Unawatuna, Galle, 05.10.2006.

Probudili smo se rano, već oko 07.00. Čim sam se probudio, na sebi sam našao rane koje su mi nanijeli komarci. Da, komarci koji nisu trebali biti ni blizu mene s obzirom da smo spavali kao i svaku noć ispod mreže, a za tu istu mrežu sam se osobno pobrinuo da bude dobro zahvaćena oko kreveta. Bit će da su se provukli kroz malene rupe… prokleti vampiri.

Već kad sam se počeo lagano oblačiti iskoristio sam priliku i okinuo nekoliko slika plaže dok još ima nešto sunca, vidjet ćemo na monitoru kod kuće kako će realno ispasti. Tek nakon toga smo mogli otići u Galle, najveći grad na obali. Biti najveći grad nije ni neki problem s obzirom da su sve ostalo tek manja naselja. Tuk tuk, 170 Rs, i nakon kraće vožnje bili smo tamo.

Stali smo na željezničkom kolodvoru u namjeri da kupimo karte vlaka do Colomba nekoliko dana unaprijed. Nismo napravili ništa jer se karte vlaka prodaju samo na dan polaska. Bezveze. Ništa, idemo dalje, pravac banka. A u banki gužvetina, ne znaš gdje treba stati, koji šalter, ništa. Srećom, ovo je Sri Lanka i ljudi su ovdje ljubazni. Čuvar banke nas je sa smješkom pozdravio odmah na ulazu, stali smo u jedan od redova. Tada se dogodilo nešto zbog čega mi je bilo dosta neugodno. Čim su nas službenici na šalteru primijetili razmahali su se i pozvali su nas da dođemo naprijed do njih. Mislio sam da će nas preusmjeriti na neki drugi šalter, međutim promijenili su nam novac preko reda!? Od svih onih silnih ljudi ne da se nitko nije pobunio, nego nitko nas nije ni ružno pogledao, valjda im je to uobičajena praksa. Vjerojatno je posao zamijene valute daleko brži od uobičajenih poslića koje lokalci obavljaju na šalterima pa su nam tom gestom uštedjeli dugotrajno čekanje. Neka, bolje za nas.

Galle je s morske strane opasan debelim zidinama. Baš te zidine su prilikom udara tsunamija bile i pomoć i prokletstvo. S jedne strane su donekle ublažile udar mora, s druge strane sva ona silna vodurina koja je poplavila grad nije imala kamo se povući.

Još uvijek smo bili izvan zidina, zadržali smo se na štandovima gdje ribari prodaju ulovljenu ribu. E tu se stvarno ima šta za vidjeti, sve one vrste ribetina koje sam do tada viđao samo po knjigama. Lokalcima je to sasvim uobičajena slika, dok sam se ja jedva nekako dao odvući dalje, poput malog djeteta kojeg treba čupati van iz trgovine igračaka.

Gradske zidine iz doba portugalske kolonizacije su samo najobičnije zidine. Ništa naročito. S jedne strane ocean s druge strane kuće. I to je sve. Ako netko očekuje nešto šta bar izdaleka podsjeća na dubrovačke zidine e taj se dobro prevario. Osim svjetionika i puteljka na njima nema više ničega. Nije nas bilo volja čak ni obići ih cijele, ionako je to sve skoro isto. Stanovnici Gallea ih koriste kao mjesto za druženje, nešto slično kao šta stanovnici drugih gradova koriste parkove. Krenuli smo bauljati po gradu u nadi da ćemo osim uobičajenih ulica naići na nešto zanimljivo. I jesmo, nego šta. Ušli smo u jednu skoro praznu holandsku crkvu. Da, skoro praznu… bila bi prazna da nije bilo čovjeka koji si je tamo popravljao biciklu!? Ok, znam ja da je u crkvi debela hladovina i da je pod potpuno ravan… ali da ju se baš koristi kao radionicu to mi je stvarno bilo malo fru-fru.

Mah,… očekivao sam da će grad biti zanimljiviji… a još je počela i kiša. Prvo smo se sklonili u nadi da će uskoro proći. Da ne visimo na ulici ušli smo u jednu trgovinu nečega, zapravo ni danas ne znam da li se tamo nešto prodavalo, da li je to bila neka izložba nečega… ma vjerojatno je bilo i jedno i drugo. Heh, budući da ja nisam žensko i da se u bilo kojoj trgovini vrlo brzo uzvrpoljim (osim ako nije trgovina tehničke robe, automobila ili knjiga) opet smo bauljali mokrim ulicama tražeći zaklon. Kiša nije prestajala pa smo uskočili u prvi slobodan tuk tuk kojeg smo vidjeli. Za 200 Rs odveo nas je natrag – ali pred krivi hotel. Ma dobro, to je ionako sve tamo u radijusu od 200 metara pa se nismo ni bunili. Više bi vremena potrošili dok mu objasnimo kamo da nas odveze nego da sami odemo tamo pješke.

Ručali smo u tkz. talijanskom restoranu, pašta carbonara koju je K naručila naravno nije na nivou one na koju smo navikli ali ipak je sve bilo dobro. Ja sam se zato držao lokalne hrane, paštu mogu jesti doma kad god mi padne na pamet. Ove otrove koji su tako dobri a koji opet neizbježno pale usta mogu jesti samo na Sri Lanki. Za večeru malo neobična pizza s piletinom i govedina s pomfritom. Klopa isto bez zamjerke. Teško je pisati o toj otočnoj zemlji a ne prisjećati se hrane. Veselili smo se svakom odlasku na ručak. Od sve te dobre klope najradije se prisjetim palačinki sa kokosom i medom… ufff, i danas bi platio dobru cifru samo da ih mogu ponovo pospremiti u svoj želudac.

Popodne smo provodili lijeno se vukući po plaži. Valjajući se po valovima u plićaku… K se nije micala s plaže niti kad je započelo kišiti, a i zašto bi… bila je mokra i ovako i onako a uz to temperatura zraka se nije bitnije mijenjala. Drugog posla, osim sjedenja po barovima ili spavanja u sobi ionako nije bilo. I bolje.

Navečer smo se gubili po internetu. Uračunat je u cijenu sobe i mogli smo tamo visiti satima da smo htjeli samo šta ta suvremena razbibriga nema istu čar kao kod kuće.

Dvije sobe dalje od nas, na samom kraju terase boravio je jedan Nijemac. Nismo u tih nekoliko dana progovorili ni riječi s njime. Svaki put kad bi ga vidjeli sjedio je s laptopom u naručju i nešto radio. I tako svaki dan i u svako doba dana. Koliko god smo ga puta vidjeli kako radi nismo mu mogli vidjeti facu jer je uvijek bila zabodena u monitor. Baš mi je palo na pamet kako mora da je lijepo ako čovjek može obavljati posao od kojeg živi preko neta i boraviti gdje god mu padne na pamet . Šta je ovaj ustvari radio, nemam pojma… možda je samo surfao po porno siteovima.