Prvobitni plan je bio da ustanemo ranije pa da imamo što više od dana pred nama. Aha,… to je bio račun bez krčmara. U ovom slučaju krčmarica je bila K. A nju nikako baciti dole s kreveta. Šetkao sam pred vratima i gledao ono nekoliko turista iz okolnih soba kako odlaze, grupica po grupica. Ja i dalje čekam. Već nam je i vozač postao lagano nervozan. Napokon sam popizdio dreknuvši da se sredi dok se vratim s doručka. Ma naravno da je potegla ”još malo”. Ostali smo posljednji. E tu sam već podivljao. Nakon prijetnje da nastavljam sam napokon se ozbiljnije pokrenula. Umjesto u relativno svježe jutro, krenuli smo tek u 09.50. Katastrofa, bio sam lud k’o bik. Vozač više nije imao onaj blesavi smješak na licu, i on je bio lud jer je znao da će doma doći kasnije nego je namjeravao.

Samo mjesto Polonnaruwa smo lagano zaobišli, nije nam uopće bilo bitno, i uputili smo se ravno na područje ruševina. Srećom po oboje, vratilo mi se raspoloženje. Kako i ne bi, područje ruševina je jako veliko i ima se šta za hodati. Posvuda zelenilo, tek tu i tamo neki zalutali turist, skoro pa pusto.

Jedino su sveprisutni prodavači suvenira remetili taj mir i tišinu. Nije ih bilo puno, ali onaj prvi zaskočio nas je odmah na izlasku iz vozila. Pa jebemu čovječe, daj da bar udahnem malo zraka prije nego mi tutneš te drvene sloniće pod nos!? Moja suputnica je to jutro baš odlučila raditi cirkus, vjerujem da je čim se probudila pomislila:
– E danas ću ga zajebavati kako god budem stigla.
Dao sam joj vrlo jasne upute kako da se ponaša sa tim napasnicima koji punih ruku oblijeću oko turista. Upute su bile kratke i kristalno jasne: odjeb odmah u startu, no mercy. Treba li reći da me nije poslušala? Dok sam ga ja otprašio skoro pa džonom ona je napravila kardinalnu grešku – sažalila se nad čovjekom i bacila pogled na ono šta nudi. To je bilo to, ”point of no return”. Ovoga nije ni najmanje zanimala činjenica da mi ovdje nismo radi njega i njegovih prčkarija nego radi razgledavanja. Neumorno nas je pratio kao gladni psić. On i njegovi glupi drveni slonići. Osim toga, uvijek sam imao pravilo da suvenire kupujem što je kasnije moguće tako da ih ne moram vući sa sobom. Taman kad bi ga nekako otprašio ona bi bacila pogled. Dosadnjaković je znao da je ona slaba karika i samo oko nje je oblijetao spuštajući cijenu. Eh lopato… sad mi već jako trebaš…

Za nekoliko komada spustio je na 300 Rs. K se jednostavno nije znala obraniti, na kraju sam odriješio kesu i uzeo te glupe sloniće. Očekivao sam kraj davljenja, ali prodavač je mislio drugačije. Njegova početna patnička faca promijenila se u facu mačka koji je upravo progutao kanarinca. Kako je inkasirao novac zatražio je još nešto para povrh toga. E ako onda njemu nisam nabio one sloniće u guzicu neću nikad nikome… Pa nakon toliko mentalnog silovanja napokon pristanemo na kupovinu a on traži još više. Nemilice sam ga probadao pogledom. E tu se faca sitog mačka pretvorila u facu kanarinca neposredno prije nego šta će biti progutan. Mudro se povukao. I bolje mu je, jer mi je para već šištala na uši. Ništa, bar je K naučila na svojoj koži prvu pravu lekciju o prodavačima patničke face. Kasnije nije ponavljala grešku.

Svi daljnji prodavači bili su odbijani čim bi se ukazali na horizontu, i s moje i s njene strane. Hi hi, divno, osjećao sam se kao da imam lopatu na daljinski.

Od svih tih antičkih ruševina najviše nas se dojmila ogromna stara stupa veličine manje zgrade. Impozantno se izdiže iz onog zelenila. Dio puta između udaljenijih lokacija smo radi vrućine i nadoknade vremena prešli autom. Usput smo stali nedaleko čopora majmuna crnih faca. Bilo ih je po svuda ali ovo je već bila šira familija. Nisu bili agresivni i prije nego su zbrisali u krošnju dozvolili su da im se približim na samo nekoliko metara. Osim majmuna bilo je tu i drugih pripadnika tropskog životinjskog carstva. Gušter od svojih četrdesetak cm dužine bio je najupečatljiviji. Nemam pojma koje je točno vrste ali izgledao je kao mala replika velikog opasnog brata varan comodo koji živi u Indoneziji. Njega ni najmanje nije zanimao veliki ležeći Buda, kao šta nije zanimao ni stražare koji su skapavali od vrućine.

