Povratni let je polazio u pristojno doba, taman da k’o ljudi ustanemo, doručkujemo i doklepetamo se na aerodrom. Čak i ovdje smo za doručak dobili marmeladu od ananasa, kao šta smo je dobilo za apsolutno svakim doručkom gdje god bi prespavali. Čini se kao da je to jedina marmelada koja postoji u tom kutku svijeta. Otišli smo iz tog neobičnog otvorenog hotela, prijevoz smo našli ekspresno. Vozač je bio izuzetno simpatičan dečko. Iako je djelovao jako mladoliko taj je već doma imao i ženu i klince. Na kratko smo stali u lokalnoj trgovini da bi nakon toga nastavili do nedalekog aerodroma. I ovaj vozač je zaradio više rupija nego smo dogovorili, između ostaloga i zato jer nam ih je još dosta ostalo.

Preostalo je čekanje na ukrcaj koje smo kratili razgledavanjem trgovina. U jednoj je bilo ovećih kompleta tanjura i pratećih đinđurija… naravno da je jedan komplet K zapeo za oko… naravno da je prodavačica namirisala pare i krenula u nagovaračku ofenzivu… i naravno da sam zgrabio suputnicu i odvukao je iz trgovine dok joj je razum još donekle radio. Cijena je bila jeftinija nego doma, ali sama pomisao na tegljenje nečeg suvišnog preko pola planeta dizala mi je kosu na glavi. Prodavačica se nije predavala pa me je još na izlazu nastojala uvjeriti kako taj paket ustvari uopće nije težak. Ma evo, sav sam lud za tim prokletim tanjurima.

Za razliku od dolaznog noćnog leta, ovaj povratni je bio dnevni i automatski se činio duži. Prilikom preleta Dubaia pokazalo se da sjedimo na krivoj strani aviona jer su oni sa suprotne strane mogli uživati u pogledu na umjetne otoke u obliku palme. Tješili smo se da ih uvijek možemo pogledati na Google Earth kad god poželimo.

Negdje iznad Irana započela je duty free prodaja. Nikad nisam ništa kupovao na takvim prodajama, međutim tada nisam ni putovao s nekim tko bi eksplodirao u slučaju da ne potroši neku ekstra pinku. Madame je poželjela neki parfem, ufff. Ok. Glupi parfem i onaj kome je uopće palo na pamet takve gluposti prodavati po avionima. I šta sad, ne mogu uvijek biti zmaj koji prigovara, neka kupi, tj. neka pokuša karticom. Nadao sam se sceni gdje kartica ne prolazi, stjuard se ispričava objašnjavajući da to Iranci ometaju transakcije zapadnjačkih kartica i na kraju parfem ostaje na kolicima na kojima je došao. Bio bi vuk sit i ovce na broju. Ne. Jedini put kad sam od kartice očekivao da ne prođe – prošla je, Iranci su zatajili. Nemaju nikakva ometanja kartica u avionima koji ih nadlijeću, krajnje vrijeme da izmisle nešto takvo.

Jedan od obroka na tom letu ću pamtiti vjerojatno cijeli život, ne radi nekog tko zna kakvog događaja nego radi toga jer mi K neće dozvoliti da ga zaboravim. Kompanija je njemačka i posada je njemačka. Većina putnika su bili Nijemci, tako da je potpuno normalno da su se stjuardi i stjuardese putnicima obraćali na njemačkom jeziku. Tako je bilo i kod služenja ručka pa sam očekivao da se i meni obrati na njemačkom.
Čovjek je dogurao kolica uz naš red sjedala i upitao: – Beef oder pasta?
Šta zbog buke aviona, šta zbog uvjerenja da će mi se obratiti na njemačkom i da neću razumjeti ni riječi bubnuo sam bez da sam ga poslušao: – English please…
On posprdno: – Beef or pasta? Is the same in english and german.
Poklopio sam se ušima i procijedio kroz zube: – Beef…

Pogledom sam potražio avionski prozorčić u nadi da se možda baš ovaj prozorčić može otvoriti tako da mogu momentalno iskočiti vani i nestati. Nažalost bio je to ipak samo regularni prozorčić. Iz dubine i mraka svog sjedala prihvatio sam nekako taj nesretni ”beef” ručak. Dok sam pokušavao riješiti vječitu enigmu avionskih putnika ”kako posložiti glupi ručak a da ne ispada s tacne” znao sam vrlo pouzdano da se K jaaako dobro zabavlja. Nisam je ni morao pogledati… gušila se od smijeha. Da li je imala toliko razumijevanja da me ne zajebava na račun toga? I danas dvije godine nakon toga ponekad čujem podrugljivo: – Beef or pasta?

Kasno poslijepodne sletjeli smo u Munchen, bio je to kraj leta ali do doma smo imali još nekoliko stotina kilometara noćne vožnje. Prijatelji su nas dočekali, nahranili i negdje oko 20.00 krenuli smo napokon put kuće, već tada smo bili umorni. Upozorenje prijatelja da na autocesti ne skrenemo na krivi odvojak prihvatio sam olako. Pa normalno da neću, nije da sam prvi put na autocesti, cesti ili bilo čemu. Pih…

Nismo praktički ni pošteno krenuli a već smo se umjesto pored Munchena kretali prema centru Munchena. Mrak, umor, kratka svjetla i velika brzina… sve to vodi krivom prestrojavanju. Tek u zadnji trenutak sam skontao da se nalazimo na krivoj traci ali bilo je prekasno za bilo kakav razuman manevar. No dobro, iskobeljali smo se na prvom izlazu i vratili se na pravi put. Kasnije smo do Austrije oboje pratili sve moguće putokaze.

Noćnoj vožnji nije bilo kraja, u Sloveniji me već dobro nagrizao san i morao sam stati na neko vrijeme. Svaka daljnja minuta provedena na putu u onakvom stanju značila bi zgužvani lim automobila i jauke u noći. Ima se vremena, još sam dobro i izdržao. Istina, par puta se uspavana ljepotica probudila i upitala zatvorenih očiju da li mogu voziti i da li želim da ona nastavi vožnju. Ma mo’š si mislit, bila je devet puta umornija od mene. Doma smo se vratili tek oko 05.00, radovi u Austriji uz spavanje u Postojni su na nekoliko sati produžili put. Moj vlastiti krevet mi je kao i obično u tim trenucima bio najbolji frend.