednom komadu, više kao neki bungalovi. Uokolo su poslagane duguljaste kućice u kojoj je nekoliko soba. Niže, na ulazu je terasa restorana. Kad smo stigli već je polako pao mrak s obzirom da se u tropima smrkava već oko 18.00. Uvalili smo se u udobne ležaljke u polumraku pred vratima sobe i kartali, kartali… Osim bitke s komarcima stvarno nije bilo ničeg čime bi se zabavili. U sobi do nas bila je češka obitelj sa dvoje već odrasle djece. Hm, ta ”djeca” su već odavno u dobi da mogu putovati sami, a ”kćerkica” od nekih dvadesetak godina je izgledala jaaako dobro. Mogu si misliti kako su lokalci slinili nad njom. Inače sline za bjelkinjama, za plavušama pogotovo, a ako bjelkinje izgledaju kao ova Čehinja onda se treba uhvatiti dobre stare lopate i vitlati s njom. Što više vitlanjem oponašaš helikopter to bolje.
Kad smo već kod helikoptera, svako toliko bi nas preletio jedan od njih, u relativno niskom letu. Područje gdje smo boravili je potpuno ispunjeno velikim vojnim bazama. Nije ni čudo, prva linija fronte između regularne vojske Šri Lanke i Tamilskih tigrova je na samo 20-ak km zračne linije od nas. Na dolasku sam se zbunjeno češkao po glavi gledajući nepreglednu vojnu ogradu tik uz glavnu cestu. Većinu prometa činila su baš vojna vozila. Nema greške, na prvi pogled se vidi da je ratna zona u blizini. A opet, život ide dalje. Turisti su malobrojni, ali ih ipak ima. Njima teško da prijeti neka realna opasnost. Jedini koji stvarno najebu su oni jadnici koji se gledaju preko nišana sad već preko 25 godina. Check pointovi su sasvim uobičajena stvar u ovom sjevernom području, isto kao što su oko Colomba i Kandya. Dole na jugu ih već nema. Bez obzira, nitko nikoga ne zaustavlja. Zaustavljanje prvog dana na ulazu u Kandy bio je izuzetak. Očekivao sam da ćemo dosta vremena gubiti na unutarnjim kontrolama. Ispalo je da su ti vojnici tamo samo za ukras, nisu se nikad potrudili baciti pogled čak ni na vozilo u prolazu. Ili sad već imaju toliko iskustva da po mirisu znaju tko se gdje vozi ili su samo oguglali na svo to sranje…