Manjak turista najviše se primjećivao kad bi prišli prodavačima hladnih pića. Samo šta si međusobno oči ne iskopaju u nadmetanju koji od njih će nas privući. I šta se desi na kraju? Priđemo jednom, uzmemo piće i pružim novčanicu. E sad, kako smo mi ako ne prve, ali onda bar druge mušterije tog dana, ovi nisu imali sitniša za vratiti. Sretnicima koji su uspjeli utrapiti dvije cole ostali nisu iz inata htjeli zamijeniti krupniju novčanicu. Novonastalu potragu prodavača za sićom iskoristili smo za odmor u hladu, nije ni to loše.

Nakon nekog vremena lutanja po cijelom području vrućina nas je dotukla. Bili smo spremni da se stropoštamo u kombi i krenemo natrag. Ovdje na sjeveru je najgora tj. najtoplija klima. Nakon ovoga idemo u brda gdje zasigurno neće biti friško, ali neće biti ni pakleno. Usput sam stao u lokalnoj mjenjačnici gdje sam za 200 eura dobio 25300 Rs, tečaj je bio čak lošiji nego na aerodromu 126 Rs po euru umjesto 129.

Mislili smo da sad polako krećemo prema Kandyu ali vozač je za nas imao nešto drugo u planu, jahanje slonova. Nisam baš bio za to ali kad sam vidio oduševljenje u K-im očima nisam prigovarao. Neka i ona vidi kako to izgleda, zašto ne? Nije baš vjerojatno da će kod kuće netko od prijatelja kupiti slona il’ dva… onako, da ga ima doma pa da će te pozvati na nedjeljno jahanje tih istih slonova po okolnim poljanama. Stali smo nedaleko Polonnaruwe kod jednih od mnogobrojnih iznajmljivača slonova. Naravno izbor je bio vozačev ali ja ionako pojma nisam imao kojeg od ovih odabrati. Pretpostavljao sam da su svi u konačnici isti, a ovako će si i šole dignuti kakvu provizijicu. Čovjek s kojim smo pregovarali o cijeni bio je nevjerojatno ljigav. Jeguljast, stalno se migoljio. Nakon kraćeg nadmudrivanja dogovorili smo cijenu od 20$ po glavi za sat vremena na slonu. Manje nije htio ni pod razno, vjerojatno jer je tu morao uračunati i proviziju vozaču. Nije bio toliki problem u cifri koliko u njegovom nastupu. Nije se potrudio niti odglumiti smiješak, on ispred sebe nije vidio dvoje turista nego dvije velike zelene novčanice. Da mi nije radi suputnice odavno bi ga poslao na zasluženo mjesto i otišao dalje, pa neka si sam jaše slonove po okolici. Pritom može i tarzanski urlikati. Ovako nisam mogao radi nje. Sad mi se već pomalo smučio i vozač, jebala ga provizija, sa strane je pumpao kako je to ok cijena i kako je to uobičajena cifra. Nismo imali nikakav osjećaj da li je stvarno tako jer jahanje slonova nismo ni planirali pa tako se nismo ranije raspitivali za cijenu. Neka, tražit će on zadnji dan extra cifru povrh dogovorene. Dobit će šukerovski šut u dupe.

Prvo je trebalo pričekati da ekipa na miru pojede svoj ručak. To da će se netko trznuti jer su došli vjerojatno jedini turisti tog dana a možda i tog tjedna – nema teorije. Za njih se ništa nije dešavalo. E kad su lijepo pojeli dovukli su životinju. A na životinju treba pričvrstiti nosiljku. U čekanju da tu rabotu privedu kraju umalo nam nije istekao godišnji odmor. Popeli smo se na neudobnu platformu i krenuli.

K je iz razumljivih razloga bila zadovoljna šta me niti ne čudi. Za nju je to bio pravi doživljaj za razliku od mene koji je tu izvanrednu aktivnost doživio kao razočaranje. Dva lokalca su pješke vodila slona dok smo mi bili na njemu. 20 min. smo se kretali glavnom asfaltiranom cestom dok su nas pretjecala ostala motorna vozila. 20 min smo se kretali po seoskim puteljcima, prešli dužu poljanu i skoro isušeno korito omanje rijeke. Posljednjih 20 min. smo opet po glavnoj cesti išli natrag. Skroz bezveze, uspoređivao sam to s Nepalom gdje sam za 10$ dobio tri sata jahanja, od toga sat vremena po pravoj šumi gdje smo gledali nosoroge. Za to bi bio platio i više. Po tom mjerilu ovo je prava pljačka. Ok, ova dvojica su bili ljubazni, čak su nas i slikali na slonu ali to je sve dio njihovog posla s turistima. Usput smo vidjeli mungosa i po njihovim riječima kameleona. Mogli su nam pokazati i kamufliranu mačku, sumnjam da bi vidjeli neku razliku s obzirom na udaljenost s koje smo navodnog kameleona gledali. Ono šta mi je još smetalo bila je i šarena plahturina kojom je slon bio prekriven, podsjećalo je na cirkus. Uf. Došli smo natrag do platforme ispod koje se slon parkirao kako bi mi mogli sići, na isti način kao šta smo se i popeli gore.

Iako nisam imao nikakvu namjeru slikati se s vodičima slona ovi su spremno pozirali tutnuvši mi nekakav štap u ruke. A valjda je to san svakog turista da se slika s njima pa se to podrazumijeva. Nek’ im bude. Slikanje obavljeno, pokupio sam se i krenuo prema autu. Moj šofer me iznenađeno gledao i brže bolje tutnuo dodatnih 100Rs ljudima u ruke. Valjda se i to podrazumijeva, bio sam i previše razočaran jahanjem među autobusima da bi svojevoljno išao išta davati ikome. Osim nogom u guzicu, to su svi skupa zaslužili. Čim smo sjeli u auto odmah sam mu vratio tih nesretnih 100Rs a on je započeo priču kako su ti ljudi jako siromašni i kako sva lova odlazi vlasniku slona koji je negdje u Kandyu. Priča čijih sam se raznih varijanti naslušao više puta, pogotovo kad se na turista gleda kao na hodajući bankomat u očekivanju da ama baš svakome nešto udijeli.

Ručak je na naš zahtjev bio na istom mjestu kao i prethodni dan. Opet smo bili jedini gosti a ovaj put se hrana činila još boljom. I opet se naš vozač odvojio za drugi stol, okrenuo leđima i navalio na hranu. Naš stol je bio prepun svega i svačega, nisam vjerovao da običan obrok može biti pravi doživljaj. Mlada gazdarica nije bila baš neke visine, točnije imala je metar i žilet, ali zato joj je raspletena kosa dosezala do potkoljenice. Mora da joj je zajebano kad opiči vjetar a ona raspletena. A kako svuda uokolo rastu stabla pitam se koliko puta je nakon iznenadnog vjetra dječici objašnjavala da se ona ne igra paukove mreže i da brzo zovu tatu… i neka tata ponese škare kako bi ju oslobodio. Na 500Rs konačnog računa dodali smo još 100Rs, ovi ljudi su dodatnu paricu i zaslužili.

Sunce je već dobrahno zagazilo na zapad kad smo krenuli natrag prema Kandyu. Htjeli smo još stati u jedan manji hram u Nadale. Usput je a i uključen je u grupnu kartu koju smo kupili dan ranije. Nismo se obazirali na priče vozača kako tamo nema ništa za vidjeti i kako je sada zatvoreno. Ma vozi miki, zato te i plaćam. Na kraju je bio u pravu što se tiče jedne stvari, hram je stvarno bio nezanimljiv i malen. Od navodnih reljefa erotskih figura nije bilo ništa, ustvari bilo je ali ne baš prepoznatljivo. Bar ja nisam vidio ama baš ništa. Brzinski smo ga obišli i otišli. Cijena ulaznice za one koji nemaju grupnu kartu je 5$!? A šta se dobije za taj novac? Malo više nego niš’.

Ovome se već dobro žurilo, počeo je jurcati i pretjecati. Savršeno se uklopio u okolni promet. Neka se negdje zabije još ću ga i klepiti po ušima… ako preživim. Kad smo stigli do hotela već je bio mrak, prošlo je 18.00. Normalno, frajer je povrh dogovorene cifre tražio još. Mda… dobio je svoj ekstra u obliku provizije svaki put kad bi negdje stali na njegovu preporuku. 100Rs koje sam mu dao nije izbrisalo njegov razočaran izraz lica, maska simpatičnosti je očekivano nestala.

Hotel je bio isti u kojem smo bili prvi put, cijena sobe ista ali ovaj put bez 10% prokletog ”service charge” koji su mi prošli put nonšalantno uvalili na kraju. Ehej, pa nećete me dva puta zajebati na istu foru. Gore na terasi bilo je dvoje Nijemaca. Kako su dolazili iz suprotnog smjera mislili smo razmijeniti s njima iskustva krateći si tropsku večer. Razgovor je trajao vrlo kratko, ne da nisu bili raspoloženi za ikakav razgovor, bili su ledeni poput smrznutih eskima. Vrsta turista koji odmah gledaju čime ih misliš zatući u slučaju da započneš razgovor s njima. Laku noć, takvi mi ne trebaju.

Internet u hotelu bio je spor. Vrijeme je prolazilo, račun bubrio a veza s internetom nije pokazivala znakove dobre volje. Nakon napornog dana zadnje šta želim je desetominutno buljenje u monitor čekajući da provjerim mailove.